Srećko JurdanaAko se u ostatku sezone ponekad i bavi nečim ozbiljnim, većina hrvatskih medija ljeti uglavnom ne pronalazi drugoga posla osim praćenja plandovanja “bogatih i slavnih”. Tzv. “jet-set”, napuhani ili stvarni, u Hrvatskoj je hrana za medije bez premca. Jahta ovdje, jedrilica ondje, party tamo, bakanalije onamo. Ta retardirana “društvena kronika”, koja s realnim društvom nema nikakve veze, prilagođena je državi drastičnih socijalnih nejednakosti koja se fanatično nastoji definirati kao turistička razglednica, i koja u kreiranju lažne slike o samoj sebi pokušava pronaći svoju ekonomsku budućnost. Da u Hrvatskoj postoje ambiciozniji sociolozi, progovorili bi možda koju o mentalitetu pseudoidile kakav je okupirao lokalni javni prostor, derivatu vladajuće ideologije beskonfliktnoga društva s kojom nesumnjivo korespondira medijsko tretiranje zemlje kao estradnoga azila za imbecile.

Estradni azil za imbecile
Jasno je, međutim, da je hrvatska nametljiva turistička fenomenologija – koju dostojno reprezentira Pave Župan-Rusković – čista mistifikacija. Urbanistički unakažena obala socijalno je obilježena štandovima s brzom hranom koja tjera na povraćanje i ribljim restoranima koje u pravilu vode prevaranti ili gulikože, a razne umjetničke priredbe samo su elitistički paravan za činjenicu da dominantnu formu zabave na njoj čine putujući luna-parkovi. Va bene*. Ostavimo turizam ordinarnim turistima, i posvetimo se umornim dužnosnicima*, turistima na visokoj razini.

Ako pojedinac ne može promijeniti stvarnost, može promijeniti svoj položaj u njoj, a aktivno bavljenje politikom jedan je od efikasnijih načina za izvođenje te promjene. Pošto je prije toga prerezala vrpce na novim autocestama lišenim pumpi, motela i WC-a, nomenklatura se na more odvezla helikopterima. Zlatko Tomčić ljetuje anonimno u privatnoj otočnoj haciendi, kako se i pristoji samoprijegornome vođi seljačkoga pokreta. Ivica Račan obišao je obalna zgarišta – svaka čast – pošto je prije toga dao obol pulskome festivalu u formi šutljive sfinge, društveno orijentirane na članove svoga izvršnoga biroa i preumorne da izmijeni riječ-dvije sa slavodobitnicima. Iako je svojedobno u Amsterdamu probao marihuanu, Račan se – koliko je poznato – ipak nije pojavio na filmskom festivalu u Motovunu, koji se uz umjetnički program značajnim dijelom pretvorio u masovni gimnazijski kamp za noćno duvanje* na travi, nešto poput lokalnoga srednjoškolskoga Woodstocka obogaćenog specifičnim art-ugođajem.

Mesić se riješio Jakića
U Puli se – prije odlaska u staro Bakarićevo odmaralište na Hvar – pojavio i Stipe Mesić, kojega socrealistički orijentirani konobari u austrougarskome Domu hrvatskih branitelja, bivšem Domu JNA, vjerojatno nisu ponudili vrućim bijelim vinom iz domaće kuhinje, dosjetljivom ugostiteljskom šok-terapijom za mnoge druge goste. U državnoj vili na Hvaru, koju navodno sam plaća, Mesić se može osjećati mirno i sigurno, u što se uvjerio i potpisnik ovih redaka koji je svojedobno, još za nenarodnoga Tuđmanovoga režima, na dvije minute spontano uplovio u uvalu koja pripada rezidenciji, i na licu mjesta zaključio da je – betonskim molom i žicom – savršeno zaštićena od morskih pasa koji se u zadnje vrijeme pojavljuju u Jadranu. Ne zna se točno, međutim, zašto Mesić ljeti ne odlazi na Vangu, koja bez razloga zjapi prazna sa svojim historijskim uspomenama, s Titovom plažom ovjekovječenom na filmu gdje su se kupale Sophia Loren, Silva Koscina, Elisabeth Taylor, Sirimavo Bandaranaike i Milena Dravić, i teniskim terenima na kojima je Tuđman s nevjerojatnom lakoćom nizao pobjede protiv profesionalnih tenisača i pedeset godina mlađih suparnika.

