Srećko JurdanaKratko pamćenje jedno je od dominantnih svojstava hrvatske javne scene. Zadnjih dana u novinama se podigla velika buka na temu ilegalnoga financiranja HDZ-a za vrijeme Tuđmana. Publicirani su neki popisi uplata HDZ-u, nazvani “tajnim”, u formi vrhunske senzacije i “ekskluzive”, kao da je riječ o otkrivanju sadržaja Kumranskih zapisa. Filistarski se, međutim, prešutjela jedna sitnica: da je Nacional iste stvari prvi put objavio još prije pet godina. U tekstovima o hadezeovskome ucjenjivanju ili “reketu” publiciranima u Nacionalu 1998. godine, zatim opet 1999. i 2000. godine – dakle: i pod starom i pod novom vlašću – precizno su opisane metode hadezeovskoga izvlačenja novca iz hrvatskih firmi, izričito su navedene i te firme a uz njih i Franjo Gregurić kao partijski koordinator cijele operacije. Objavljeni su i dokumenti s njegovim potpisom.

Naknadna hrabrost novinarskih licemjera
Na spomenute tekstove nitko od aktivista koji se danas razmeću svojim “investigativnim” sposobnostima, nije tada ni zamahnuo repom. Objavljivanje činjenica o režimskome financijsko-političkome skandalu bez premca prolazilo je bez bilo kakvoga komentara, kako u medijima, tako i kod nadležnih organa. Slučaj su ignorirali i novinari, i političari, i policija, i državni odvjetnici. Danas ga pojedine novine vade iz arhive i prikazuju kao originalno otkriće, druge se u tom povodu snebivaju i iščuđavaju, dajući doprinos jednoj neprofesionalnoj i prevarantskoj atmosferi u kojoj se o relevantnim fenomenima u medijima počinje govoriti tek kad vlast za to dade mig. Agresivno otvaranje slučaja Gregurić, tj. ucjenjivačkoga izvlačenja novca iz tvrtki za potrebe HDZ-a, evidentno je povezano s predizbornom kampanjom. Ivo Sanader eliminirao je iz stranke Tuđmanovoga tajkuna Stipu Gabrića Jamba. Koristeći Stipu Mesića kao posrednika, dotični Jambo ponudio se HNS-u, a HDZ-u se počeo osvećivati izjavama da su ga svojedobno financijski ucjenjivali pojedini članovi Tuđmanovog politbiroa (Bebić, Šeks…).

To je otvorilo brešu, i stara Nacionalova tema o hadezeovskome gangsterizmu odjednom je postala vijest dana, što je bila još prije pet godina, ali se nitko nije usudio profesionalno je tretirati kao takvu. O. K. Danas o njoj hrabro govore i licemjeri. HDZ je izvan vlasti, s mukom se lišava tuđmanizma i preobražava u nekakvu demokratsku melasu, a vladajuća koalicija može samo profitirati na redivivi* njegovih grijeha, koji su – kao što je poznato – impresivni. Jasno je da je stranka funkcionirala kao institucija za organizirano izvlačenje novca. Firme koje su poslovale s državom, mogle su naplatiti usluge samo ako su određeni postotak doznačile na račune HDZ-a, a transakcije je nadzirao Gregurić. Režimske ucjene dovele su, među ostalim, jednoga privrednika u Zaboku do samoubojstva. I direktori nekih firmi koje nisu izravno ovisile o poslovima s državom, osjećali su da je za njih zdravo ako kupe Tuđmanovu blagonaklonost. Šef Plive Željko Čović, na primjer, poznat po sedam zmija u džepu kad treba sponzorirati neki znanstveni ili humanitarni simpozij, uplatio je – u formi ugovora o “reklamiranju” – stotine tisuća kuna na račun partijskoga biltena zvanog Glasnik HDZ-a, koji nisu čitali ni oni koji su ga uređivali. I tako dalje.

Pretvorba metodičkih ucjena u samaritanske doprinose
I što sad? Fenomen vuče političke i pravne konotacije. Gregurić se danas brani tezom da je operacija izvlačenja novca iz firmi bila legalan posao, jer te firme su “dobrovoljno” sponzorirale predizborne kampanje HDZ-a, kao što i danas sponzoriraju kampanje drugih stranaka. Metodička ucjena time se pretvara u samaritanske doprinose. Hoće li Gregurić završiti pred inspektorima, koji navodno već godinama samozatajno istražuju organiziranu korupciju pod njegovim nadzorom? Sumnjamo. On je moćan čovjek s ruskim vezama, naftaš i milijunaš u savezništvu sa svim režimima, paradigma društvenoga tipa kakav je u Hrvatskoj nedodirljiv. Osim toga, vlast se ne želi ozbiljnije baviti hadezeovskim prljavim radnjama.

