Vedrana RudanMoj je sin, kad se rodio, bio najljepši na svijetu! Pedeset i pet centimetara dugačak, četiri kilograma i trideset težak. Oh, rekla je moja nona, šta je? Uhvatila ga je lagano za bradicu, zašto nisi došao doma na biciklu? Svi smo se smijali. Imam fotografiju. Veliki dan! Noću je spavao, danju se smijao. Na početku se čovjek ne snalazi, beba iziskuje totalnu pažnju, nemaš ni sekunde vremena. Ne možeš stati i razmisliti, što je ovo?! Nakon šest, sedam mjeseci, sjedneš. Hej! Leži u krevetiću, u lijevoj ručici drži uho od zeca, u majušnim ustima dudu koja skače, ne spava, uspavljuje se, gledaš ga… Hej?! Što se sa mnom događa? Vrije mi u trbuhu, oči su mi mokre, ruke nemirne, smiješim se, tresem se, htjela bih ga zgrabiti, strpati u sebe, pojesti, da nikad, nikad, nikad ne ode od mene to mirišljavo, milo, drago stvorenje, to biće koje ću voljeti zauvijek! Strašan osjećaj! Voljeti nekoga bezuvjetno!

Kad bi moj sin poginuo u Iraku, našla bih kuju koja ga je tamo poslala, iskopala joj oči, sprašila metak u glavu, udavila je golim rukama!Nikad se nije budio urlajući. Ujutro bih ugledala dva blistava komadića čokolade, okice njegove. Ljubavi moja, ljubavi moja, govorila sam. Pokazivao mi je četiri bijela zuba. Da ste nas čuli, činilo bi vam se da nesuvislo grgljamo. Gll, blll, ga, ga, bglll, baaaam, tuuuk! Smijeh! Mi smo razgovarali.

Nije lako opisati osjećaje koji te tresu kad sa sinom šećeš. Kosica mu miriše. Gricka ti bradu malim zubima! Smije se na sav glas, vidio je purana, smijeh mu skače u štucanje… Progutat ću te, sad ću te progutati, govorila sam mu dok mi je držao male, debele ruke oko vrata. A mekota rupice pokraj njegove sitne, ključne kosti?! Da ste ikad svoj nos stavili u to krasno mjesto, znali biste o čemu govorim. Ne, ne bih vam dopustila da njuškate moga malog sina! Ne, nisam sina voljela samo dok je bio beba! Ma, ne… Krenuo je u prvi razred. Jednom mu je iz ušiju curila krv. Mislila sam da će mi umrijeti! Neki mu je dečkić torbom razbio glavu. Ovo nije lijepo, ovo što ću reći, poželjela sam dečkića zatući?! Nisam se mogla prepoznati. Ubiti dijete?! Recite mi, možda znate odgovor, ima li život smisla kad ti umre dijete? Dvadeset i šest godina živjela sam bez njega. Taj se život ne računa. Moj je pravi život počeo kad sam uvalila nos u njegovu mokru, tamnokosu glavu. Nisam jedina, milijuni majki njuškaju svoje bebe i sada, ovoga časa. Diplomirao je… Moj sin je danas mladi muškarac. Ne bacam mu se oko vrata, ne zabijam mu nos u kosu, ne njuškam mu rupu pokraj velike ključne kosti. Nisam mama kakva sam bila, a opet, ista sam osoba. Još ću vam nešto reći, znate to, ako imate djecu, ipak ću reći, djecu čovjek, kako rastu, sve više voli. Naše srce iz normalnog ritma ne izbacuju samo bebe. Ponekad pijem kavu u onom kafiću na katu, kroz prozor možeš vidjeti Korzo, ljude kako hodaju, oni tebe ne vide. Pa ugledam sina, kako, visok, jedri. Ne, oprostite, ne bih vam mogla opisati osjećaje koji me griju dok gledam svoga sina, na ulici, među tolikim nevažnim, sitnim, bezličnim, sivim ljudima. Mamin voljeni muškarac! O čemu govorim? Ne želim biti gruba, volim biti gospođa pod kontrolom, više nisam mlada mama, nisam ni mlada gospođa, ja sam žena u godinama, od mene se očekuje pristojnost i samokontrola… Pa ipak… Ljudi su tako rijetko ono što se od njih očekuje. Ma, htjela sam reći, kad je u igri život moga jedinoga sina, baš i nisam fina, civilizirana gospođa. Tražite da budem potpuno jasna. Vi volite suvisle ljude. Dobro, reći ću. Slušam, čitam, gledam, govori se, naši će momci, vršnjaci moga sina, krenuti u Irak?! Ne bih htjela ulaziti u neke detalje! Ne želim ući ni u kakve detalje! Ne zanimaju me detalji! Nešto ću reći o osjećajima koji u meni vrište, kad pomislim… Moj sin, moj jedini sin, moja jedina, vječna, prava ljubav, mogao bi ostati negdje u Iraku žuta, kruta, mrtva, napuhana… Moj bi sin mogao, negdje u Iraku, ležati pokraj ceste, napuhani, bijeli leš, a iračke muhe bi mu gmizale po mrtvim očima? Ovo nije lijepo, ovo što ću vam reći. I neka ne ostane među nama, pričajte o tome, govorite, slobodno govorite okolo… Kad bi se tako nešto dogodilo, našla bih kuju koja ga je tamo poslala, iskopala joj oči, sprašila metak u glavu, udavila je golim rukama! To me straši. Taj gubitak samokontrole! A, eto, baš tako osjećam! Da li sam jedina? Mi mame, sve smo nekako iste. Bolesno, neizlječivo, zauvijek zaljubljene u svoje sinove. Vidite, o tome bi morale voditi računa mame koje misle naše sinove slati u Irak. Te mame, te mame, neka tamo pošalju svoje sinove! Neka iračke muhe piju mrtve oči njihovih sinova! Neka napuhana, mrtva tijela njihovih sinova razvlače divlji, gladni irački psi! Neka one u crnoj, plastičnoj vreći, u hrpi krvavog, crvljivog mesa prepoznaju majicu svoga sina! Neka gnjilim tijelima svojih sinova plaćaju ono što Hrvatska, navodno, duguje Americi! Ej, kurve, ostavite našu djecu na miru!