Prije odlaska na odmor, ili čak za vrijeme njega, predsjednik je promovirao sedmoricu novih generala, tako da ih Hrvatska vojska danas ima svega dvadeset šest, savršeno zanemariv broj u odnosu na Titovu JNA nakon četrdeset pete. Osim toga, uspio je iz svoga najbližega profesionalnoga kruga eliminirati, turski rečeno: kurtalisati se, vanjskopolitičkoga savjetnika Tomislava Jakića, koji je – kako tvrde upućeni – nešto zgriješio oko pripreme govora što ga je Mesić nedavno održao na otvaranju nove američke amabasade u jednome turopoljskome selu pokraj Zagreba. Mesić je tu navodno ispao preoštar i ambasador Frank uputio mu je pogled pun gorkog prijekora, kakav bi u literarni izraz mogao prevesti samo Ivan Aralica.

Ljetuje i financijska policija
Za spomenuti pogled Jakić, dakle, plaća ceh, ali čovjeka ne treba pretjerano žaliti. Snalazio se u svim režimima, a u legendu je definitivno ušao kad je tijekom osamdesetih, kao privilegirani politički komentator Televizije Zagreb, napravio dugu emisiju o Titovoj lutki. Nekakvoj djevojčici u inozemstvu maršal je navodno u nekoj prilici poklonio lutku, a Jakić je u maniri ozbiljnoga profesionalca gurao mikrofon pod nos bivšim članovima maršalata koji su se toga pokušavali prisjetiti, i proputovao pola Europe bezuspješno tražeći inozemne sudionike događaja. U svakom slučaju, pokojni Broz ispao je djecoljubac bez premca, a živući Jakić titoist s karijerom. Sad je, međutim – iako tek u poletnim šezdesetima – prinudno otišao u penziju, da bi iz neke vrste penzije bio izvučen, i u savjetnika promoviran, petnaestak godina stariji Ivica Maštruko, ikona Titove, Tuđmanove i Račanove diplomacije, koji će kod jugoslavenskom antikom opčinjenoga Mesića na radost nacije tek proživjeti svoje zvjezdane trenutke.

Ljetne pustolovine Ivice Račana obilježene su i najnovijom farsom u “Lencu”. Uvrijeđen jer mu ne vjeruju nakon što je spiskao desetke milijuna dolara, Damir Vrhovnik dao je “neopozivu ostavku” na položaj direktora. Može se pretpostaviti da je stvar i politički uvjetovana: Vlada ga vjerojatno ne može više probaviti. Sa svojim kapitalom inkasiranim od “Lenca” Vrhovnik će nakon ostavke otići u lov, da bi iz šume opušteno promatrao radnike koji odlaze u štrajk. “Lenac” je, po svemu sudeći, propao zahvaljujući Vrhovnikovim ni na čemu zasnovanim investicijama u “razvoj”, koje je među ostalim platila država, i u tom povodu promatrač se može samo zapitati kako se to krivac za propast uspješnog remontnog brodogradilišta iz afere može izvući jednostavnim povlačenjem u sjenu, a da ga prije toga nisu posjetili ni financijska policija, ni ljudi iz MUP-a, ni državni odvjetnik. Navedeno pitanje ne postavlja se, dakako, Vrhovniku: ono je premijerov problem, pa makar čovjek bio i na zasluženome ljetovanju.

STUPAC TJEDNA: VATIKAN I PEDERASTIJA
Istodobno s otkrivanjem podataka o teškim seksualnim devijacijama nekih svećenika (pedofilija), ili njihovim razvijenim alternativnim sklonostima (homoseksualizam), Vatikan je pokrenuo kampanju protiv legalizacije homoseksualnih brakova i dopuštanja “istospolnim zajednicama” da usvajaju djecu. “Imam dvije mame ili dva tate” nije, dakle, princip odrastanja s kojim se Crkva slaže. “Homoseksualni činovi idu protiv prirodnog moralnoga zakona”, piše u dokumentu Kongregacije za nauk vjere, “i nema nikakvoga temelja da se homoseksualne zajednice smatraju sličnima ili analognima Božjim planovima za brak i obitelj.”
Navedenoj crkvenoj doktrini i inicijativi nema se što ni dodati ni oduzeti, uz napomenu da se ona, među ostalim, suprotstavlja ultraliberalnim tendencijama u aktualnoj hrvatskoj vlasti, koja upravo priprema prilično permisivan zakon o vezama između spolno analognih bića. Potpisnik ovih redaka zabrinut je, osim toga, i za Šimu Lučina. Sudjelujući svojedobno na zagrebačkoj peder-paradi gdje su se istospolci borili za svoja građanska prava, ministar policije htio je demonstrirati svoj moderni svjetonazor, a sada se pokazuje da time nije išao samo protiv dogmatskoga konzervativizma koji svoj krajnji izraz pronalazi u skinheadsima, nego i protiv Crkve.