Objavljeno u Nacionalu br. 407, 2003-09-02

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Uvede li nam UN sankcije, moći ćemo ih se jednog dana sjećati s nostalgijom

Uz titranje plamena svijeće na stolu obitelj će biti okupljena oko večere.

Zoran FerićZoran FerićNostalgija je oblik magije: ona lošu sadašnjost pretvara u lijepu prošlost. Sve ono što nas je gnjavilo dok je neposredno trajalo, osuđeno na banalnu običnost, odjednom se u sjećanju preobražava i, ma koliko neugodno, zadobiva romantične ili sentimentalne tonove. To dobro znaju muškarci koji su odslužili vojni rok. U vojarnama i karaulama precrtavali su datume i brojali dane čekajući da se sve što prije završi. A onda, kad završi, s radošću se toga sjećaju cijeloga života. Tako bi nam svima moglo biti i sa sankcijama Ujedinjenih naroda. Jer i sankcije će, kao i vojni rok, uostalom, jednom proći pa ćemo ih se onda moći sjećati s nostalgijom. Doduše, tješe nas da zasad neće ni doći. Međutim, s tim Englezima se nikad ne zna. Počnimo prvo od mraka. Mrak će biti zasigurno jedna od posljedica tih sankcija, pogotovo poslije ovako sušnih ljeta. Vode za elektrane nema, a mazuta neće biti jer nam ga nitko neće prodati. Tako će nam u kućama odjednom zavladati svijeće. Stvarno ima neke ljepote u titranju pravoga plamena na stolu, dok je obitelj okupljena oko večere. U mraku, kad nema kompjutora, linija, televizora, elektronskih igrica i konzola mama, tata, braco i seka napokon uživaju okupljeni oko prigrijane konzerve mesnog doručka i jednog kuhanog jajeta. Noć, lišena elektrike, bit će posvećena snovima i mašti. Djeca će uživati, a mama i tata sjećat će se s nostalgijom da im je tako bilo i sredinom osamdesetih kad su se upoznali i kad su u Jugoslaviji bile česte redukcije struje. I to su bila romantična vremena. Djeca će se pak sjećati zamračenja za vrijeme rata, uzbuna, igre skrivača koja je tek uz zamračenje postala nekako prava i, ispostavit će se poslije, nezaboravna.

A tek redovi za benzin. Umjesto u kolonama na autocesti i pred naplatnim kućicama, stajat ćemo u kolonama pred benzinskim postajama. I u tome ima romantike. Kolona stoji, ljudi otvaraju vrata, izlaze, stvara se neko zajedništvo. Prepoznavat će se rođaci koji se godinama nisu vidjeli, stvarat će se nova poznanstva jer ćemo odjednom svi imati zajedničkog neprijatelja: nestašicu i one koji su nam nametnuli sankcije. Ljudi će, kao taksisti, igrati šah na krovovima automobila čekajući da iz Omišlja stigne cisterna s benzinom, djeca će spavati na stražnjim sicevima, a žene plesti čarape. Promijenit će nam se i prehrambene navike. Danas izbjegavamo masnoće, hranimo se ribom i ribljim prerađevinama, želimo iz tijela prognati svaki gramčić sala. U općoj nestašici hrane ponovo će na cijenu doći ona jaka, masnija prehrana, špek i svinjska rebrica. Nećemo jesti pizze i hamburgere. Nestat će i institucija dostave pizze koja je, priznajem, praktična, ali i opasna. Otkako sam u novinama pročitao da je jedan dostavljač pizza u Americi godinama pljuvao i ispuštao šmrklje u jelo koje je dostavljao mušterijama, nikako da s tekom pojedem pizze koje mi stižu na vrata. Umjesto te gotove hrane jest ćemo cušpajze, gulaše, saftove, čvarke, uostalom, izdašnija jela pomoći će nam da preživimo. Umjesto vegeterijanskih kuharica vratit ćemo se Miri Vučetić i dobroj staroj zapršci od koje tako lijepo miriše cijela kuća, kao što je mirisala i u djetinjstvu kad je baka pravila svoj nezaboravni ričet sa suhim mesom. Umjesto velikih trgovinskih centara u kojima je kupnja otežana upravo zbog obilja, pa se odjednom nalazimo pred tisuću dilema što izabrati, imat ćemo nestašice pojedinih artikala kao u dobrom starom socijalizmu. Život iz kojega će odjednom nestati fanatičan danonoćni rad i mnogobrojne poslovne obaveze, osmišljavat ćemo tražeći po periferijskim trgovinicama ulje, deterdžent, kavu, brašno, mlijeko. I kad ih nađemo, bit ćemo sretniji nego da smo našli bogzna što. Deset deka kave odjednom će zadobiti nemjerljivu emotivnu težinu, kao da se taj smeđi prah sastoji od tvari iz crne rupe. A promijenit će nam se i jezik. Umjesto riječi kao što su opcija, laptop ili brand, vratit ćemo se onim pomalo zaboravljenima kao što su: zafrig, petrolejka ili kohšale.

