Gotovo da je nemoguće pronaći filmski festival ili godišnju nagradu koju u proteklih 20 godina nije osvojila ili za koju barem nije bila nominirana Tilda Swinton, 51-godišnja škotska glumica. Osvojila je Oscara za ulogu u filmu "Michael Clayton", bila je nominirana za Zlatni globus, osvojila je nagradu za najbolju glumicu na festivalu u Veneciji itd., a ta je kolekcija upotpunjena prije deset dana kada je osvojila nagradu za najbolju glumicu Europske filmske akademije, neku vrstu europskog Oscara, za ulogu u svom posljednjem filmu "We need to talk about Kevin". Film je premijerno prikazan u svibnju u Cannesu, ali je tada za najbolju žensku ulogu nagrađena Kirsten Dunst u filmu "Melankolija", dok je sada Dunst poražena, a Tilda Swinton pobjednica. Samim time postoje velike šanse da bude nominirana za nagradu Oscar.

Film "We need to talk about Kevin" nastao je prema istoimenoj knjizi Lionel Shriver, priči o situiranu bračnom paru (glume ih Tilda Swinton i John C. Reilly) čiji je sin, tinejdžer Kevin, učinio nešto pogubno u svojoj školi te film ima dvije paralelne radnje, jednu u kojoj se opisuje rast djeteta sve do fatalnih događaja i drugu u kojoj obitelj nastoji živjeti s posljedicama toga čina. "Sjećam se da sam kada sam pročitala knjigu, bila tako sretna jer je netko napokon napisao nešto o toj tabu-temi. Ja sam majka blizanaca i sjećam se kada su se rodili, kada sam ih ugledala, pomislila sam da će biti lako voljeti tu djecu. Međutim, bila sam svjesna da sve može krenuti u suprotnom pravcu. Ja sam bila sretnica koja je zavoljela djecu, ali sam uskoro shvatila da postoje brojne majke koje se ne zaljube u svoje dijete onog trenutka kada ga rode. Pokušavaju, ali ne ide. Zbog toga osjećaju krivnju, sramotu s kojom moraju živjeti zauvijek. I dijete mora živjeti s time, kao i otac. O tome se ne govori, to je tabu. Ljubav, voljeti nekog, to je aktivnost, nije samo neko stanje svijesti, neki okus. U filmu imate scenu u kojoj sin kaže majci - 'Samo zato što si se naviknula na nešto, ne znači da to i voliš. A ti si se naviknula na mene!'. A majka čak nije ni pokušala reći da to nije istina. Ona zna da njezin sin zna", opisala nam je Tilda Swinton film tijekom ekskluzivnog razgovora za Nacional.

Odmah je dodala da se vidi utjecaj filmova "Rosemaryna beba" i "Predskazanje" na njezin film. "Sjećam se da sam dok smo pripremali film, rekla redateljici Lynn Ramsay da ovaj film govori o odgoju djeteta jednako kao što film 'Rosemaryna beba' govori o trudnoći. Ovo je film strave, ljubavna priča i ratni film u jednom. To nije dokumentarni film sa socijalnim komentarima. A ratni je film zato što je sniman u sinemaskopu, u stilu Sergija Leonea." Osim što film ima elemente strave, i sniman je u takvu okruženju. "Film smo snimali u Stamfordu u državi Connecticut, gdje je svojedobno živio redatelj filmova strave Wes Craven. I Ulica brijestova, ulica blizu one u kojoj sam ja živjela, ulica je iz njegova filma 'Strava u Ulici brijestova'. Kuća u kojoj smo snimali film je nakon toga otišla na prodaju i bojim se da ovaj film nije olakšao tu prodaju." A onda je objasnila da je autorica knjige Lionel Shriver započela s pisanjem da bi saznala želi li imati dijete ili ne, te je na kraju odlučila da neće imati dijete. "Žene moraju živjeti s posljedicama toga što imaju dijete, ali također i s posljedicama ako ga nemaju", dodala je Swinton.

Zanimljive su uloge Tilde Swinton u posljednjih nekoliko godina nakon osvojena Oscara. S jedne strane, u tri niskobudžetna filma - "We need to talk about Kevin", "Julia" i "Ja sam ljubav" - glumi očajnu ženu i majku, dok je istodobno s time glumila u visokobudžetnim i financijski uspješnim filmovima kao što su "Kronike iz Narnije", "Spaliti nakon čitanja" braće Coen i "Neobičan slučaj Benjamina Buttona" redatelja Davida Finchera. Na spomen prva tri filma, rekla je: "To je kolekcija filmova koju ja nazivam 'Motherload'", i prasnula u smijeh. Odmah se uozbiljila i dodala: "Ta tri filma su projekti koje sam sama razvijala. Nastali su tijekom suradnje s određenim redateljima, ali i uslijed moje trenutačne znatiželje. Nemaju ti filmovi mnogo veze s činjenicom da sam i sama majka. I da nisam majka, bila bih zainteresirana za njih. Možda je bitnije da ja imam majku i da sam njezino dijete. Kao umjetnica i kao glumica zainteresirana sam za pitanje zašto je komunikacija s drugim ljudima tako teško ostvariva. I zašto je uvijek tako teško znati što druga osoba misli.

