ArhivaOd prošlog se tjedna u hrvatskim kinima prikazuje novi film Brada Pitta, "Moneyball", odnosno "Igra pobjednika". Film je baziran na istinitoj priči a bazira se na svijetu američkog profesionalnog bejzbola. 49-godišnji Brad Pitt u filmu Bennetta Millera, inače redatelja za Oscara nominiranog filma "Capote", tumači lik Billyja Beana, direktora Oakland Athletics bejzbol tima iz Sjeverne Kalifornije koji se proslavio svojom ekonomsko-statističkom analizom bejzbolske igre.

Ta metoda mu je omogućila da složi momčad bez da potroši puno novca na dovođenje skupih igrača već da iskoristi trkače koji mogu osvajati i držati baze. Zahvaljujući toj taktici, Billy je našao način da se nađe u ligi s puno bogatijim klubovima a koliko je dobar u tome potvrđuje i činjenica da je i Billy i dan danas glavni menadžer i manjinski vlasnik Athleticsa, koji nastupa u američkoj profesionalnoj MLB ligi.

U ekskluzivnom intervjuu, Brad Pitt podijelio je iskustva sa snimanja fima, u kojem uz njega glume i Jonah Hill te Philip Seymour Hoffman i otkrio da ne bi nikad bio redatelj jer ne bi mogao podnijeti dugu razdvojenost od partnerice Angeline Jolie i njihovo šestero djece.

EXTRA: Koja je vaša poveznica s bejzbolom?
- Igrao sam ga u školi - 18 šavova i ožiljak na mom licu rezultat su te moje avanture. Inače, u školi sam trenirao puno sportova no nisam se zakačio ni za jedan posebno. Što se tiče bejzbola, nije baš da ga pratim, ali volim ga igrati s djecom. Sportovi koje ja volim su Moto GP i nogomet. Pravi nogomet, ne američki nogomet.

EXTRA: Bejzbol je svojevrsna pozadinska priča filma "Igra pobjednika", ali taj film zapravo nije film o sportu zar ne?
- Nije. Kao što sam i rekao, ja nisam baš tip koji prati sport ali ova priča... Postao sam opsjednut knjigom Michaela Lewisa koja zapravo govori o tim momcima koji preispituju sistem i idu protiv njega. To su bili momci koji su djelovali u timu u kojem se vrtilo oko 40 milijuna dolara a igrali su protiv timova u kojima je budžet bio oko 240 milijuna dolara. To je nepoštena borba a to i jest naslov knjige: "Igra pobjednika: Umjetnost pobjede u nepoštenoj borbi". I to je onda natjeralo te momke da kažu: "Trebamo pronaći novo znanje o bejzbolu. Moramo ponovno istražiti taj sport i otkriti neke njegove nove, drukčije vrijednosti." Film se zapravo vrti oko tog njihovog procesa potrage, slaganja tima.. A da bi ste stvorili takav film, treba vam tip kao što je Bennet.

EXTRA: Što je, po vama, redatelj Bennet Miller donio u film?
- Bennet ima dokumentaran pristup filmovima i on je jedan od onih redatelja koji će uvijek inzistirati na autentičnosti. Dosta ljudi koje vidite u ovom filmu su zapravo dečki iz bejzbola - pravi igrači, pravi menadžeri; nismo htjeli da njih glume glumci, htjeli smo ljude koji zaista znaju, koji zapravo žive taj svijet. Bennet je odličan u kombiniranju tih ljudi i njihovog načina govora, njihovog jezika s scenarijem i glumcima. Na kraju se zaista dobije osjećaj autentičnosti a sve je to Benettova zasluga.

