Zahtijevajući da joj se, prema odredbama članka Zakona o slobodi informacija, dostave podaci o broju tzv. ubojstava iz časti britanska iransko-kurdska organizacija za prava žena (IKWRO) došla je prošlog tjedna do zapanjujućih podataka: u samo godinu dana broj slučajeva tog "nasilja iz časti" u Britaniji je porastao za nevjerojatnih 47 posto. Podaci koje je prikupio IKWRO zapravo su prvi sveobuhvatni podaci za cijelu državu, a organizacija je do šokantne informacije o porastu broja incidenata došla sama, uspoređujući ih s ranijim podacima iz onih policijskih okruga u kojima su im podaci bili dostupni. U 39 od 52 državna policijska okruga zabilježeno je 2823 incidenta tijekom 2010.
Oni uključuju prijetnje, otmice, napade kiselinom, premlaćivanja, sakaćenja, prisilne brakove i, najdrastičnije od svega, ubojstva. IKWRO ujedno procjenjuje da takvih slučajeva ima još najmanje 500 u onim policijskim okruzima koji nisu poslali svoje podatke, uz još četiri u Škotskoj koji uopće ne bilježe takve zločine kao posebnu kategoriju. Dio povećanja broja incidenata svakako leži u boljoj edukaciji i pripremljenosti samih policajaca da prepoznaju u čemu je motiv, ali najveći dio povećanja broja takvih ubojstava, drži IKWRO, ipak leži u činjenici da raste broj mladih koji odbijaju prihvatiti sudbinu koju im je namijenila obitelj.
"Nasilje iz časti" u Britaniji je definirano kao zločin ili incident koji je počinjen u ime obrane časti obitelji i/ili zajednice da bi se zaštitila vjerska i kulturna uvjerenja. Žrtve takva nasilja uglavnom su, ali ne i isključivo, žene, a obično ih se koristi da bi se osigurala "moć muškaraca te kontrola ženske autonomije i seksualnosti". Glavna razlika između "nasilja iz časti" i drugih oblika nasilja jest u tome što je ono počinjeno uz određeni stupanj odobravanja ostalih članova obitelji i/ili zajednice. Prema popisu objavljenom u Strategiji 2008., primjeri "nasilja iz časti" obuhvaćaju ubojstvo, neobjašnjene smrti (uključujući samoubojstva), strah od prisilna braka, kontrolu nad seksualnim aktivnostima (što uključuje i homoseksualnost i biseksualnost), kućno nasilje - pod čime se misli na psihološko, fizičko, seksualno, financijsko i emotivno nasilje, potom maltretiranje djece, silovanje, otmice, zatvaranje, prijetnje smrću, napade i prisilne abortuse. No time popis nije dovršen. Slučaj koji je nagnao Udruženje policijskih načelnika (ACPO) da 2008. donese svoju Strategiju - danas osnovu za kategorizaciju slučajeva vezanih uz tzv. čast obitelji - bilo je ubojstvo 20-godišnje Banaz Mahmod, irske Kurdistanke čije su ubojstvo 2006. naredili njezin brat i ujak zbog neslaganja s njezinim izborom dečka. Njih su dvojica vjerovala da je Banaz svojoj obitelji nanijela sramotu nakon što je ostavila agresivna i nasilna muža i započela novu vezu. Banaz je nekoliko puta policiji prijavila svoju obitelj za koju je vjerovala da je žele ubiti, ali nije naišla na pomoć i razumijevanje. Jedan ju je policajac čak opisao kao "melodramatičnu i manipulativnu" osobu.
Njezino tijelo pronađeno je u koferu u jednom vrtu u Birminghamu. Autopsija je otkrila stravičnu sliku nemilosrdna dvoipolsatnog mučenja i silovanja. Na poslije pronađenu mobitelu nađeno je Banazino svjedočanstvo o užasima koje joj je svakodnevno priređivala obitelji, ali i o manjku pomoći državnih struktura.
