Srećko JurdanaU sklopu “modernizacije pravosuđa i državne uprave” – koja se odigrava u sklopu predizborne kampanje – ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović izvela je zadnjih dana javni podvig koji će se u nacionalno pamćenje urezati zlatnim slovima: rezanjem vrpce svečano je otvorila nova dizala u poslovnoj zgradi Ureda državne uprave u Varaždinskoj županiji. Bravo. Za Mesića, Račana i Tomčića rezervirane su ceste, a nešto niži kadar mora se zadovoljiti i liftovima. U duhu toga trenda, zamjenici ministara mogli bi preuzeti pokretne stube u robnim kućama, a savjetnici u Vladi elevatore za hranu u hotelskim kuhinjama.

Na djelu se polako ali sigurno potvrđuje stara teorija da će političari u borbi za popularnost u dogledno vrijeme početi svečano otvarati i toaletne prostorije. Događaj o kojem je riječ dobio je, međutim, i ideološko-društvenu nadgradnju: “Ugradnja ovih dizala znači i uklanjanje administrativnih barijera između državne uprave i građana, a ubrzat će i rad državne uprave”, izjavila je ministrica prije ceremonijalne vožnje liftom u društvu varaždinskoga gradonačelnika Ivana Čehoka (sljedbenika Budiše). Što brža dizala, to bolja birokracija. Suradnja građana i države postat će idealna kada se za mastiljare* i njihove klijente uvede izravno prozorsko prebacivanje s ulice u kancelariju i obrnuto.

Esdepeovska demagogija
Ingrid Antičević-Marinović draga je osoba, koja s koketnom naivnošću postojano razvija ideju da su marginalne inovacije spasonosna rješenja za krupne društvene probleme. Efikasnost državne uprave za nju je sublimirana u brzini uspinjanja do ureda, kao što su neizvršavanja presuda za najteže zločine isključivo povezana s kompjuterskom opremljenošću sudova (izjava u TV emisiji “Latinica”). Brutalni ubojice godinama na slobodi čekaju nastup skromne zatvorske kazne, i podsmjehuju se rodbini žrtava, ali sve će se to ispraviti kad nadležni sudovi dobiju još jedno ili dva računala. Varaždinsko otvaranje dizala nije samo komičan propagandni ritual pripadnika vladajuće garniture, zabavan po svojoj nižerazrednosti, nego i odraz nojevske metodologije vladanja koja pravosudnu kataklizmu – proizvod moralne indiferentnosti, lošega Zakona o kaznenom postupku koji policiji uskraćuje autoritet pred sudom, lokalističke solidarnosti i političke pristranosti – iz utilitarnih razloga tretira kao “tehničko pitanje”.

Ideja vodilja esdepeovske demagogije: da je Hrvatska zapravo beskonfliktna turistička zemlja, počela se – kako vidimo – u predizbornoj kampanji popularizirati i u vrlo grotesknim formama. U nekoj drugoj zemlji podatak da dnevno na cestama gine desetak ljudi, da pijani vozači ubijaju turiste na pješačkim prijelazima, ili da se ulice Zagreba i drugih gradova pretvaraju u arene za rasističko iživljavanje, bio bi razlog za policijsku, pravosudnu i informativnu mobilizaciju prvoga reda. U Hrvatskoj, te činjenice su uglavnom marginalna statistička stavka koju mediji bilježe kao prolaznu senzaciju, a država ih ubacuje u “redovitu proceduru” istrage koja se oteže u vječnost i završava benignim kaznama.

Može se očekivati da će lokalni pijanac za volanom koji je zadnjih dana na pješačkome prijelazu kod Omiša ubio mladoga Nijemca, proći slično kao i malodobni divljak koji je – u poznatome prometno-pravosudnome skandalu – u Makarskoj ubio dvije djevojčice i nakon poluoslobađajuće presude otišao u inozemstvo na školovanje. Zakoni su krajnje permisivni a lokalni suci, tradicionalno uviđavni prema lokalnim delinkventima, ne primjenjuju ih ni takve kakvi jesu, ali to nisu teme s kojima će ministrica rezolutno izaći pred javnost. Nema tu kruha za političara koji očekuje reizbor na ideologiji netalasanja. Poštujući duh Račanove tihe pragmatike ona se, kako se vidjelo iz uvoda, voli baviti neusporedivo važnijim stvarima.

