Objavljeno u Nacionalu br. 403, 2003-08-05

Autor: Nenad Polimac

PETI MOTOVUN FILM FESTIVAL

Velika pomirba Motovuna i kulturnjačkih vlasti

Kako HDZ-ovo tako i koalicijsko ministarstvo kulture godinama su pokazivali animozitet prema Motovun film festivalu, no mrzovolje polako nestaje: ministar Vujić pojavio se na otvaranju festivala, njegova zamjenica Željka Udovičić ostala je sve do kraja, a predsjednika savjetodavnog odbora MFF-a Mikea Downeyja Ministarstvo je angažiralo i na pulskom festivalu

Publike je bilo manje možda i stoga što je program u odnosu na prošlu godinu manje atraktivan.Publike je bilo manje možda i stoga što je program u odnosu na prošlu godinu manje atraktivan.Prošlog četvrtka ovogodišnji motovunski festival izdržao je svoju najveću kušnju. Kiša je počela padati već ranog poslijepodneva, prestajala i opet počinjala, a u sumrak se činilo da od večernjih projekcija neće biti ništa: nebo se natmurilo više nego ikad, dok su se po plastičnim stolcima na ljetnim kinoterasama glavnoga gradskog trga i susjednog Barbacana skupile poprilične lokvice vode. U devet uvečer PR festivala Igor Mirković uz pomoć megafona poručio je okupljenim gledateljima (bilo ih je 700-800) da se strpe još pola sata. Po meteorološkim indicijama kiša bi tada mogla prestati, a za to vrijeme desetak festivalskih volontera užurbano je krpama brisalo vodu sa stolaca, ne obazirući se na to što njihov trud podrivaju nove kišne kapi. Naposljetku su se prognoze pokazale točnima: kiša se smirila, a publika je pokuljala na glavni trg. Spretniji su uhvatili mjesta s lijeve i desne strane, uz pokrajnje zidove, koji bi ih mogli zaštititi od eventualnog proloma oblaka, a ostali su se prepustili sudbini. Ugasila su se svjetla i na pozornicu obasjanu malim reflektorom stupio je ne baš trijezni Paul Thomas Anderson, glavna zvijezda festivala i redatelj kultnih ostvarenja “Kralj pornića” i “Magnolija”, razdragano poručivši publici da je večerašnji film, islandski “Noi albino”, jedan od najboljih koje je gledao zadnjih godina. Uslijedila je projekcija, međutim, kiša se nije predavala. Opet je počela padati, ali su volonteri i na to imali odgovor: nevjerojatnom brzinom dijelili su plastične vrećice koje su služile umjesto pokrivala za glavu. Naposljetku je petstotinjak ljudi dočekalo kraj filma, ohrabreno Mirkovićevim riječima da se projekcija neće prekidati ni u slučaju najžešćeg pljuska.

Publike je ove godine bilo manje, možda i stoga što je program u odnosu na prošlu godinu manje atraktivan, bez velikih otkrića iz prošlosti kao lani s 'Tri Ane' MFF je imponirao neprestanim uvođenjem festivalskih novosti: ove je godine najznačajnija od njih motovunska filmska škola redatelja Andersona, profesora scenarija Dicka Rossa i glumice Mira Furlan Pitate li me kakav je film “Noi albino”, ne bih vam bio u stanju ponuditi meritoran kritičarski sud. Dok sam gledao ekran koji je lelujao pod naletima vjetra, istodobno sam pridržavao vrećicu, pazeći da mi ne odleti s glave, zavijao se u jaknu koja me jedva štitila od hladnoće i osjećao kako mi se traperice sve više natapaju vodom. O filmu mogu prosuditi samo to da je fantastično snimljen, s nepredvidljivim i luckastim scenama koje su impresionirale Andersona jer je sklon sličnom prosedeu te da jedva čekam vidjeti ga u normalnijim uvjetima.

Organizatore festivala, međutim, nisu zanimale moje muke. Projekciju filma “Noi albino” shvatili su poput divljeg happeninga koji se nije mogao odigrati ni na jednom drugom svjetskom festivalu. Uistinu, gledateljeva komocija u Motovunu neprestano je na kušnji. Projekcije na ljetnim terasama su više-manje korektne, ni bolje ni slabije nego u sličnim otvorenim prostorima, no ako odlučite pogledati glavninu festivalskog programa koji se prikazuje tijekom dana u malom kinu “Bauer”, očekuju vas nova iskušenja. Umjetnički voditelj festivala Rajko Grlić tako je oduševljen izgledom kina koje s drvenim stolcima i isto takvim podom podsjeća na dvorane naše mladosti da i ne pomišlja o nabavi udobnijih sjedala. Kino je doista krasno i trebalo bi ga čitavog pohraniti u nekakav muzej, no nakon druge ili treće projekcije vaša stražnjica tako počinje reagirati na višesatno sjedenje na drvenoj podlozi, da vam je neprestano mijenjanje položaja jedini način da izbjegnete sve veću neugodu. Kako u takvim uvjetima protječe gledanje filma, ne moram ni dočaravati. Nisam siguran da bi drvenarija opstala da vijeće festivala mora na njoj u pet dana pogledati sav svoj program.