Ipak, osim romantičnih slika, bit će i onih drugih. Pomalo nadrealnih. Recimo, kad počnu redukcije struje, moći ćemo vidjeti ljude po vrtovima kako pod svijećama zakopavaju sadržaj svojih zamrzivača, kao da umjesto krmenadla i pilećih krilaca sahranjuju drage kućne ljubimce. Moći ćemo vidjeti stare žene kako uz cestu prodaju benzin na litre. Poneki ljudi vozit će se kosilicama, kao onaj starac u Linchovu filmu “Prava priča”. Jer kosilice manje troše. U čitavom gradu žarko će svijetliti samo bolnice. A groblja će nam biti u tami jer će svijeće, pa i oni mrtvački lampioni, gorjeti po našim kućama. Slike pijanih djevojčica koje povraćaju u kante za smeće više neće izgledati veselo. Ljeti, na Savi ili Jarunu, moći će se vidjeti da sve više mladih ljudi ima rez na mjestu bubrega. Iz zooloških vrtova nestat će jestive životinje. I ove će se nadrealne scene u sjećanju možda poljepšati, zadobit će auru neobičnosti, po čemu ćemo ih se trajno i s užitkom sjećati. Ali to će biti onaj specifičan užitak s kojim pratimo umjetnička djela tugaljiva ili tragična sadržaja. Stvarnost će tko zna koji put dobiti estetsku notu. Jer teška su vremena plodna za umjetnost.

A bit će i strašnijih slika. Onih koje nalikuju na jezovite scene iz filma “Treći čovjek”, a prikazuju glavnog junaka koji s užasom promatra unakaženu djecu koja se raspadaju bez lijekova u bečkoj bolnici. Sankcije će nam oduzeti i lijekove i to će prije svega pogoditi djecu i starije. Od upale slijepog crijeva će se umirati, kao, uostalom, i od običnih upala pluća. Tuberkuloza će harati, a ljudi s krvavim rupčićima po tramvajima bit će svakodnevni prizor. Širit će se gangrene i moći ćemo na ulicama susretati sve više amputiranih. Ni oni neće biti u našem danu simetrično raspoređeni, nego slutim da će se grupirati. Recimo, u utorak viđat ćemo samo žene bez lijeve ruke, u srijedu muškarce bez desne noge, a u subotu one kojima su odrezali obje noge. Umirat će dječica. Pamtit ćemo velike sprovode koji idu za malim ljesovima. A kad sve to prođe, kad i te strašne scene budu za nama, neke će majke uz kavicu, na Trgu bana, izgovarati i ovakve rečenice: “Sjećaš li se kako smo se podavale strancima za kutiju antibiotika!”
Može li nostalgija i to uljepšati?

Vezane vijesti

Ban Ki-moon stiže u srpnju u posjet Zapadnom Balkanu

Ban Ki-moon stiže u srpnju u posjet Zapadnom Balkanu

Glavni tajnik Ujedinjenih naroda (UN) Ban Ki-moon trebao bi u drugoj polovici srpnja doći u posjet Zapadnom Balkanu, prenose u četvrtak beogradski… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika