Zoran FerićU jednoj od najljepših rapskih uvala, Gožinka, gledamo starca koji se pokušava iz vode uspeti na svoju jahtu. Stari čovjek otromboljena trbuha, tankih nogu i gole guzice muči se da preko malih ljestava od rostfraja nekako dosegne palubu, ali ga vlastita težina uvijek prevari i on pljusne natrag u vodu. Gore, na jahti, kartaju neki ljudi i uopće ne vide njegovu agoniju. Nitko mu ne pruža ruku, nitko mu ne pomaže, čak i ne pita za njega. I odjednom te male sjajne ljestve izgledaju kao prva velika prepreka, početak odlaska jednog po svoj prilici uspješnog čovjeka. Štoviše, može se s velikom dozom vjerojatnosti pretpostaviti da je upravo starac koji se koprca u vodi zaradio tu jahtu. Moj bratić Davor, koji ima iskusno oko, i koji prodaje jahte, kaže da je ono privatni brod, a ne nešto iznajmljeno iz brojne flote čarteraša. Nema nikakve oznake ni zastave firme koja iznajmljuje brodove, a to vidi po nekim detaljima, i brižnom održavanju. Meni sve to skupa izgleda kao prilično točna simbolička slika odnosa prema starijim ljudima. Dakako, ne samo u našoj zemlji nego i tamo, u razvijenoj Europi, odakle su došli i starac i jahta. I sve mi se više čini da su u suvremenim društvima starci kao Indijanci i da žive po rezervatima. Kod nas je, dakako, taj trend izdvajanja starijih samo nešto izraženiji, kao što su u tranzicijskim zemljama obično izraženiji negativni aspekti društvenoga života na Zapadu. Naime, otkako je Hrvatska početkom devedesetih zakoračila u taj mučan i prilično neizvjestan proces tranzicije, promijenilo se kod nas gotovo sve. Pa i odnos prema starima.

Komunistička su društva tradicionalno bila gerontokratska, a partijski komiteti i politbiroi nalikovali su na staračke domove. Vladavina staraca je, za razliku od vladavine kapitala, bila rigidna i konzervativna na svoj način, bila je opterećena ideologijom, ali je ta ideologija imala i neke pozitivne aspekte. Recimo, daleko humaniju i razrađeniju socijalnu politiku. S druge strane, bilo je smiješno gledati kako starci s umjetnim zubalima sline za govornicama i po mikrofonima, kako mucaju na televiziji o tekovinama oslobodilačke borbe i uspjesima socijalizma s likom čovjeka. Problem je, dakako, bio u tome što ti uspjesi nisu bili uspjesi, a samoupravljanje zapravo nije bilo samoupravljanje. Drhtureća garnitura u komitetima popunjavala se isto tako drhturećim individuama, a kolektivne predodžbe o starosti u to vrijeme bile su bitno drugačije nego danas. Starost se vezivala uz mudrost i iskustvo. Danas se ona vezuje uz nemoć. Takve predodžbe i stereotipe prati danas i opća kolektivna nebriga za starije i snažni procesi njihova isključivanja iz društva. Nemoćni se polako poistovjećuju s nepotrebnima. To, dakako, nije ništa novo. Određena su se društva u prošlosti vrlo drastično obračunavala s tom nepotrebnošću, gotovo u istoj mjeri okrutno kao i priroda sama. Ostavljali su ih da se smrzavaju na planinama, ubijali tupom stranom sjekire, šikanirali do smrti, puštali ih da sami sebi presude. Otići na vrijeme bila je gotovo moralna obaveza svakog starijeg člana takvoga društva. Nemoć je oduvijek bila teret, a to je i u suvremenosti. Promijenili su se samo načini na koje se starce isključuje iz zajednice. Slično su se u prošlosti ponašali i prema invalidima i nemoćnima svake vrste. U jednom od filmova o Aleksandru Velikom, mladi Aleksandar pred čitavim dvorom govori svom onemoćalom ocu Filipu Makedonskom: “Vidite, ovo je čovjek koji želi osvojiti prostor između Grčke i Indije, a ne može prehodati nekoliko metara od stolice do kreveta!” Trebala su proći stoljeća da čovječanstvo uvidi da čovjek i iz invalidskih kolica može voditi jednu od najmoćnijih vojnih sila svijeta. Invalidi se danas, barem u tim kolektivnim simboličkim slikama, sve uspješnije integriraju u društvo. Uostalom, pokušava se. Međutim, u istom tom humanom društvu za starce ima sve manje mjesta.

