Koliko će zemalja imati preustrojena Europska unija i koliko će koncentričnih krugova imati, u petak je bilo teško znati. Na summitu "posljednje šanse za spas eura i EU" (koliko ih je samo takvih bilo!) govorilo se o izdvajanju 17 zemalja zone eura, spremnih prihvatiti novi pakt proračunske stabilnosti pod pretpostavkom da će Britanija i još neke euroskeptične zemlje staviti veto na promjenu postojećih sporazuma, za što je potrebna jednoglasnost 27-orice. Na pregovorima koji su potrajali cijelu noć i na kojima je bilo, kako prenosi francuski tisak, "muških momenata", njemačka diplomacija je najavljivala formulu 17 plus X, ili 27 minus X. Kad je u zoru postignut sporazum o usklađivanju proračunskih politika i njihovu pojačanom nadzoru, prihvatile su ga 23 zemlje: državama zone eura pridružilo se još šest izvan tog elitnog kluba.

Britanija i Mađarska su rekle ne, Češka i Švedska zatražile su da konzultiraju svoje parlamente. Do kraja dana broj je još jednom promijenjen: Prag i Stockholm prišli su većini, Budimpešta također. Došlo se do 27 minus Britanija, do većeg broja nego što su se i najveći optimisti nadali. Istoga dana hrvatska je potpisala Sporazum o pristupanju Uniji i postat će njezina punopravna, 28 članica za godinu i pol. Koliko će članica do tada imati Unija? 28 minus X? Šalu na stranu, na bruxelleskom summitu europska je dužnička kriza dobila terapiju, euro je (zasad) spašen, Europska unija još ni propala, štoviše, ulaskom Hrvatske je proširena, iako je Britanija odsad jednom i pol nogom izvan nje. Na simboličkoj razini ostat će upamćeno kako su francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i britanski premijer David Cameron u prolazu odbili jedan drugome dati ruku.

Frajerski su se izvukli, potapšavši se po ramenu. Je li njihovo "muško prepucavanje" toliko razjedilo Sarkozyja da se nastavio duriti i izostao s potpisivanja sporazuma o pristupanju Hrvatske, propustivši tako, po općem sudu, jedan od ljepših trenutaka mučnog bruxelleskog summita (na svečanost je poslao svog ministra europskih poslova), ostaje tajna. Umor nakon burne i neprospavane noći ili kolerični karakter francuskog predsjednika bili su jači od diplomatske forme, što nije ostalo nezamijećeno. No u politici ne treba imati predugu memoriju, pragmatizam sve opravdava. Recimo, prije četiri i pol godine, kad je došao na vlast, francuski je predsjednik najavio da će raditi na razvijanju osovine Pariz-London, kao protuteže osovini Pariz-Berlin koja je postojala od osnutka zajedničkog europskog zdanja. U trenutku najveće krize u povijesti Unije oslonio se na Njemačku. A kometari u tisku o "njemačkom diktatu" i "podčinjavanju Njemačkoj" zamijenjeni su otrovnim strelicama upućenima britanskom egoizmu. "Netko tko nije u zoni eura ne može blokirati njenu reformu", hladno je objasnio Sarkozy. Umjesto da spašava Europsku unije, Cameron je odlučio spašavati City. Sustav financijske kontrole koji se uvodi proračunskim paktom, kao i plan oporezivanja financijskih transakcija, zaprijetio je da ugrozi City kao europsko financijsko središte koje Britaniji osigurava između 10 i 15 posto bruto nacionalnog proizvoda. Zbog light poreza Britanija je postala europska off-shore zemlja, što joj je omogućavalo da provodi financijski damping, da privlači u London najveće svjetske banke, burzovne i financijske mešetare. Pod pritiskom euroskeptičnog krila svojih torijevaca i njihove prijetnje referendumom o izlasku iz Unije Cameron i nije imao nekog izbora.

