Mogući krah eura više nije tabu-tema u SAD-u. Ne promijene li se odnosi u eurozoni, a dosad perspektivni broj 27 možda čak svede na održivih 17, o čemu se uvelike priča, nitko u Americi neće plakati za eurom. Naprotiv! Zasad kao da svi bacaju pojaseve za spašavanje. Političari na čelu s Obamom nastavljaju, naravno, s načelnom potporom "svim" europskim inicijativama za izlazak iz krize, jer Amerika je i dalje eurocentrična sila. No potpora Washingtona ovoga je puta vidljivo ostala - samo politička. A novca kao da više neće biti za spašavanje europskih dužnika. Već dugo ekonomsko slabljenje Amerike i strahovit rast deficita te uspon Kine i, kako se navodi, "emancipacija Europe" koja se veže uz pojavu eura od 1999., zapravo već 12 godina ugrožavaju "specijalni položaj dolara" i njegove uloge rezervne svjetske valute. U Washingtonu nasmijana lica nastavljaju voditi valutne ratove svim sredstvima. Dok svi govore o spašavanju eura, posrijedi je i "ogorčena borba za budućnost dolara".

Nakon konačnog rušenja Berlusconija, koji je postao trn u oku Washingtona jer je omalovažavao zajedničke kriterije dopuštenog zaduživanja, Amerikanci su tek nakratko odahnuli. Zabrinjava ih to što još moraju surađivati i s nekima od čelnika EU koji su štitili Berlusconija. Sada ti isti predlažu "spasonosna" rješenja za izbavljenje eura. Olakšanje nije stiglo jer na financijski apokaliptičnom europskom horizontu još jašu vlade zemalja s istim ekonomskim mentalitetom, koje na američkoj strani pogrdno nazivaju "pigs" ("svinje") igrajući se skraćenicom prvih slova imena njihovih država: Portugal, Italija, Grčka i Španjolska (Spain).

Reklo bi se da se Amerikanci ponajviše brinu da plan Merkel i još uvijek nejasnog Sarkozyja ne izmakne kontroli. I da nešto nekontrolirano ne isprovocira sukobe širih razmjera, što bi narušilo sigurnosnu arhitekturu koja se kao mozaik gradi od europske obale Atlantika do Baltika. Kao da im se za euro fućka; Europljani bi valjda već smislili neki "euro 2". S velikom rezervom, kako to ovih dana pišu američki analitičari, primaju se uvjeravanja Europske centralne banke (ECB) da nije mjerodavna - za obavljanje poslova "centralne banke"!?

Ali nedvojbeno bi krah eura prvo prešao granice Amerike i tu posijao dodatnu gospodarsku oluju. Kaos koji bi nastao nakon kolapsa eura, kaže autor ekonomskih bestselera Dean Baker, sudirektor Centra za ekonomsko-politička istraživanja u Washingtonu, značio bi drugi pad SAD-a u recesiju - mnogo gori od krize 2008. Što je najgore, posljedice bi se mogle osjetiti odmah, pa bi to Obamu već iduće godine moglo koštati gubitka vlasti. Amerikanci priželjkuju zdravo preživljavanje ili dostojnu "smrt" eurozone, jer svako umjetno rješenje šteti dolaru na dugu stazu; neki na to još dodaju laissez-faire mantru "tržište prije svega". Govoreći ipak i političkim jezikom, američki birači teško da bi imali želudac za dodatne TV sapunice o pražnjenju ureda vlastitih financijskih divova poput Lehman Brothersa prije tri godine, jer bi to pokrenulo domino-efekt novih otkaza i dodatne povorke nezaposlenih. "Tko u našoj financijskoj industriji preživi idućih 18 mjeseci, pričat će unucima. A koga zapljusnu valovi europskog tsunamija (mogli bi najprije nas na Wall Streetu), a nije spremio odstupnicu, neće ga više nikad biti", kaže mi dugogodišnji znanac, trenutačno jedan od brojnih korporativnih potpredsjednika Crédit Suisse u New Yorku. Dodaje da je američka centralna banka Fed već osigurala pravu "lavinu dolara" za moguće posljedice nove krize. Ali kaže mi da "novca za europske banke više neće biti"! Važno je, tvrde mnogi, da Fed spasi Ameriku od "spirale" nezaustavljivog rasta kamatnih stopa, jer to bi kobno uvećalo sve eksplozivniji američki dug i dugoročni deficit. Amerika je na summitu s EU u Washingtonu u prvom redu spašavala Ameriku.

To znači i da bi Fed već idućih mjeseci trebao pokazati zube Europljanima: iz Washingtona je već upućen "ultimatum" da Grčka i Italija moraju postati striktne glede utaje poreza, što bi im mogla biti osnova za odobrenje niže kamatne stope. Fed bi intervenirao preventivno, iako ne rasipnički, nego štedljivo i krajnje namjenski, kako tvrde na Wall Streetu, u europskoj ekonomiji isto onako kao što su Kinezi radili godinama (posebno od 2004. do 2006.) u SAD-u, da bi u krajnjoj mjeri pomogli domaćem gospodarstvu. Je li to i ono što Europa želi, ostajući na kursu da stvori novu konzistentnu financijsku strukturu unutar Unije, ostaje da se vidi unutar te neke nove Europe.
Izvjesno je samo da europsku "katastrofu" Amerikanci kane pomno proučiti i spašavati samo ono što se spasiti da.

U Washingtonu znaju u kolikim su problemima glavni američki politički saveznici Britanci i da je britanska funta odavno u gorem stanju od eura. Zna se i to da Englezima nitko nije mogao pomoći, Amerikanci ponajmanje - dok se u Britaniji nisu upustili i u bolna socijalna kresanja. No i tu su mišljenja podijeljena; neki su protiv restriktivne štednje kao ad hoc instrumenta ekonomske politike. Nije malo država sa suficitom tekuće bilance, s ogromnim dolarskim rezervama, koje još investiraju u kupnju američkih državnih vrijednosnica. Obilje dolara tog podrijetla drži i američke kamatne stope na nižoj razini od onih u drugim zapadnim državama. Europljani, čini se, još ne razumiju tu američku pragmatiku i zašto Amerikanci čelnike Europske centralne banke nazivaju "ideološkim fanaticima", koje još optužuju da su "uspavani na niskim kamatnim stopama" bez dobrog razloga. A kada je o sudbini eura riječ, nobelovac Paul Krugman rekao je nedavno da "euro neće doživjeti svoj kraj uz prasak, nego uz smijuljenje". I onda se obrušio upravo na sve te europske "ideologe" kojima je sve jasno teoretski, a malo što praktično.

Došlo je vrijeme za otrežnjenje i poruka iz Washingtona kao da glasi: Vrijeme je da naša starija europska braća napokon odrastu! Što se Krugmana tiče, ta poruka je dodatno precizirana: Čuvajte se ideologa koji pokušavaju oteti europsku krizu i iskoristiti je za promicanje vlastitih ciljeva. Amerika, kaže on, ne smije poslušati te ideologe, jer će tako samo uvećati svoje probleme.