Mesić kao sultan swinga
Važnim stvarima bavi se po navici i Stipe Mesić, koji se – premda voli biti tamo gdje ima perja – na moru nije uspio sresti sa sultanom od Omana i članovima njegovoga sultanata, ali otputovao je zato u Libiju na susret s prijateljem Gaddafijem i članovima njegovoga gadafijata, odnosno džamahirijata. Gesta je zanimljiva. Gaddafi se upravo izvlači od sankcija UN-a, pošto je posredno priznao odgovornost za rušenje Pan Am-ova zrakoplova iznad Lockerbieja i pristao isplatiti odštetu rodbini žrtava. Nema boljeg trenutka da se čovjeku ponudi posao, jer u Libiju će uskoro nagrnuti sva zapadna građevinska i naftaška klijentela. Ako se već na nesreću ne može nazvati sultanom od nafte, Mesić bi se možda – po Dire Straitsima – mogao nazvati sultanom swinga, i u tom metaforičkom svojstvu on je odmah shvatio da staroga druga iz jugoslavenskih vremena treba upitati kako je, i napomenuti mu da je u Hrvatskoj Radimir Čačić izumio perpetuum mobile za izgradnju autocesta, koji se može primijeniti i u pustinjskim uvjetima. Nastave li se, uostalom, ove vrućine, takvi će uvjeti uskoro zavladati i u Gorskome kotaru.

Cro Cop kao promotor hrvatskog gospodarstva
Motiviran vjerojatno i nekom vrstom nostalgije prema pokojnome Titu i njegovome maršalatu, Gaddafi je s Mesićem kao zadnjim stečajnim upraviteljem Titove ostavštine, i s odabranim članovima mesićijata, odlučio izmijeniti misli na zadane teme, kojima dominira ideja o dvije tisuće kilometara asfalta u hrvatskoj izvedbi. Ako ne možemo u Bosni, možda možemo u Libiji, a prođemo li u Libiji, možda ćemo proći i u Bosni. Akcija je u svakom slučaju za pohvalu i pokazuje da bi od gospodina Mesića – osim nezamjenjive moralne potpore koju svakodnevno na razne načine pruža građanima – moglo biti i neke opipljive koristi.

Autor ovih redaka sklon je u svakom slučaju veći ulog staviti na Mesićevu turneju po Libiji, negoli na Cro Copovu turneju po Japanu. U inspirativnome predizbornome viđenju Tonina Picule, snagator Filipović – nenadmašna sportska figura u disciplini koja sa sportom ima veze koliko i čupanje panjeva – trebao bi postati promotor hrvatskoga gospodarstva na Dalekom istoku, jer tamo ga navodno masovno obožavaju. Samo naprijed. Ako gospođa Antičević-Marinović svoju političku budućnost može utemeljiti na liftovima, i gospodin Picula može svoju na muskulaturi, pa makar i tuđoj.

STUPAC TJEDNA: SINDIČIĆ I BAJIĆ
Udbaški likvidator Vinko Sindičić na velika je zvona objavio svoje bivstvovanje u Hrvatskoj, dajući na znanje kako namjerava kupiti hotele na Visu. U posao je htio ući zajedno sa sinom (ubijenoga srpskoga ratnoga zločinca) Željka Ražnatovića-Arkana, i u tom povodu mediji su počeli špekulirati o tome kakve su veze imali Sindičić i Ražnatović, i odakle Sindičiću – dugogodišnjem robijašu u Škotskoj – novac za velike investicije. Odgovori su prilično jednostavni. I Sindičić i Ražnatović bili su profesionalni killeri* jugoslavenske tajne službe, i nesumnjivo su održavali kontakte na kolegijalnoj bazi. Osim toga, obojica su bili locirani u Rijeci, gdje je Ražnatović neko vrijeme išao u srednju školu, a Sindičić u kasnijoj fazi držao kuće i birtije koje mu je otvarao SDB. Prljave poslove koje su za nju obavljali, tajna služba honorirala je kapitalima koji egzistiraju i danas, i traže područja gdje će se “oploditi”.

Potaknut možda Račanovom izjavom kako je “dobro da Sindičić nije kupio Hotele Vis”, državni odvjetnik Mladen Bajić promptno je najavio pokretanje istrage o porijeklu Sindičićeva novca. Inicijativa je načelno u redu, ali u stvarnosti je ekskluzivistička, nekonzekventna i obilježena političkom pragmatikom. Ako se radi o ispitivanju porijekla imovine, njemu ne bi trebala biti podvrgnuta samo ozloglašena osoba iz jugokomunističkoga režima, nego i tajkuni koji su kapitale osvojili pod Tuđmanom. Odakle Luki Rajiću novac za kupnju Dukata (danas Lure)? Ivici Todoriću za kupnju Agrokora? Što je s kapitalima koje je opljačkao Miroslav Kutle? Na koji način je Josip Gucić kupio industriju kojom gospodari unatoč sudskim istragama? Itd. Račanov režim prešutno prelazi spužvom preko cijeloga mračnoga razdoblja financijske akumulacije u tuđmanizmu, a principijelnost bezbolno pokušava dokazati na jugoslavenskome moralnome mrtvacu Sindičiću.