Dašak modernizma ove je godine dopušten uvođenjem klima-uređaja u dvoranu, a poput vrhunske blagodati dočekali smo zaključavanje triju izlaznih vrata, čije je neprestano otvaranje i zatvaranje izluđivalo čak i najstrpljivije. Sumnjam, međutim, da su potonji potez pozdravili i vatrogasci: ne dao bog nekakve nevolje i strke u tom kinu, jer bi kroz njegov jedan jedini izlaz malo tko na vrijeme izašao.

Ponavljam, Motovun nije za one koji sanjare o udobnosti. Ako ste novinar (a njih ima mnogo više nego u Puli, gdje su uvjeti rada, za usporedbu, upravo idealni), samo se igrom slučaja možete izboriti za jedan od sedam kompjutora u premalom press centru. Ako ste smješteni podalje od Motovuna (što je neminovnost, jer u samom gradiću ima vrlo malo soba za iznajmljivanje), ne preostaje vam drugo nego da sve stvari ujutro strpate u ruksak – od kišobrana do tople odjeće – i da s njime na leđima obilazite festivalska zbivanja.

Komotnima taj festival nije ni namijenjen. Njegova najvjernija publika i dalje su adolescenti i dvadesetineštogodišnjaci koji u vrećama za spavanje zaposjedaju motovunske padine, tu i tamo pogledaju poneki film i organiziraju tulume do zore u vlastitoj režiji, s hranom i pićima kupljenima u obližnjim mini-marketima. Mnogi od njih će se – dok im ta vrsta zabave ne dojadi – jednom kasnije prisjećati motovunskih provoda kao najuzbudljivijeg razdoblja svoje rane mladosti.

Može li festival dugoročno tako funkcionirati? Zašto ne! MFF je ove godine proslavio svoju petu obljetnicu, pa iako možda nije ponovio rekordan posjet od lani, nema razloga za zabrinutost. Osnovan 1999., uz pomoć općine Motovun i Jakovčićeva IDS-a, u inat HDZ-ovu kulturnom monopolu (potonji je preferirao i izdašno financirao anemični pulski festival), MFF je imponirao neprestanim uvođenjem festivalskih novosti. Ove je godine najznačajnija od njih motovunska filmska škola, na kojoj su oglede iz svojih profesija, uz obavezne razgovore s publikom, držali redatelj Anderson, profesor scenarija Dick Ross, glumica Mira Furlan i mnogi drugi. Motovunski festival zasad je jedini u Hrvatskoj koji sustavno pokazuje veliki broj filmova iz novije svjetske produkcije, što mladi filmoljupci itekako znaju cijeniti, kao i činjenicu da galeriju stranih uglednika mogu na motovunskim uličicama nesmetano povlačiti za rukav. Također, Ministarstvo kulture koalicijske vlade isprva je imalo animozitet prema Motovunu sličan onome iz HDZ-ova razdoblja (ono na svojim web stranicama ni danas ne ubraja MFF među važne kulturne manifestacije), ali mrzovolje polako nestaje. Ministar Vujić pojavio se na otvaranju festivala (šteta što mu nisu ponudili neki bolji program od ruskog filma “Kukavica”), a njegova zamjenica Željka Udovičić ostala je sve do kraja. Promjena stava zamijećena je već na ovogodišnjem pulskom festivalu, na kojem je Ministarstvo angažiralo britanskog producenta Mikea Downeyja, predsjednika savjetodavnog odbora MFF-a, ne samo za odabir stranih filmova nego i za retrospektivu pulskih evergreena (to što je posao obavio traljavo, ne čudi: teško je istodobno balansirati na dva stolca). Ne bi iznenadilo da se u budućnosti MFF još više infiltrira u strukture naše kulturnjačke vlasti i počne zasjenjivati Pula film festival.