U Tuđmanove ucjenjivačke konstrukcije nisu dirali ni dok su bili u opoziciji, a poslije su izbjegavanje čačkanja po prošlosti i žmirenje pred kriminalnim činjenicama promovirali u princip vladanja. Tuđmanove barnumovske predizborne kampanje plaćala je hrvatska ekonomija, i to će se na kraju zataškati, uz povremene blefove da policija i državni odvjetnik nešto oko toga istražuju. Svoja istraživanja zataknut će za šešir. Mladen Bajić je Račanov pijun koji za arhivske potrebe kronično skuplja nekakve papire, ali ne poduzima ništa, jer djeluje na generalnoj liniji svoga šefa.

Naravno, nisu se naplaćivale samo kampanje. HDZ je u svakome pogledu državni novac koristio kao svoj vlastiti. Tuđmanu su predizborne kampanje trebale isključivo radi opsjene, jer je na izborima sustavno krao i varao, a potvrde izmišljenih pobjeda promptno dobivao od instaliranoga šefa izborne komisije, današnjega suca Ustavnoga suda Ivana Mrkonjića. Aktualiziranje hadezeovske “velike pljačke Hrvatske”, vazalskoga položaja hrvatskih tvrtki i banaka prema Tuđmanovome politbirou, i cjelokupnoga kriminala vezanog uz tuđmanizam, funkcionira danas znatno manje kao težnja za pravosudnim raščišćavanjem Tuđmanove epohe, a znatno više kao metoda slabljenja Sanaderova reformiranoga HDZ-a.

Račanov makijavelizam
Aferu oko HDZ-ova “reketa” Sanader je manje-više ostavio bez komentara, kratko izjavivši da je “račun za svoje greške HDZ platio na izborima”. Nešto više od te izjave jedva da je i mogao ponuditi. Nije u prilici da otvoreno napada Tuđmana i društvo zbog korupcije, jer je – na jednoj strani – njegova stranka za Tuđmana i dalje čvrsto ideološki vezana, a na drugoj, i ljudi koji je danas vode izvukli su iz nje velike financijske profite. HDZ se, zapravo, vrlo teško može politički regenerirati, jer se nitko u njegovom vrhu ne može potpuno ekskulpirati od kriminalnih manipulacija u prošlosti. Razne afere isplivavat će na površinu uvijek kad HDZ ozbiljnije počne prijetiti povratkom na vlast. Pašalić je bio najbolnija točka stranke, ali njegovim uklanjanjem nije eliminiran i problem ukupne definicije HDZ-a kao organizacije utemeljene na pljački državne imovine.

HDZ-u bi možda najviše pomogao Ivica Račan da se kojim čudom upusti u radikalnu prosekuciju njegovih kriminalnih aktivnosti pod Tuđmanom. Istraga i sankcioniranje masovne pljačke stanova i firmi, utvrđivanje načina na koje su tajkuni dolazili do kapitala, oduzimanje ilegalno stečene imovine, ukratko: provedba velike pravosudne čistke* nad Tuđmanovim razdobljem, omogućili bi Sanaderu da kaže: u redu, oslobodili ste nas balasta i sad nastavljamo političku borbu na ravnopravnoj osnovici. Račanov makijavelistički interes je, međutim, da stvari ostavlja nedovršene i hibernirane i da HDZ s njegovom prljavom prošlošću drži u latentnome šahu.

STUPAC TJEDNA: GOTOVINA, VLADA I ‘SANKCIJE’
U javnosti su se zadnjih dana počele širiti pomalo katastrofične vijesti da će budući hrvatski status kandidata za EU postati ozbiljno ugrožen ako se Ante Gotovina uskoro ne pojavi u Haagu. U pitanje će navodno doći ratifikacija Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a to će za sobom povući daljnju alijenaciju Hrvatske od Europe. Prema informacijama potpisnika ovih redaka, te vijesti uglavnom su špekuliranje i traženje senzacije tamo gdje je nema. Unatoč dojmu koji proširuju neki hrvatski diplomati i novinari, međunarodne institucije na slučaj Gotovina gledaju prilično hladnokrvno.
U odnosima Hrvatske i Zapada, Gotovina je na stanovit način postao izdvojeni slučaj. Vlada ga ne može privesti jer se čovjek najvjerojatnije nalazi u inozemstvu, a prema nekim spoznajama, general je s Haagom u komunikaciji koja bi mogla dovesti i do neposrednoga kontakta s istražiteljima. Dojam je da se njegov status unaprjeđuje, među ostalim i zbog podatka da se Vlada značajno angažirala oko pronalaženja novih dokumenata koji mu govore u prilog. Dakle: kako stvari stoje, nikakvih “sankcija” zbog Gotovine neće biti.