Analizirajući taj tragičan slučaj ACPO je zaključio da su policajci, čiju je pomoć Banaz tražila, propustili djelovati radi uvjerenja da se radi o "kulturološkim i vjerskim razlikama", a mnogi i zbog straha da ih se ne optuži za rasizam i ksenofobiju te petljanje u obiteljske stvari britanskih muslimana. ACPO je potom uveo mehanizam za obavezno bilježenje slučajeva "nasilja iz časti", koji je uveden u Engleskoj i u Walesu, dok u Škotskoj taj mehanizam još uvijek nije obavezan. Prošlog su tjedna neumorni detektivi, koji su pet godina radili na rješavanju Banazina ubojstva, postali prvi dobitnici nagrade nacionalnoga policijskog udruženja koji su radili na slučaju "ubojstva iz časti". Tijekom svoje istrage nagrađeni policajci morali su probiti zid šutnje lokalne zajednice iračkih Kurda koji su ih ili ignorirali ili čak aktivno zavaravali, što iz straha što iz nepovjerenja prema policiji, a što zbog uvjerenja da je Banaz dobila što je zaslužila. U zatvoru su završili i dvojica bratića koji su ubili Banaz te naručitelji - otac i ujak.
Diana Nammi, direktorica IKWRO-a, kaže da je jedan od najvećih problema upravo stav ne samo obitelji ubijene ili maltretirane osobe, već i cijele njihove zajednice prema "nasilju iz časti". "Počinitelja se često smatra čak i herojem jer brani čast zajednice i njihov 'čist obraz'", kaže Nammi koja ukazuje na to da problem nije vezan samo uz jednu religiju ili kulturu - ima ih među muslimanima, sikhima i kršćanima.
Prema podacima koje je prikupio IKWRO, to "časno nasilje" u Britaniji događa se u južnoazijskim, bliskoističnim i istočnoeuropskim zajednicama, a popis razloga koji kao opravdavaju nasilne mjere je veoma dugačak. Osim hodanja s pogrešnom osobom i homoseksualnosti, na popisu su i žrtve silovanja, one koje su odbile prisilan brak pa čak i žene koje su se šminkale ili nosile odjeću koja je smatrana neprikladnom. ACPO procjenjuje da prosječna žrtva obrane "obiteljske "časti" doživi najmanje 35 nasilnih činova prije nego što se ohrabri i prijavi maltretiranje. Problem "ubojstava iz časti" nikako nije isključivo britanski niti je samo vezan uz mlade koji se bune protiv tradicionalnih vrijednosti i prisile. Prema procjeni udruga koje se bave "časnim ubojstvima", u svijetu se godišnje u ime "časti" ubije najmanje 20 tisuća žena. Službena brojka koju iznose Ujedinjeni narodi je četiri puta manja - pet tisuća, ali stručnjaci iz raznih dijelova svijeta vjeruju da ta brojka ni izdaleka ne odgovara stvarnom stanju. Oni također vjeruju da je taj broj iz godine u godinu veći, a najgori registrirani zločinci su irački Kurdi, Palestinci u Jordanu, Pakistanci i Turci. Problem slobode medija na Bliskom istoku, upozoravaju eksperti, znači da ti slučajevi jednostavno nisu zabilježeni u javnosti tih država, kao i da obitelji najčešće te slučajeve ne prijavljuju, a žrtve pokapaju kao da su umrle prirodnom smrću. Osim toga, ljudi koji su život posvetili pomaganju žrtvama tog užasa bore se i da se ukine uporaba naziva "ubojstvo iz časti" jer se tom zlodjelu tako daje romantiziran karakter i potpuno se negira činjenica da se radi o hladnokrvnu ubojstvu. Borba protiv "nasilja iz časti" sveobuhvatna je i svakodnevna bitka protiv vrlo duboko ukorijenjena razmišljanja. Iako su u Britaniji na snazi zakoni koji kažnjavaju ne samo "časnog nasilnika ili ubojicu" već i sve koji su za zlodjelo znali, problema ima na svim razinama, čak i u radu policajaca iz etničkih grupa koje odobravaju to nasilje.