Moderna društva starije osobe tretiraju kao teret, ali naravno uz silnu perfidiju i nastojanje da ne izgube pozitivnu sliku o vlastitome humanitetu. Upravo zato su starci u nekoj vrsti egzila, ili rezervata. Naša ideja o uspješnoj zemlji kojom rukovodi kapital podrazumijeva, nažalost, i dobnu segregaciju. Čovjek u godinama sve teže može dobiti posao, tretira ga se kao potencijalni problem, osobu koja neće moći dobro obavljati svoj posao. Starije osobe ne mogu u bankama dobiti kredit jer ih se vidi kao potencijalne kandidate za umiranje, a niti kao jamci ne valjaju previše. Čak i vlasništvo koje imaju nerijetko im pokušavaju uzeti vlastita djeca ili kojekakvi dohranitelji. Danas imamo staračke domove, imamo socijalne službe, crkvene i niz drugih humanitarnih organizacija, djeca iz osnovnih škola daju priredbe po staračkim domovima, ali starci su nam u rezervatima. Ti su rezervati u prvom redu mentalni, a sva društvena briga za stare izgleda ponekad kao argument za njihovo izdvajanje, a ne integraciju u zajednicu. Sa starijim osobama dogodilo se upravo ono što su zagovarali neki ideolozi rata u Bosni: humano preseljenje. Međutim, to humano preseljenje izgleda mi zapravo samo kao neka etapa prema onom konačnom preseljenju, u vječna lovišta.

Međutim, stvari nisu tako jednoznačne pa ima u toj priči o starosti i par zanimljivih paradoksa. U prvom redu razvijena društva Zapada su sve više društva staraca. To se događa zbog najmanje dva očita razloga. Prvo, prirodni priraštaj u većini zemalja Zapada, kao uostalom i kod nas, bilježi znatan pad, bez obzira koliko pojedine države ulažu novaca i energije u svoju demografsku obnovu. I drugo, ljudi sve dulje žive, a tendencija produljenja života uočljiva je gotovo kao i globalno zagrijavanje. U društvima u kojima stariji polagano postaju većina, starost se sve manje cijeni. To je valjda taj zakon ponude i potražnje koji vrijedi na svakom tržištu. U svemu tome izuzetno je zanimljiv još jedan aspekt, a on se tiče pornografije. Odličan pokazatelj je Internet. Društvo je žigosalo pedofiliju i pedofilije se sve više panično boji, ali na Internetu je zapravo sve više gerontofilije. Nevjerojatno je koliko puno ima stranica koje nude seks s bakicama i dedekima, ili pak seks između partnera s velikom dobnom razlikom. Dedeki obrađuju mlade žene, a bakice mlade muškarce. To nešto govori. Naime, i na tim Internet stranicama vlada zakon ponude i potražnje, pa ako gerontofilskih stranica ima, to znači da se puno i traže. I sve mi se čini da se tu gerontofilija pokazuje kao neka vrsta subverzije, nagonskoga protesta protiv društva koje odbacuje stare, a sve se više ljudi u tom društvu pali upravo na njih. Osim toga sve je više i penzionera u Rusiji i drugim tranzicijskim zemljama koji ne mogu živjeti od penzije, pa dodatno zarađuju snimajući pornografiju. Gospodin s početka ovoga teksta, gologuzi jahtaš, ne mora snimati pornografiju da bi preživio, međutim to ne znači da mu je lako. Jer oni koji kartaju na palubi možda će prokartati sve što je stvorio, a on sam mogao bi završiti u nekoj njemačkoj ubožnici.