Publike je bilo manje možda i stoga što je program u odnosu na prošlu godinu manje atraktivan. Izostala su kopanja po baštini koja su prošle godine višestruko napunila kino “Bauer”: za projekciju “Tri Ane” Branka Bauera moralo se čekati u redu, a dječji film “Izgubljena olovka” Fedora Škubonje ponavljalo se dva puta, no ni tada svi zainteresirani nisu mogli ući. Ove je godine 50. obljetnica rada Relje Bašića proslavljena uz projekciju Bauerova dražesnog filma “Milijuni na otoku” (bizaran, ali ne potpuno nezanimljiv izbor, jer glumac u njemu igra zločestog švercera), no uoči početka dvorana je bila poluprazna, a kasnije se napunila zakasnjelim posjetiteljima. Najzanimljiviji domaći film prikazan je u pola dva u noći na terasi Barbacan, prvi hrvatski pornić “Oaza”, snimljen 1988., no o nekom otkrivanju nema govora, jer je on prije dvije godine bio na programu zagrebačke “Močvare”, a i mnogi ga još posjeduju u svojoj kućnoj kolekciji: na prijelazu osamdesetih u devedesete bila je to jedna od najprodavanijih, legalno izdanih videokaseta u bivšoj Jugoslaviji. Uprava festivala propustila je organizirati podnaslovljavanje filma, budući da je redatelj Zvonimir Maycug snimao u tako lošim tonskim uvjetima da se jedva razabire što brbljaju njegovi naturščici. Pitat ćete: “Zar je to u porniću uopće važno?!”, no rekao bih da jest, jer seksa u “Oazi” ionako nema previše. Maycug je ambiciozni amater s neskrivenim umjetničkim aspiracijama, koje motovunska publika baš nije znala cijeniti, jer se razbježala puno prije kraja filma.

Drugi veliki problem programa ovogodišnjeg MFF-a su kašnjenja. Canneske uspjehe “Božja intervencija”, “Kuglanje za Columbine”, “Pijani od ljubavi” i “Ruska arka” trebali smo vidjeti još prošle godine, a slučaj filma Stephena Daldryja “Sati” pomalo je tragikomičan. Obilato prikazivan još početkom proljeća na reviji “Ususret Oscarima” po čitavoj Hrvatskoj, film nije mogao u redovitu distribuciju jer je najavljeno da bi glavna glumica Nicole Kidman mogla doći u Motovun. Kidmanica to, dakako, nije učinila, pa će film u kina tek na jesen, što će ga stajati bar 30 posto planiranog utrška.

Neke od slabijih filmova uvjetovali su gosti: izvrsna poljsko-američka redateljica Agnieszka Holland mogla je ponuditi samo svoj novi film “Julie dolazi kući” koji je, najblaže rečeno, razočaravajući, producent Mike Downey predstavio je fantastični horor “Deathwatch” koji bi prije odgovarao domaćem videotržištu nego festivalu, a producentica Jevgenija Tirdatova odabrala je upravo grozan ciklus novog ruskog filma, u kojem prednjači njezin vlastiti rad “Zmaj”. Zapravo, sumnjam i da bi Andersonov “Pijani od ljubavi” dobio Zlatni propeler Motovuna da on osobno nije došao na festival: film je virtuozno režiran, ali se prije doima kao ego trip s nedorađenim scenarijem.

Ipak, kao i svake godine, ipak se isplatilo doći na Motovun. Na briljantan film Larsa von Triera “Dogville”, koji se tri sata drsko poigrava minimalističkim kazališnim proscenijem, vjerojatno ćemo se načekati dok ne stigne u hrvatska kina. Dva sugestivna filma o švercu ljudi – “U ovom svijetu” Michaela Winterbottoma i “Rezervni dijelovi” Damjana Kozolea – napravljena iz suprotnih perspektiva (u prvom su glavni junaci švercane osobe, a u drugom oni koju švercaju), u nas se zasigurno nikada neće ni prikazati, kao ni zanimljiva feministička drama Lynne Ramsay “Morvern Callar”. Bilo je korisno vidjeti još ponešto, no o tome nekom drugom prigodom. Premalo dobrih filmova za ozbiljan festival? Vjerujete, na mnogim stranim svjetskim filmskim smotrama nudi se i manje!

Vezane vijesti

Glavna nagrada Motovuna belgijskom filmu "Bikova glava"

Glavna nagrada Motovuna belgijskom filmu "Bikova glava"

Debitantski igrani film "Bikova glava" mladog belgijskog autora Michaela R. Roskama osvojio je "Propeler Motovuna", glavnu nagradu ovogodišnjeg… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika