Denis LatinJedno je jasno: nedjelotvornoj, nejasnoj i netransparentnoj politici nikakve marketinške agencije i nikakve amerikanizirane kampanje ne mogu odveć pomoći. Ni svi savjeti američkih eksperata, pa ni vrhunske usluge domaćih spletkara i manipulatora, ovaj put u liku i djelu izvjesnog Krešimira Macana, ne mogu Račanu pomoći da rezultate svog četverogodišnjeg mandata prikaže drukčijima nego što oni to objektivno jesu. Kancelar cijelo to vrijeme nije uspio formulirati konzistentnu politiku niti su njegovi stranački ministri u javnosti postali prepoznatljivi po njenoj dosljednoj provedbi.

Svojom maksimom, po kojoj se jedina ispravna i moguća koalicijska politika može voditi samo utabanom stazom kojom se kroči jednom ulijevo, a potom nužno udesno, istrošila se i iscrpila od vlastite neurotičnosti. Takva nekonzistentna, nerazumljiva i javnosti neshvatljiva politika dovela je Račana u predizbornu situaciju u kojoj se upravo ta netransparentnost, inače jedna od njegovih najomiljenijih fraza, mora nadoknaditi estradiziranom kampanjom u kojoj ima mnogo simbolike, ulagivanja najširem spektru biračkih, političkih i inih afiniteta, demonstriranja kancelarske dominacije, a malo sadržaja i istinskih pomaka.

Požarna saga možda na najadekvatniji način demontira svu nedjelotvornost i društvenu nekorisnost aktualne političke nomenklature, a, na žalost, ne dotiče samo one vladajuće. Premijer je, kao što smo vidjeli, nagnan Budišinom idealiziranom protupožarnom kozerijom koja je nasilno dobila sedamdesetdrugaške konotacije, jer ovaj suvremene jednostavno nije u stanju proizvesti, nagnan američkom marketinškom mašinerijom i ojačan slamnatošeširnatim dizajnerskim snagama obišao gotovo sva akutna i značajna požarišta. Budiši su tako nakratko bila začepljena kritizerska usta, ali, kao i u toliko dosadašnjih neplodnih opozicijsko-pozicijskih duela, Hrvatska ni iz toga nije izvukla opipljive koristi. Sve polemike i sva zgražanja nisu urodila nijednim novim rješenjem u sustavu i organizaciji koji bi državu i društvo učinili efikasnijima u novim susretima s vatrenom stihijom.

Ni o ostalim mjestima amerikanizirane Račanove kampanje ne može se imati boljih mnijenja. Bespotrebno ulagivanje Crkvi i strahu od njenog presudnog utjecaja na raspoloženje birača još je jedno upozorenje da Hrvatska i s posljednjom generacijom političara još kaska za izgradnjom sekularne države, a njegovo približavanje Titovim partizanima tanana je kompenzacija za manjak vlastitih dosega, pa je onda dobro katkad pozivati se i na one koje su ostvarili prethodnici, makar u temelje svoje politike imali ugrađenu diktatorsku narav i metode. Nakon što su Čačić i Pecek žestoko javno išamarani i opatrnuti jer su novcem iz proračuna reklamirali projekte i uspjehe svojih ministarstava, prilično je licemjeran premijerov potez kojim se u čisto esdepeovske propagandne svrhe, pod egidom promoviranja Vladinih uspjeha, državni novac sipa na gašenje poraza i neuspjeha stranačke ekipe za koju je i prije nego što je bila nominirana za najviše državne funkcije bilo jasno da će joj rezultati biti i više nego mršavi, a vijek kratkomandatan.

Stoga se s pravom može očekivati da će se sa sličnim izborno-budžetskim zahtjevima uskoro krenuti i iz Ureda predsjednika, ali i Budišine i Sanaderove opozicije. Vlastitu nesposobnost i neuspjehe najlakše je retuširati potezima američkih image makera, koji će za svoje usluge bez pardona olakšati državni proračun, no krucijalno je jedino pitanje hoće li se time eutanazirati biračko nezadovoljstvo slabošću vlasti i hoće li dizajniranom stvarnošću neutralizirati rasprostranjeno uvjerenje o nedovoljnoj kompetentnosti Račanova kancelarijata i pratećeg zakonodavnog glasačkog konglomerata.

Iako je svakom promatraču bistro da će aktualna koalicijska kombinacija dobiti još jedan četverogodišnji mandat, nije zgorega još jednom ponoviti glavni dojam da je njen izvršni aparat uglavnom slab, a zakonodavni prateći orkestar uglavnom nespreman podržati još kompliciranije i zahtjevnije reforme koje se od Hrvatske očekuju na putu prema Europskoj uniji.

Račanova odluka da umjesto konkretnih rezultata o njemu govore itinereri njegovih image makera istovrsna je nastojanjima njegovih ministara, po ključu partijske lojalnosti i zahvalnosti, da se u predizborne svrhe posluže legitimnim ali nekorisnim metodama lakirovke i farbanja svojih mršavih političkih lovina. Antunovićka je tako započela ofenzivu medijskog forsiranja američkih vojnika u Irak, a Antičevićka u Varaždinu svečano otvorila dizalo. Riječ je o tzv. manifestnom ubiranju političkih poena koji s objektivnim dosezima njihove politike nemaju nikakve veze, baš kao što američki štih što ga posljednjih mjeseci navlači Račan ne daje pravu sliku o njegovu (ne)uspjehu.

Prava je istina da se Račan u svom 10-godišnjem opozicijskom tavorenju okružio poštenim, ali ne odveć sposobnim ljudima. Kad im je udijelio sve značajnije izvršne funkcije, dobio je upravo takav rezultat: poštene ljude koji su svojim četverogodišnjim djelovanjem manje-više raskrstili s hadezeovskim političkim klijentelizmom, ali se klonirani Račani u svojim ograničenim mogućnostima mogu postaviti kao ozbiljna prepreka u novoj vladi od koje će se očekivati mnogo više i brže. Ministarstvo pravosuđa nije dokinulo vladavinu hadezeovskog prava, Antunovićkino Ministarstvo obrane nije prezentiralo da se golem porezni novac usmjerava na prave stvari i ubrzano reformira u efikasan servis poreznih obveznika, Picula se bavi kupnjom vila, antiknog namještaja i slikarskim postavima, Crkvenac nije u stanju uvesti porez na lopovluk, Vidovićeva socijalna politika nerazvidna je i nestimulativna, Linić je zbog klijentelizma odstrijeljen, Lučin se još gomba s neraspoređenim policajcima, a Pančić je zapeo na protezama i lažnim invalidima.

Ukratko – premijer je postao glavnim generatorom kronične nedjelotvornosti, a njegovi ministri pouzdan barometar njegove učinkovitosti. Vrijeme je da vrtuljak stane, a da se neplodna lakirovka zamijeni istinskim i ubrzanim promjenama.