Denis Latin“Sve što Sanader spomene Račan koristi kao svoje ideje”, rekao je ovih dana Branko Vukelić, glavni tajnik izvjesnog HDZ-a, nimalo svjestan da je tom svojom rečenicom kojom je htio uzdignuti veličajnost i mudrost novoustoličenog šefa svoje stranke dao dobre naznake za početak raskrinkavanja temeljnih postulata koje su konkurentu omogućile tako uspješno zauzdavanje kancelarskih mandata. Opozicijskom čovjeku doista dođe da se rasplače kad shvati da ni uz sve salve napada što ih se s raznih strana svakodnevno sručuje na kancelarove poteze, doduše amortizirane kroz visokokontroliranu medijsku demokraciju, nema šanse ni izgleda da se tako skoro na hrvatskoj političkoj sceni obnaroduje platforma koja bi konkurirala Račanovoj neutaživoj želji da svim silama svlada još jedan premijerski mandat. Iako će najžešći oponenti šefa Banskih dvora najčešće definirati kao stručnjaka za ništa, a njegov četverogodišnji mandat kao još jedno veće ništa, grupovsko novinstvo svojim je savršeno organiziranim anketnim aranžmanima, bez ikakve argumentacije, presudilo kako boljeg od njega nema niti ga treba tražiti. U takvom istraživačkom podvigu mogu se iščitati načini i temelji na kojima počiva njegovo uspješno kormilarenje posttuđmanističkom Hrvatskom.

Upravo je razrješenje grupovskog skandala s početka trećesiječanjskog mandata pokazalo osnovnu metodu kojom će premijer zatezati omču oko svakog onog tko bi mu se na njegovu putu mogao ispriječiti kao relevantan politički protivnik. U tom je slučaju, skidajući krimene s aktera najveće trećesiječanjske afere, Račan moguće protivnike, kako se danas naočito iskazuje, svrstao u svoje najlojalnije i najdosljednije saveznike koji u njegovu savršenost i nepogrešivost vjeruju više nego i on sam. Što god netko o njemu mislio, Račan je daleko perfidniji i lukaviji od prvaka uortačenog medijskog monopola, koji se unatoč svim svojim financijskim transakcijama i silnim pohvala Bode Hombacha pretvorio u običnog tigra od papira, istog onog o kojem je Srećko Jurdana pisao u posljednjem broju Nacionala oslikavajući trenutnu snagu reformirajućeg HDZ-a.

Račan je, baš kao što to natuca glavni tajnik HDZ-a, ali ne može sasvim do kraja razvesti tezu koju je tek natuknuo, najjači upravo zbog toga što svoje političke protivnike obara koristeći se istim onim oružjem kojim su ga ovi namjeravali srušiti. On je u samo nekoliko godina uspio neutralizirati tuđmanističku i ostalu radikalnu desnicu preuzimajući njihove ciljeve kao svoje. Tomac i Bandić dobro su odglumili rolu u kojoj su unutar koalicije uvukli metode tipičnog hadezejstva i pripadajuće mu ideologije. Bobetko i Gotovina postali su ljudi za koje Račanove postrojbe izgaraju do smrti. Pretvorba je spuštena u zaborav, zločincima se sudi samo ako se baš mora.

HDZ nema danas ni jedne stavke svoje politike koju već nije preuzeo politički široko razvedeni SDP. On je danas sazdan po svoj svojoj širini od Norčevih najbližih prijatelja i poštovatelja bleiburških žrtava do rigidnih komunista i titoista koji se toga ne stide. Budiša je već odavno sređen i olakšan. Najprije je odstrijeljen kao remetilački faktor koalicije, osuđen kao karijerist i nedjelotvoran izvršni službenik, pa onda preseljen da na desnoj strani spektra zajedno s Granićem i Sanaderom – kojem najbolje ide kada šute i djeluje vunbaciteljski – uljuđuje balkanizirani Tuđmanov populistički pokret i formira mlaki oporbeni blok. Na Budišu koji je pristao igrati rolu hrvatskog Haidera, bačena je takva medijska anatema koju su kontrolirani mediji, svi odreda, tako srdačno prihvatili da će uskoro njegovi dnevni prigovori vladajućoj koaliciji biti objavljivani u emisijama tipa “Sa svim strana” ili u zanimljivostima koje je specijalizirao aktualni predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, a koje se obično objavljuju u krajnjem kutu posljednje stranice dnevnih novina. A kako i ne bi kada su predmetom njegova kriticizma ocvale teorije antihrvatske urote koje su ovaj put iznjedrili požari kojih je sasvim logično, u dane kada je puhala jaka bura, bilo više i s daleko većim opožarenim površinama, ili pozivom da se Račana ubuduće kažnjava po odredbama Kaznenog zakona, kao onomad kada se zajedno s istarskim partizanima uslikao ispred slike crvenog diktatora.

U Račanovim taktičkim igrama ništa bolje ne prolazi ni Mesić. Nakon što je ustavnim promjenama razvlašten, sinkronizirano i ne bez premijerova amena medijski je razvaljen kao “Cigan i Burduš”, morao se lišiti i usluga jednog od svojih dokazano najčvršćih i najprincipijelnijih savjetnika kojem je glavna mana bilo konzekventno nastojanje da se Srbima nadoknadi ono što su u ratu izgubili. Mesić, u ime zajedničke kohabitacije, očito popušta Račanu, pa u tom smislu valja protumačiti i njegovo izvlačenje da se kao predsjednik svih građana barem simbolički snažnije zauzme za kreiranje pravednijeg modela privatizacije ako već nije bilo hrabrosti da se onima koji su se izvan zakona obogatili to isto oduzme.

No najteže se tek treba očekivati. Vrlo je izvjesno da će se Račan sličnim metodama poslužiti i u vlastitoj stranci i Vladi kojoj je na čelu. Pakt s IDS-om u 8. izbornoj jedinici zacijelo je suzdržana Linićeva demontaža, a Vrhovnikova ostavka dokaz da će se ovaj lako riješiti svih onih koji mu budu omča oko vrata u osvajanju idućeg četverogodišnjeg mandata za kojeg sasvim sigurno ništa neće biti kao što je bilo.

Trećesiječanjski mandat bio je placet na kojem se šef SDP-a na neki način zahvalio partijskom aparatu na desetak godina lojalnosti u teškim trenucima demokratske preobrazbe. Novi politički ciklus tražit će da se na listama s Iblerova trga pojave neka jača i suvislija imena koja će mu u Saboru moći pružiti moderniju i snažniju intelektualnu i medijsku potporu, ali i da se u Vladi zahvali svima onima koji su tamo odrađivali svoje koeficijente kao nagrade za desetljetnu lojalnost u okolnostima Tuđmanove poludiktature.

Račan će morati zaboraviti imena poput Linića, Antunovićke i cijelog voda partijskih podobnika koji će zamijeniti efikasni stručnjaci Jurčićevog i Čačićevog profila ili konzekventnim i zadatku doraslim političarima Bančevog i Pusićkinog formata. Rastanak s funkcijama bit će težak i bolan. No između njih i sebe Račan će, kao i toliko puta dosad, uvijek izabrati sebe.