S druge strane, ne treba zaboraviti da je ipak riječ o vrlo malom postotku ljudi kojima je mišljenje okoline važnije od njihove djece. Kao ni to da je problem nasilja u obitelji - s možda drugim predznakom, ali svejedno nasilja - prisutan u svim kulturama vrlo miješana, multikulturnog britanskog društva. A i da je svjetski problem.
'Ubojstva iz časti' koja su šokirala Britaniju
TULAY GOREN, 15-godišnjakinja, iz sjevernog Londona koja je pobjegla od kuće da bi živjela sa svojim dečkom. Podrijetlom Kurdistanka iz Turske, Tulay je živjela s dvostruko starijim dečkom koji je bio iste nacionalnosti, iz iste države, iste vjere, ali sunitski, a ne šijitski musliman. I upravo joj je to obitelj zamjerala. Tulay je u siječnju 1999. ubio njezin otac Mehmet nakon što ju je oteo, drogirao i zavezao. Mehmet je 2009. osuđen na 22 godine zatvora, a Tulayino tijelo nikad nije pronađeno.
SURJIT ATHWAL, 27-godišnja britanska Sikhinja i majka dvoje djece, nestala je nakon što je u prosincu 1998. otišla na obiteljsko vjenčanje u Indiju. Kasnije je otkriveno da je njezina svekrva Bachan Athwal, inače majka šestero djece i baka 16 unučadi koja živi u Londonu, na jednom obiteljskom sastanku naredila njezinu smrt nakon što je otkriveno da je Surjit na poslu imala aferu zbog koje se željela rastati od muža Sukhdavea. Majka i sin osuđeni su svaki na više od 20 godina zatvora u rujnu 2007. godine.
AWAIS AKRAM napadnut je ispred svoje kuće zbog veze s udanom ženom koju je upoznao preko Facebooka. 25-godišnjaka su najprije premlatili i izboli da bi mu na kraju po glavi prolili sumpornu kiselinu koju mu je izgrizla 50 posto tijela. Awais je ostao živ, a brat žene koju je upoznao preko Facebooka Mohammed Vakas zatvoren je na 30 godina u svibnju 2010.
SAMAIRA NAZIR, 25-godišnjakinja, ubijena je u travnju 2005. nakon što je pokušala pobjeći od kuće. Samaira se posvađala s obitelji zbog želje da se uda za afganistanskog azilanta. Njezin pet godina stariji brad Azhar uvukao ju je u kuću gdje ju je s daljnjim rođakom Imranom Mohammedom, starim svega 17 godina, zavezao i 18 puta ubo nožem i na kraju joj je prerezao grkljan. Obojica ubojica osuđeni su na doživotne kazne zatvora.
AHMED BASHIR, 21-godišnji Afganistanac, ubijen je 1996. mačem i mačetom u vrtu svoga doma u zapadnom Londonu. Ubili su ga Waseem Afsar i Nisar Khan, ubovši ga 43 puta zbog veze s Afsarovom mlađom sestrom Nighat. Obojica služe doživotne kazne zatvora od studenoga 2005.
ABDULLAH i AYSHA MOHAMMED, bračni par koji je ubijen u vlastitu domu ugljičnim monoksidom. Četiri muškarca zapalili su njihovu kuću, pobrkavši adrese i vjerujući da napadaju kuću muslimana koji je bio u vezi s oženjenom ženom. Sva četvorica od kolovoza prošle godine služe zatvorske kazne.
HESHU YONES, 16-godišnju Kurdistanku iz zapadnog Londona otac je 11 puta probo nožem i potom joj je prerezao grkljan. Otac je rekao da ju je morao ubiti jer su njegovi muški prijatelji bili uvjereni da ima dečka, što je njega sramotilo. Abdalla Yones osuđen je na doživotnu kaznu zatvora 2003.