To je tema tih filmova. Zato volim filmove, zato ih volim gledati, jer te podsjećaju na to da nikada ne znaš što neka osoba misli", tvrdi Swinton. Što se tiče suradnje s elitom, Fincherom i braćom Coen, kaže: "Svi moji odabiri filmova u kojima ću glumiti temelje se na mom odnosu s redateljem, na mojim razgovorima s njim. Davno prije duge razgovore sam vodila s Derekom Jarmanom, a u novije vrijeme imam sreću da takve razgovore vodim s redateljima kao što su David Fincher, braća Coen te Tony Gilroy, s kojima sam radila velike i skupe filmove. Često kažem da su me oni pozvali na svoje zabave, a ja sam se odazvala. Srećom, kada radite s takvim redateljima, onda im ne morate pomagati da nađu novac za snimanje filma, ne morate s njima raditi na scenariju filma, što je za mene neobično. Ja sam godinama navikla raditi nešto drugo, a to je snimati male europske filmove koje onda nastojim promovirati na višoj razini. To je neka vrsta mog glumačkog zadatka. Na sreću, redatelji koji su me zvali da glumim u njihovim filmovima i ništa više jesu oni koje volim, a to su spomenuta braća Coen i David Fincher."
Briga za film, kao i njezina briga za publiku, očituju se u posljednjih nekoliko godina kroz razne filmske eksperimente. Sve je počelo prije tri godine. "Prvi eksperiment bio je filmski festival 'Ballerina Ballroom Cinema Of Dreams' tijekom ljeta u Škotskoj, prikazivali smo filmske klasike, a ulaz se naplaćivao u kolačima koje su gledatelji ispekli i donijeli. Ako niste napravili kolače, mogli ste se posebno odjenuti i također biste imali besplatan ulaz. Stvorili smo svjetski fenomen. Onda nas je škotska vlada podržala te je predložila da organiziramo festival Cinema of Dreams u Pekingu, gdje smo predstavili škotsku kinematografiju. U Pekingu smo stvorili atmosferu kao da smo u škotskim planinama, gledatelji su sjedili na vrećama punim graha. Početkom kolovoza 2009. godine organizirali smo A Pilgrimage, još jedan festival u Škotskoj i, vidi vraga, ljudi koji nisu toliko u filmu, nemaju znanja o filmskoj povijesti, pokazali su nevjerojatan interes za filmove Wernera Herzoga, Roberta Bressona, Prestona Sturgesa i drugih. Njima je bilo ljepše gledati te filmske klasike nego ići u multipleks pogledati neki akcijski spektakl. Sve to bilo je dokaz nečega što sam i prije znala, a to je da ljudi žele vidjeti različite filmove, samo im ih treba prikazati", uvjerena je Tilda Swinton.

Kad smo je pitali odakle volja za tavim projektima, kao i odakle volja za snimanjem malih, nezavisnih filmova koji se teško financiraju, a sigurno je da bi mogla lagodno uživati u skupim i komercijalnim filmovima, rekla je da je tajna u njezinu vojničkom životu. "Ja sam vojnikova kći, a to je odličan preduvjet za rad na filmu. Čim dolazite iz takve obitelji, znači da ste odgajani u vojničkom stilu, vrlo ste tvrdi i ustrajni, a to vam dobro dođe pri snimanju nezavisnih filmova. Satima i satima snimate bez stanke i nikad se ne žalite." Sve je podredila malim filmovima, pa joj tako i uloge u velikim filmovima, koji donose i slavu i nagrade, služe kao pomoć u financiranju malih filmova u kojima glumi. "Za mene su veliki filmovi benzin za pokretanje malih, nezavisnih filmova. Brad Pitt i George Clooney su moji prijatelji i to mi prijateljstvo pomaže da pronađem financijere za male filmove u kojima glumim. To je prijateljstvo pomoglo financiranju talijanskog filma 'Ja sam ljubav' redatelja Luce Guadagnina. Moja je sreća što velike filmske kompanije posljednjih godina angažiraju redatelje kao što su Spike Jonze i David Fincher jer ti redatelji žele raditi sa mnom. Ranije su te kompanije angažirale neke druge redatelje koji nisu željeli raditi sa mnom, već s nekim drugim glumcima."
Javnost ne intrigira Tilda Swinton samo zbog svoje glume, nego i zbog svog nekonvencionalna života. Ona ima dvoje djece, 14-godišnje blizance Honora i Xaviera, iz veze s 20 godina starijim škotskim pjesnikom Johnom Byrneom. Međutim, prije pet godina otkriveno je da je Swinton u ljubavnoj vezi sa 17 godina mlađim novozelandskim umjetnikom Sandrom Koppom. Iako se pričalo da je riječ o ménage à trois, istina je suprotna. Byrne se odselio nakon što je saznao da Tilda Swinton ima drugoga, ali i dalje žive u istoj ulici.

Kada smo se vratili temi posljednjeg filma, rekla nam je da je "We need to talk about Kevin" mali projekt škotskih autora sniman u Americi jer i Tilda Swinton i redateljica Lynn Ramsay i scenarist Rory Kinnear i snimatelj Seamus McGarvey su Škoti. "Seamusa znam otkad sam bila dijete, zajedno smo počeli raditi s redateljem Derekom Jarmanom tako da je ovo za nas bio obiteljski posao. Odlazak u Ameriku izgledao nam je kao neki maturalac, na kojem svi sjedimo u zadnjem redu u autobusu". Da voli stil rada koji uključuje druženje s prijateljima, pokazuje i uloga u sljedećem filmu "Moonrise Kingdom" redatelja Wesa Andersona. "Snimanje tog filma izgledalo mi je kao dobar provod na ljetnim praznicima. Bill Muray, Frances McDormand i mnogi drugi meni dragi ljudi glume u filmu tako da je to bilo pravo uživanje. Kao da sam pozvana na zabavu."