Očito je da je princip "uzmi ili ostavi" koji su Njemačka i Francuska postavile na dramatičnom bruxelleskom summitu imao efekta. Stroge uvjete novog pakta koji predviđa usklađivanje proračunskih, poreznih i socijalnih politika te upisivanje postroženog pravila financijske stabilnosti u nacionalne ustave, uz automatske sankcije za njegove prekršitelje, prihvatile su i zemlje od kojih se to nije očekivalo. Recimo, Danska, koja je zajedno s Britanijom odbila uvesti euro. Kako je primijetio Libération, "strah da se nađu izolirane u drugoj europskoj ligi, zajedno s Londonom, i ugroze nacionalni interes, bio je jači od poslovičnog euroskepticizma Švedske, Mađarske i Češke". A kad se postojeći sporazumi ne mogu mijenjati bez suglasnosti svih članica Unije, odlučeno je da se novi pakt prihvati ad hoc međuvladinim sporazumom.
Vremena za gubljenje očito nema, čak ni po cijenu da se uz postojeće EU institucije stvori paralelna struktura (17 zemalja zone eura i još šest drugih obvezale su se da će do ožujka stvoriti Uniju budžetske stabilnosti), u kojoj će glavnu riječ voditi Europsko vijeće, na čelu s Njemačkom i Francuskom koje su, unatoč razlikama, iznjedrile novi pakt. Neki francuski analitičari smatraju da neće biti lako naći pravno utemeljenje za tu paralelnu strukturu, u kojoj su Europska komisija i Europski parlament gurnuti u drugi plan. No između totalne blokade koja prijeti raspadom Unije i Europe s dvije brzine većina je prihvatila, silom nužde, da barem pokuša nastaviti slijedeći one brže.
U Bruxellesu se nastojalo integrirati fiskalne politike kako bi se vratilo povjerenje tržišta. Njemu su odaslani pozitivni znakovi. Privatne banke su odsad oslobođene sudjelovanja u "olakšavanju" duga nekih država, kao što je bio slučaj s Grčkom kojoj su morale oprostiti pola duga. Što se konkretnih mjera izlaska iz krize tiče, spektakularnih pomaka nije bilo, poglavito glede uloge Europske centralne banke. Ona i dalje neće izdavati euroobveznice, kojima bi se mogao otpisati dug najugroženijih zemalja, što su mogi zazivali. No uoči summita ECB je spustio kamatne stope kredita na dosad najnižu stopu od 1posto i otvorila dvije kreditne linije u trajanju od tri godine, čime je omogućeno bankama da od nje posuđuju i kupuju državne obveznice pod povoljnijim uvjetima.
Uz postojeći Fond europske financijske stabilnosti, zadužen za pomoć zemljama zone eura, čija sredstva nisu povećana na inzistiranje Njemačke, osnovan je i novi - Mehanizam europske stabilnosti s fondom od 500 milijardi eura (točan iznos nije fiksiran), koji će postati operacionalan već sredinom sljedeće godine, a ne 2013. kako je bilo predviđeno. Oba su ta mehanizma pod upravom Europske centralne banke. U pomoć je pozvan i Međunarodni monetarni fond. Članice Unije obvezale su se da će u njega uplatiti 200 milijardi eura kako bi taj novac mogao biti posuđivan zoni eura. Komplicirano, ali jednostavnije očito nije moglo, a da se ne prekrše sveta načela Europske centralne banke, poglavito ono da ne posuđuje novac državama u problemima. Zato su uspostavljeni drugi kanali, pod njenom kontrolom.

Znakovito je da u završnom dokumentu bruxelleskog summita nije bilo ni riječi o gospodarskom rastu. Razumljivo, jer sa strogim proračunskim pravilima na koja se obvezuje 26 zemalja Unije, recesija je neizbježna. Naime, ako se ukine gotovo svaki deficit i dug, rasta i ne može biti. A kako bez gospodarskog rasta izići iz krize, nije rečeno. Kako ne bi zaplakali poput talijanske ministrice rada kad je pred parlamentom trebala izgovoriti riječi: traži se puno žrtve.

Na jednom francuskom televizijskom kanalu među "biserima dana" u petak se na prvom mjestu našao ulazak Hrvatske u Europsku uniju u trenutku kad se ona raspada. Naravno, riječ je o crnom humoru insajdera. Za utjehu nam ostaje Island, koji je financijski propao prije, bez članstva u Uniji, ali u nemogućnosti da sam riješi svoju krizu zatražio je da joj se pridruži kad se kriza i u nju već počela uvlačiti.