IlustracijaNovinarsko društvo Hrvatske ni do danas nije smoglo hrabrosti i snage da se, barem, odredi prema novinarima koji su 90-ih svojim pisanjem i govorom poticali na mržnju i zločin, a kamoli da nekoga kazneno prijavi.

O tom razdoblju ratnih huškača koji su i u Hrvatskoj kršili novinarsku etiku, sramotili profesiju i čast i zbog kojih su ljudi stradavali, nikad nije sačinjena nijedna ozbiljnija analiza, a oni sami i dalje su ugledni građani i istaknuti članovi novinarske profesije.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih televizijskih novinara Goran Milić, danas direktor programa Al Jazeere Balkan, zasad je, koliko smo uspjeli saznati, jedini hrvatski novinar koji je od Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva dobio opomenu „za govor mržnje". Postupak je pokrenula bivša predsjednica Srpskog narodnog vijeća grada Rijeke Darinka Janjanin.

Opomena je svježa, izrečana mu je 8. travnja 2011., a dobio ju je zbog najave u Dnevniku od 27. lipnja 2010. godine. Milić je najavio prilog o građanima Srbije koji pokušavaju ostvariti pravo na svoje vlasništvo i nekretnine u Hrvatskoj, konkretno apartmane u Pirovcu. Milić je podsjetio javnost i na vlastite nedaće oko stana u Beogradu, koji mu je ne tako davno i sudski oduzet, te nastavio u smislu „rođaci su im ubijali i palili Hrvatskom, a oni sad traže stanove..."

Iako je to izrekao uvijeno i u kondicionalu, novinarsko Vijeće časti, na čelu kojeg je u tom trenutku bio novinar Jutarnjeg lista Drago Hedl, ocijenilo je da je Milić prekršio novinarski kodeks i da se njegova najava „može označiti kao govor mržnje i može implicirati kako su ti ljudi nekome spalili kuću ili oteli stan", što se, kaže Hedl, iz priloga koji je uslijedio ni na koji način ne vidi.

„Naime, Goran Milić je rekao kako se osjeća liječnik kada mu u ordinaciju uđe pacijent čiji mu je rođak spalio kuću ili oteo stan, ili uradio i jedno i drugo. 'E i ja se pomalo tako osjećam', kaže Milić, 'dok najavljujem sljedeći prilog. Naravno, liječnik će pacijenta profesionalno liječiti, a ja ću prilog profesionalno objaviti.' Dakle, najava je implicirala da ljudi koji su na neki način sudjelovali u paljenju Hrvatske sada traže da im se vrate kuće, a uopće o tome nije bilo govora, nego se radilo o tome da ljudi koji žive u Srbiji traže povrat svojih kuća, odnosno vikendica koje su imali u Pirovcu. Mi smo upravo zbog tako nezgrapne najave, koja je vrlo mirisala na neka vremena kada se govor mržnje itekako širio ovim prostorima, izrekli Goranu Miliću opomenu", objasnio je Hedl.

Opomena Goranu Miliću „za govor mržnje" u hrvatskoj je javnosti prošla nezapaženo. Medije je tog trenutka puno više zanimao Milićev odlazak u mirovinu i novi, unosni angažman u katarskoj Al Jazeere.

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka ne može potvrditi je li sličnih opomena novinarskog Vijeća časti za govor i poticanje mržnje bilo i ranije, ali zna da za medijsko ratno huškaštvo 90-ih nije pokrenut nijedan sudski proces:

„U Hrvatskoj nije bilo optužnica, nije bilo istraga. Naravno, nakon srpskih medija, da su hrvatski mediji najodgovorniji za širenje mržnje. To nema sumnje. Bilo je huškanja na javnoj televiziji, ali i u gotovo svim državotvornim medijima, kako su se tada nazivali, i bilo je krivih, netočnih informacija čiji je cilj bio izazvati mržnju", kaže Duka.

Komentator portala Index Tomislav Klauški podsjeća na drastične primjere govora mržnje hrvatskih novinara 90-ih, pa tako i na novinarku Hrvatske televizije Dijanu Čuljak. Čuljak je upravo ovih dana otišla sa Hrvatske televizije, ali zbog korupcijskih afera.

