Objavljeno u Nacionalu br. 402, 2003-07-29

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Pomozite, velečasni!

Je li čovjek biće sazdano od duha kome je nepodnošljivo što je životinja?! Ljuta sam na muža. Da nije naletio na onu malu pičku, ne bi me opsjedala priča o smislu života. Tko sam ja? Životinja? Duh u životinji? Životinja u duhu? Ostavljena žena koja pizdi na plus trideset i pet u hladu?

Vedrana RudanVedrana RudanJa sam žena u trendu. Želim reći, ostavio me muž na moj pedeset i peti rođendan, on ima šezdeset. Jebe komada od trideset i dvije. Banalno. Gospodična je učiteljica. Prijateljice me zovu. Cijenila bih to da je otišao s nekom tvojih godina, ili starijom, rekla mi je Ana, ali s klinkom od trideset?! Kao da postoje žene starije od pedeset i pet? I Beckenbauer je učinio isto. To je trend. Hvala bogu, rekla mi je Miranda, imaš unuke. Unuci? Mogu li mi moja dva unuka zamijeniti mužev kurac?! Jer to je ključ priče! Između moga muža i mene nije bilo rata oko unuka, pa, tko izgubi, ostat će mu unuci! Ne! Otišao je od mene jer mu se diže na mladog komada! Da, teško je doživjeti muža, mislim, ljudsko biće, kao nekoga tko je više životinja nego ljudsko biće. Svi nam govore, Katolička crkva posebno, mi smo duhovna bića. A onda, odjednom, biće koje je šezdeset godina bilo biće s naglaskom na duh, pretvara se u životinju i krene njušiti nešto za što nije potpisalo da će njušiti?! Kužite?! A meni je potpisao! Njušit ću te dok nas smrt ne rastavi!

Osjećam se čudno. Ne kažem da mi je žao što sam prije trideset i pet godina potpisala da ću morati čekati njegovu smrt, pa onda odahnuti. Nikad tako nešto ne bih ni rekla ni pomislila. Pa ipak… Ta crkva, taj svećenik… Nažalost, velečasni koji nas je vjenčao više nije među nama. Da jest, pitala bih ga, velečasni, pomozite mi, okružena sam svijetom koji ne razumijem. Moja prijateljica Koka, i nju je ostavio muž, rekla mi je, stara, Katolička crkva je kao Coca-Cola, samo, Coca-Cola nam prodaje osjećaj žeđi, a Katolička crkva osjećaj krivnje. Da li je to moguće, velečasni, pitala bih ga da je među nama. Ali on više nije među nama, taj gospodin koji nam je tutnuo ugovor na potpis. A ja se osjećam krivom jer nas nije rastavila smrt nego tridesetogodišnja pička. Još me nešto ubija! Osjećam se dobro! A morala bih se osjećati loše! Potpisala sam ugovor, obavezala sam se da ću svoga muža voljeti dok nas smrt ne rastavi. Voljeti nekoga dok te smrt ne rastavi težak je, dugotrajan i ozbiljan posao. I? Onda? Kad ti propadne takav jedan posao, umjesto da umreš, da, u skladu s ugovorom, činom umiranja izvučeš posao do kraja, ti se osjećaš dobro?! O jebote, jebote! Što to znači? Ja od starta nisam vjerovala u ljubav do groba?! Potpisala sam ugovor sa figom u džepu?! Velečasni, pitala bih ga da je živ, što je ljubav? Tko smije reći da ona mora trajati do groba? Da li je moj muž kriv zato što se uvalio među noge one male učiteljice? Moramo li mi ljudi čitav život njuškati jedno međunožje? Tko smo mi? Tijelo? Duh? Ako smo životinje, dajte da se njuškamo bez potpisa i osjećaja krivnje. Ako smo bića koja imaju duh, zašto je moj muž krenuo za onom malom kurvom? On je zaboravio na ugovor, ona ne poštuje Božju zapovijed!? Kako to da se dva duhovna bića mogu veselo jebati pod teretom tako velikog grijeha? Ako je Bog milostiv, a jest, hoće li im oprostiti? Ako će im oprostiti, za koji se kurac potpisuju ugovori? Mislim, kad ih smiješ kršiti kako ti se digne i kad ti se digne?!

Da, nije fer, mislim, nije u redu biti ovako ogorčen. Imam unuke, volim ručni rad, sve bi mi to moralo zamijeniti muža koji je otišao za drugom ženkom. Razumijem. Da sam ja otišla, želim reći, da ja nisam shvatila ozbiljno svoj potpis star trideset i pet godina, da li bi se mome mužu, kao utjeha, nudili unuci i okopavanje gladiola? Stara sam, a ne znam odgovore na mnoga pitanja. Imam još jednu frku! Osjećam se krivom što se ne osjećam krivom?! To me ždere! Moj je muž otišao, a meni je, kako to reći, nekako, baš, ono baš, nekako, laknulo, kad se moj muž išetao iz moga života. Odahnula sam. To me proždire! Znamo, svi to znamo, život ima smisla samo ako se živi udvoje u ljubavi do smrti. Jebeš život bez vječne ljubavi. Meni se već dulje vrijeme, jedno trideset i pet godina, čini da ne postoji ljubav do smrti. Noge ti se tresu, tresu, pa se smire. Ja nekako, neka mi dragi Bog oprosti, razumijem moga muža. Neka je otišao za drugom pičkom! Neka je njuši! Ja sam ga trideset i četiri i pol godine bila sita?! To je grijeh?! Da li je grijeh bit sit onoga kome si potpisao da ćeš ga jesti do smrti?

Telefon mi zvoni. Suzi zove. Vidim njen broj. Znam što će mi reći Suzi, glavno da si živa i zdrava. Da, to jest glavno. Ali kako živjeti kad ne znaš da li si životinja kojoj je nepodnošljivo što se mora do smrti tucati s istom životinjom? Ili si ipak biće sazdano od duha kome je nepodnošljivo što si životinja, a to ti je nepodnošljivo?! Ljuta sam na muža. Da nije naletio na onu malu pičku, ne bi me opsjedala priča o smislu života. Tko sam ja? Životinja? Duh u životinji? Životinja u duhu? Ostavljena žena koja pizdi na plus trideset i pet u hladu?

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika