U zagrebačkoj će Areni 16. prosinca na zajedničkom koncertu Momčilo Bajagić Bajag i Jelena Rozga nastaviti turneju Karlovačko Live u kojoj će ovaj neobičan glazbeni par posjetiti sveukupno devet hrvatskih gradova. Tim povodom razgovarali smo s popularnim srpskim rokerom Bajagom koji se prisjetio svojih prvih koncerata te otkrio tko je iz obitelji naslijedio njegov glazbeni gen.

EXTRA: Započela je turneja Karlovačko Live na kojoj pozornicu dijelite s Jelenom Rozgom. Pomalo neobična kombinacija. Kakvi su dojmovi nakon prvog nastupa u Splitu?

- Koncert je bio odličan, a vjerujem da je i publici bilo isto. Izbor izvođača koji nastupaju zapravo je bio izbor ljudi iz Karlovačkog, oni uvijek inzistiraju na tome da nastupaju izvođači koji su žanrovski dosta različiti, vjerojatno kako bi privukli što širu publiku. Mislim da je to u redu. Jelena i ja nemamo puno zajedničkog u smislu muzike, ali zajedničko nam je to što smo oboje karijeru počeli jako mladi i u velikim bendovima, ja u Ribljoj Čorbi, ona u Magazinu i to nam je pomoglo da naučimo neke stvari u poslu koje su jako važne i koje ne bismo imali priliku naučiti da smo počeli solo. Nismo se poznavali prije nego što je sve ovo počelo, ali sad provodimo neko vrijeme skupa i ona je super cura, pozitivna, draga i vesela i baš mi je drago što s njom dijelim mikrofon.

EXTRA: Jeste li slušali Jelenine pjesme?

- Pamtim je još iz pjesme “Ginem“, to je bio prvi njen hit i tad smo u Srbiji prvi put vidjeli da Magazin ima novu pjevačicu i čuli za Jelenu. Ali kako je krenula u solo vode, postala je jako popularna u Beogradu. Nedavno je imala koncert u Sava centru i koliko čujem, bio je rasprodan.

EXTRA: Počeli ste svirati jako rano. Možete li se sjetiti svog prvog koncerta?

- Počeo sam u Čorbi 1978., tako da će sada moja karijera napuniti trideset i koju godinu. S Instruktorima sam već jako dugo. Naš prvi koncert kao Bajaga i Instruktori bio je stjecajem okolnosti u Zagrebu. Spremali smo koncert u Beogradu, u Domu sindikata, i onda je pokojni Dražen Vrdoljak, moj stvarno dobar prijatelj i urednik scene u Kulušiću, pitao: “Pa ti to spremaš već dugo, je l' bi mogao doći u Zagreb i napraviti generalnu probu u Kulušiću?“ Oduševio sam se tom idejom, tako da smo u ovom sastavu prvi koncert imali u Hrvatskoj, iako još nismo imali ni ime benda. Na plakatima za tu svirku pisalo je Bajaga (ex. Riblja čorba) i bend, o onda smo tek za koncert u Domu sindikata odabrali pravo ime uz pomoć Pece Popovića. Kako je moj prvi album bio “Pozitivna Geografija”, odlučili smo da se zovemo Bajaga i instruktori pozitivne geografije, ali kako je to bilo jako dugačko, skratilo se kroz vrijeme i došli smo do ovog imena sada.

EXTRA: I nakon trideset godina i svirki po cijelom svijetu, je li vam se ikad dogodilo da vam dosadi svirati iste pjesme?

- Ne, nikada. Volim svirati i volim pjevati i da to toliko ne volim, ne bih bio toliko uporan. Ima drugih zanimanja na svijetu. A imamo toliki repertoar da se dogodi ponekad i da zaboravim neku pjesmu koju sam napisao, ali onda krene, pa se sjetim. A i stalno mijenjamo repertoar, izdajemo nove albume, pa nikad nije monotono. Ni putovanja ni svirke ne mogu mi dosaditi. Sad smo već prošli cijeli svijet, samo još u Južnoj Americi nismo bili, pa jedva čekamo neku priliku da prekrižimo i taj kontinent s liste želja.

EXTRA: Između koncerata u sklopu turneje Karlovačko Live putujete u Beograd i u studiju radite na novom albumu. Kada ga možemo očekivati na tržištu?

- Album je skoro gotov, a najavni singl “Ako treba da je kraj“ može se već čuti na YouTubeu. Možda je malo čudno da smo za prvi singl odabrali baladu, stručnjaci za marketing kažu da to i nije baš dobro, a i traje pet i pol minuta... Ali to su sve detalji. Spot smo napravili s mladom ekipom od kojih su neki još na akademiji. Marija Bergam, zvijezda spota, još je na trećoj godini glume, direktor fotografije i redatelj nedavno su završili akademiju. Cijeli spot je u jednom kadru, što je bilo dosta ambiciozno s obzirom na to da pjesma traje neobično dugo, ali nije nimalo dosadan. Još moramo završiti dvije pjesme i, ako sve bude išlo po planu, album će izaći najkasnije u veljači.

