Vedrana RudanBila sam u Logarskoj dolini i buljila u neke Alpe, ne znam kako se zovu, Kamniške, Julijske, visoka brda, na vrhu snijeg i kad je ljeto, ove godine nije bilo snijega, na livadama su pasle šarene krave, svijetlosmeđi konji žutim su repovima tjerali muhe sa svojih leđa, oči su im pokrivale žute, guste šiške, na granama su dozrijevale male, zelene, tvrde jabuke, u gostionicama koje se zovu kmetije jeli smo štrukle, djeca koja nisu znala hodati vozila su bicikle, na glavama su im bili tamnoplavi šljemovi, metalik, postoje brdske staze, na kraju staze je planinarski dom, u domu dvoje ljudi, pred tebe stave posudu s kiselim mlijekom, mlijeko na sebi ima svijetložutu kožicu, nebo je vedro, vedro, vedro, danju je vruće, ali ima hlada, noću je ledeno, ali postoje deke, mladenci se žene pod slapom koji nikad ne sahne, s drvenih balkona vise ružičasti, bijeli, crveni, žuti, zeleni, narančasti grmovi, psi lijeno šeću, mačke dolaze do drvene klupe na kojoj sjediš, uvale ti se u gornji dio trenerke i tiho spavaju dok gledaš one Alpe i tele kako velikim ustima hvata maminu sisu, pa je pljuje, pa hvata drugu, mlijeko kapa na zelenu travu, krava ima nekoliko sisa, krava se ne miče, maše glavom i gleda u tebe velikim, kravljim očima, kravlje oči i kravlji pogled nisu uvreda, ako su dio krave, znali smo sjesti u auto, krenuti do podnožja nekog brežuljka, čitati na drvenoj pločici, Robanov kot, šezdeset minuta, super, rekli smo kad smo došli na vršak, točno šezdeset minuta, a onda je k nama došao mali Talijan pa me pitao, da li ono dvoje koje je dijelilo kiselo mlijeko ima kruha, ima, rekli su meni, ja njemu, a da li imaju dvopeka, nemaju, rekli su meni, ja njemu, okej, rekao je mali Talijan, jeo je sir i kruh, tamo na livadi, mi smo bili pod krovom, ispisivali poleđine razglednica, rekla sam, sve nam manje razglednica treba, kupio si ih deset, kome ćemo pisati, ispisala sam ih pet, daj, reci još neko ime, kupio sam ih deset, to je okrugli broj, rekao je, nema problema, sjetit ću se, ponovi mi, kome smo pisali, ponovila sam, samo da razmislim, misli, rekla sam, ajde, smisli, misli, postajala sam nervozna, nemoj, rekao je, ne smiješ se ni opterećivati ni ljutiti, pet, pet, ni pet nije mali broj, ostavili smo razglednice kod ono dvoje, spustili smo se brže, četrdeset minuta, šutirali smo tvrde jabuke, gledali, ledena voda tekla je iz drvenih pipa, drvena pojila bila su puna vode, krave su drijemale pod krošnjama, vruće, smijali smo se, čemu, kravama, velikim muhama, nisam vukla fotoaparat iz džepa, ne volim sjećanja na papiru, ušli smo u našu kmetiju, gazdarica se zove Mija, i moja dobra prijateljica se zove Mija, ujutro smo se digli, mislim, ono zadnje jutro, ono kad smo otišli iz Logarske, odvezli smo se do kumova, imaju kuću u mjestu koje se zove Hudajužna, kroz to mjesto teče riječica Bača, ledena, ne, neću lagati, nisam skočila u nju, zaboravila sam reći, autom smo došli do Bohinjske Bistrice, auto ukrcali na vlak, onda nas je vlak odnio do Hudajužne, vlak je najprije ušao u dugački tunel, bili smo u autu, na vlaku, u tunelu, bljesnulo je svjetlo, sišli smo, navečer smo sjedili na terasi, pod velikim orahom, kod kumova, to želim reći, kumovi su rekli, ovaj orah, to je goli orah, mislili smo da ga netko klati dok nas nema, a, zapravo, puhovi nam jedu orahe, vidiš, pogledaj, gore su, pogledala sam, nešto mi je palo u oko, komad zelene korice, da, nisam rekla, prije nego smo sjeli pod orah, rekla sam kumu, potruj puhove, ako kradu orahe, lopovi, zato ti je pala korica, zelena korica, orahova zelena korica u oko, rekla je kuma, na oko mi je stavila oblog od kamilice, oh, sjetila sam se, nismo im poslali razglednicu, a kako su dobri, spavamo kod njih i večeramo, za doručak sam dobila čaj od divljih, sušenih jabuka, jahala sam i na konju, tamo blizu njihove kuće, bilo mi je neugodno, nisam baš lagana, ipak sam sjela na konja, a on me morao nositi, u krug, po onoj paklenoj vrućini, jadna životinja, gotovo svake večeri, dobro, ne volim lagati, svake večeri popijem tabletu za spavanje, da je ne popijem, nikad ne bih zaspala, navukla sam se, meni se nikad ne spava, a onda sam legla u kumin krevet, nešto se događalo sa mnom, htjela sam ustati i popiti tabletu, Bača je šumila, ne podnosim šumove, nisam se digla, zaspala sam, cijelu sam noć spavala, a nisam popila tabletu, s terase smo gledali vlakove kako prolaze, dizali su buku, neku čudnu buku, ta te buka trese ali ne uznemirava, noću su vagoni u svjetlu, danju vidiš automobile, vlak ih nosi nekamo, Slovenci znaju kamo, mi nismo znali, mi smo stranci, taj vlak, Slovenci ga zovu trajekt. A sada, ovoga časa, sada sam doma. Doma sam. Doma. Doma sam. Doma. Ne mogu to podnijeti.