„Sramotno je da karijera profesionalna Dijane Čuljak nije bila okončana još tamo 1993., 1994. godine nakon što je objavljivala nevjerojatne priloge o ratu i o logorima za bosanske muslimane itd. Kad je taj dio prošao, ona je samo taj isti model pretvorila, proširila, zapravo modernizirala i ušla u neke koruptivne vode gdje one devedesete, mračne nisu više dolazile toliko do izražaja - i taj dio se već pomalo gurnuo u zapećak", kaže Klauški.

Gluma neovisnog i profesionalnog novinarstva

Nije Dijana Čuljak jedina na Hrvatskoj televiziji koja je sramotno izvještavala u ratu. Profesorica etike novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti dr. Gordana Vilović podsjeća i na „antologijsko ime" Smiljka Šagolja čija je „šagoljica" postala simbolom ratnog huškačkog novinarstva.

„Smiljko Šagolj je promicao najgore oblike i na kraju laži o činjenicama, ali najgori oblik govora mržnje da bi dobio doktorat na Fakultetu političkih znanosti. Čovjek koji naprosto ne bi smio biti u krugu onih koji uče djecu", kaže novinar Klauški i podsjeća na još neka imena:

„Recimo, Denis Latin je napravio veliku karijeru i uspio se profilirati kao jedan od najutjecajnijih i najozbiljnijih novinara na javnoj televiziji ove regije općenito. On je, unatoč svim onim prilozima tokom devedestih gdje je u kameru iščitavao imena hrvatskih Srba koji su navodno bili petokolonaši i nakon što je 1995. iz zapaljenog Knina izvještavao kako je riječ o tome da se pali smeće, a ne deset tisuća kuća koje su izgorjele nakon oslobodilačke operacije, sve to uspio prevladati nekim novim novinarskim stilom gdje se profilira kao oporbeni novinar, gdje je izgradio karizmu jednog ozbiljnog autora za kojim danas plaču svi oni koji su željni neovisnog novinarstva na području cijele regije."

Najdrastičniji medijski ratni huškač u Hrvatskoj bio je nekadašnji Slobodni tjednik. Ni njegovi novinari nikad nisu zbog toga snosili posljedice, a mnogi su kasnije postali i ugledni urednici u raznim hrvatskim medijima.

Dr. Vilović podsjeća i na emisiju Vijesti na Drugom programu Hrvatske televizije na početku rata, koju su zajedno uređivali Hloverka Novak Srzić i Dubravko Merlić, danas uspješni medijski biznismen. Emisija je vrvjela cinizmom, izrugivanjem i vrijeđanjem ljudi drugih nacionalnosti, osobito Srba.

„To je zaista bilo pozivanje na linč i zapravo su vas mogli ubiti na cesti, nitko ne bi odgovarao samo zato što ste bili druge nacije. Neki su nakon takvih emisija bržebolje mijenjali ili gubili svoje pasoše, putovnice, radne knjižice, i ne znam ni ja što već, samo da bi probali krenuti u novi život, s novim identitetom pripadnosti određenom narodu", kaže Vilović.

HRT-ovu zvijezdu Hloverku Novak Srzić Klauški smatra „paradigmom ratno-huškačkog novinarstva" u Hrvatskoj, ali upravo je njoj Ivica Račan dao svoj prvi intervju na televiziji nakon što je 2000. godine osvojio vlast.

„Tako je bilo 2007., odnosno 2008. kad je Hloverka Novak Srzić pod Ivom Sanaderom postala glavna urednica. Tada su šefovi opozicije Radomir Čačić i Zoran Milanović rekli da oni nemaju ništa protiv toga. Nikakvo čudo, dakle, da Ivica Račan je iskoristio Hloverku Novak Srzić, ili je ona iskoristila njega. Dakle, to su oni novinari koji služe svakom režimu, a tzv. ljevica dokazuje svoju neku demokratičnost time što se ne želi miješati u te unutarnje, profesionalne stvari, pokušava glumiti da je to novinarstvo zaista neovisno i profesionalno", naglašava Klauški.

Cijelu tu ružnu stranu ratnog novinarstva kao da svi žele zaboraviti.

„U Hrvatskoj je to postala tabu tema i zapravo se nitko ne želi vraćati na to vrijeme", ocjenjuje Vilović.

Napisala: Ankica Barbir-Mladinović

Preneseno s portala Radio Slobodna Evropa