EXTRA: Osim autorske glazbe s Instruktorima, radili ste i glazbu za filmove, serije, kazalište...

- Radio sam muziku za teatar, za film, serije, za reklame, za djecu... stvarno svašta sam radio. Od filmova su tu “Ni na nebu ni na zemlji” Miše Radivojevića i “Profesionalac“ Duška Kovačevića i to mi se stvarno sviđa. Volio bih to češće raditi, ali filmovi su skup sport. Ne snimaju se često, a ima i puno kompozitora koji se time bave, tako da je teško doći na red.

EXTRA: Slušate li hrvatsku glazbu?
 -

Naravno, pratim, ali u svakom slučaju više ovu rock hrvatsku scenu. Momci iz Hladnog piva su odlični, njih jako volim, a sviđa mi se jako i ono što rade Majke. Bare je jedan stvarno legendaran lik, ne znam ga privatno, ali valjda ćemo se sresti sada kad sam češće u Hrvatskoj.

EXTRA: Jeste li se oduvijek željeli baviti glazbom ili ste imali i neke druge snove?

- Pa u principu sam oduvijek volio svirati. Ali imao sam fazu neko vrijeme kad sam htio biti dimnjačar, oni su mi bili super kad su s onim četkama hodali po gradu. Ali to je kratko trajalo. Još u osnovnoj školi mi je majka kupila prvu ploču od Hendrixa. I danas imam puno ploča pa je kći kad je bila mala uvijek pitala: “Ćale, kakvi su ti to veliki crni diskovi?“ Uglavnom, nisam tada imao pojma tko je Hendrix, ali izgledao je famozno na plakatu koji je bio zalijepljen u dućanu, bio je super s nekom bijelom gitarom i luđačkom frizurom.

EXTRA: Čiji su posteri krasili zidove vaše tinejdžerske sobe?

- Bilo je tu svega, ali jako sam volio Deep Purple, Zeppeline, Rolling Stonese, Marca Bolana i tako to. To je bilo drugo vrijeme, in su bili bendovi kao T-Rex i slično i svi su nosili visoke potpetice. Uvijek sam volio rock glazbu, a majka mi je taman u tinejdžerskim danima kupila i prvu gitaru. Roditelji su me uvijek podržavali što se glazbe tiče, iako ni jedan ni drugi nemaju previše veze s tim. Nisu mislili da ću biti previše uspješan. Majka je bila ta koja je često pjevala po kući i ona mi je kupila prvi gramofon jer je znala da to volim, a tata je bio pilot i prva stvar koju mi je rekao kad sam razmišljao o tome što bih radio bila je: “Budi sine što god hoćeš, samo nemoj biti pilot.” Bila su tad druga vremena, avioni nisu bili tako sigurni kao danas i otac je puno prijatelja izgubio na taj način, pa je bilo logično da sinu ne želi istu sudbinu. A iskreno, nije me nikad ni zanimalo da budem pilot. Kad su me prvi put zvali da sviram s jednim bendom koji je bio dosta popularan - Bravo - nisu me pustili jer sam bio još u prvom razredu gimnazije, pa bi turneje i koncerti uzimali previše vremena. A već drugi put, pred kraj četvrte godine, kad su me zvali da sviram u Čorbi, složili su se da ne bi bilo fer da mi i drugi put brane jer bih im to mogao predbacivati cijeli život. I tako sam počeo svirati gitaru, a pjevanje je došlo stjecajem okolnosti. Kad sam krenuo u svoj bend, razmišljao sam je li lakše da naučim pjevati ili da nađem pjevača, a ispostavilo se ono prvo.

EXTRA: Imaju li vaša djeca, Marko i Anđela, nekih afiniteta prema glazbi?

- Marko baš i ne, on ima 21 godinu sad i studira kazališnu produkciju i onako, voli muziku, ali ne vjerujem da će se time baviti. Kći je već drugačija, sad će napuniti 13 godina i pored toga što ide u školu, ide na zbor Beogradski glas koji vodi Aleksandra Kovač. Aleksandrin otac Kornelije je bio moj prvi producent i kad sam snimao album, zvao sam Sandru i njenu sestru da pjevaju kod mene, a sad moja kći pjeva kod njih, tako da je ovo već treća generacija suradnje među obiteljima. Ona malo svira gitaru, malo klavir, a hoće li je to držati, moramo čekati da prođe pubertet. S njom sam uvijek u delikatnoj situaciji jer imamo poseban odnos i rijetko joj kad mogu nešto odbiti. A sad ima i rođendan ovoga tjedna pa moram smisliti neki super poklon.