EXTRA: Mislite li da je "Igra pobjednika" puno drukčiji od filmova koje ste snimili do sada?
- Da, mislim. Znate, uvijek tražite nešto novo, nešto drukčije, novu strukturu... Strašno me privlače filmovi uz koje sam odrastao, filmovi iz 70-ih godina prošlog stoljeća, koji nisu bili tipični filmovi u kojima se lik razvija, priča je čista i na kraju filma uvijek netko nešto nauči i svi su sretni. To su bili filmovi u kojima likovi ostaju iste zvijeri kakve su bile i na početku filma. Tako je i u ovom filmu, on ne govori o njihovoj promjeni već o tome što i koliko su oni promijenili svijet oko sebe. Eto to me privuklo ovom filmu.
EXTRA: Jedna od tema u filmu je i kako mi, kao društvo, definiramo pobjednike i gubitnike. Mislite li da je to fer?
- Da, film na kraju govori o tome, o tome kako vrednujemo ljude, kako vrednujemo sistem i društvo što na kraju zapravo znači i kako vrednujemo sami sebe. Što znači pobjednik, što znači gubitnik? Ovakva pitanja su općenita. Sjećam se kad sam gledao Olimpijske igre, negdje početkom 90-ih. Ne znam ništa o gimnastici kao sportu ali gledao sam neku Ruskinju koja je očito bila favorit ali je nakon deset sekundi - pala. I onda je voditelj počeo: "O moj bože, o koja sramota, ovo je strašno, ovo je najgora stvar koja se može dogoditi". Gledao sam je kako ustaje, ustrajna da završi vježbu što je na kraju i napravila i to tako savršeno, toliko dobro da je izgledalo magično. To je bio nevjerojatan trenutak, strašno me inspirirala. No, svi komentatori su govorili kako je to za nju bilo ponižavajuće, kako se osramotila a nitko od njih nije prepoznao da je ona zapravo iz te nesretne situacije izašla kao pobjednica. Nadao sam se da će barem novinari, dan poslije, naglasiti kako je ona, bez obzira na pad, savršeno završila vježbu, ali opet ništa, nitko to nije ni spomenuo. Bio sam jako iznenađen, jer po meni, ona je ispala prava pobjednica. Uostalom, čak i te tihe pobjede važnije su i od osvojenih trofeja.

EXTRA: Jeste li vi kad u životu imali, kako je nazivate, tihu pobjedu?
- To su male, sitne pobjede, nikakvi veliki uspjesi. U mom slučaju to su možda oni mali filmovi kao primjerice film o Jesseju Jamesu, koji je jedan od meni najdražih mojih filmova a koji nije postigao neki novčani uspjeh. No za mene, on je bio veliko postignuće - pravi primjer filmova i priča koje volim raditi. Mislim, svi moji filmovi su barem na tragu priča koje želim snimati, pa tako i "Igra pobjednika". Za mene je najvažnije da je film dugovječan, da je kvalitetan i da u sebi ima nešto originalno.

EXTRA: Jeste li se kad u životu osjećali podcijenjeno?
- Da, vjerujem da smo svi iskusili takav osjećaj. U mom slučaju to se uvijek vezalo uz osjećaj nepravde. Ne znam je li mi to usađeno još u djetinjstvu ali ja ne podnosim nepravdu. Evo, i u filmu, moj lik, Billy, isto ne podnosi nepravdu. On se osjeća kao da je natjeran da radi nešto što ne želi. Nešto o čemu ne zna dovoljno. Nije dovoljno star ili dovoljno mudar za to. Ali, ustraje jer se želi boriti protiv nepravde...

EXTRA: Vi isto ustrajno birate potpuno neočekivane filmove...
- To je pametno, znate. Ako ste u stanju raditi s redateljima koji su pametniji od vas, onda je to pametna odluka, jer oni su ti koji kroje film a vi se prepustite. Kao što sam već rekao, želim raditi filmove kao one iz 70-ih, one koje krasi dugovječnost, koji vas oblikuju i uče, baš kao što su mene oblikovali takvi filmovi.

EXTRA: U tu bi kategoriju mogao slobodno ući i vaš film "Drvo života".
- Znate, bio sam jako ugodno iznenađen kad je taj film, odnosno nejgov redatelj Terrence Malik na filmskom festivalu u Cannesu osvojio Zlatnu palmu.Za njega je to bila osobna priča. A ja njega jako volim. Inače ne očekujem nagrade. Nikad. Super je kad ih dobijete ali puno je važnije da taj film traje, da ste na njega ponosni.

EXTRA: Stalno spominjete filmove iz 70-ih koji su vas oblikovali, kakve biste i samo htjeli snimati. Možete nam reći neke od njih?
- Hm, pa definitivno "Let iznad kukavičjeg gnijezda", "Dr. Strangelove", sigurno i "Apokalipsa danas" te svakako i "Predsjednikovi ljudi". Eto to mi prvo pada na pamet.

EXTRA: Želite li režirati film jednog dana?
- Imam produkcijsku kuću koja se specijalizirala za pomalo opskurne filmove koji teško nađu put do velikog ekrana, a podupiremo i nove, talentirane redatelje. Ali ja kao redatelj - uopće nemam takvih težnji. Mene bi režiranje filma izmučilo. Vjerujem da bih bio u stanju napraviti dobar film ali bilo bi to barem tri godine agonije, boli i znoja, a ne bih uspio ni biti s obitelji puno. Sve to nije zdravo za mene. Osjećam se prilično sretnim s ovim što imam priliku raditi. To je dovoljno.