Ivan StarčevićSPORT
Četvrtak, HRT 1, 19.55
Kaktus
Flushing Meadows (slobodno pročitajte: flašin medouz) opet je jedan javni sportski reporter pročitao u svojoj varijanti, kao «flešin», što je dobar početak, jer čovjek je relativno nov pred kamerom. Bilo je starih lisaca koji su izgovarali «midouz», a ovaj odmah zna već pola zadaće. Da bismo u Sportskoj redakciji imali bar jednog prijatelja ne ćemo mu spominjati ni ime (puna neslužbena verzija: Aleksandar) ni prezime, jer povod za takvo nešto krupno je presitan, kao i prekršiteljevo službeno imešce koje ima četiri slova.
Sportski novinar komercijalne Nove TV može raditi što god hoće jer ga plaća gazda, pa ćemo i tu pogriješiti spomenemo li mu ime (Domagoj Pancirov?), jer važnije je što suradnik priča. Nema tome ni dva-tri dana, u nedjelju, prigodom boravka plivača Gordana Kožulja u Varaždinu, pročitano nam je da je on «vrlo rado mnogim svojim poklonicima rado podijelio autogram», što bilježim s gnušanjem, jer stvarno mi je već dosta tih što stalno napadaju sportske novinare, kao da Rade Šerbedžije više nema, što s tugom očekujemo.

UPITNIK
Petak, HRT 1, 18.55
kaktus
Otpustiti sve osim Lokasa i Tironija, vratiti stara pravila i najbolji mogući termin, to je ono što bismo mi obični gledatelji željeli od ove upropaštene emisije. Naravno da je to nemoguće, nema toga da se nešto može vratiti, ali bila bi to dragocjena iznimka, bar na televiziji, u našim upropaštenim životima.

NOGOMET: ANDORA – HRVATSKA
Subota, HRT 3, 17
Kaktus
Doviđenja s neobične komentatorske pozicije na Estadio comunal – bile zadnje riječi u izravnom prijenosu, a varate se ako mislite da nisu bile i među prvima. No prije misterije Sušecova mjesta, dotični se morao više onako veličanstveno izdići nad Andorom, zemljicom od četristotinjak četvornih kilometara ukupne površine. Kod nas godišnje više izgori nego što je cijela Andora, zajedno sa stadionom koji je Sušec odmah nazvao stadiončićem. Nogometaše Andore je nazvao «amaterska selekcija» (s onim specijalnim naglaskom), a izvođenje himne najavio je kao rijetku priliku. Sve je to krivo. Jedinoj momčadi na svijetu koju hrvatski nogometaši danas mogu pobijediti Sušec se trebao ulagivati, ali izludilo ga je to što su ga smjestili negdje iza gola, kao da su znali.
Božo Sušec nam je odmah i točno, da bismo suosjećali (kao s Radom Šerbedžijom u Vukovaru 1991. godine), rekao da on sjedi negdje iza Pletikosina gola i tom svojom gorkom i nikome zanimljivom sudbinom gnjavio nas je od početka do kraja stravično loše i dosadne utakmice. Pažljivo smo, jer ipak je Božo ugledan član našeg društva, gledali gdje bi on to mogao biti. Dvadesetak metara iza gola bila je maketa limenke ožujače (to je pivo) koja je svojom veličinom, tu negdje oko 4 m, odgovarala. Budući da iza gola nije bilo ničeg drugog, riskirajući uvredu, pokorno javljamo da se Božo Sušec javljao iz limenke ožujskog piva.
Čime podupiremo ovu bezočnu laž? Pa, recimo, gol iz prekida igre (nakon slobodnog udarca, kornera) domoljubni Božo proglasio je «golom iz igre» i ekskluzivnim uspjehom, jer Andori nitko ne daje golove iz igre. Zatim, glas iz stiroporom falsificirane limenke nazvao je Ivicu Mornara Igorom Mornarom, zatim je taj isti glas u prvom poluvremenu odmah rekao da se naš igrač koji je dobio žuti karton zove Jerko Leko. Stiroporac Sušec zaboravio je istog časa reći da zbog tog žutog kartona Leko ne će moći igrati na idućoj utakmici. Za vrijeme pauze između dva poluvremena Božo S. je izišao iz limenke da protegne noge i onda mu je sinulo. Lukavac je počeo prijenos drugog poluvremena time da je on odmah znao da je to drugi žuti, ali je imao malu dvojbu je li to Leko ili nije, pa sad kad se razjasnilo da je to stvarno Leko, e onda on može reći to što kaže, iako smo svi čuli da je istog časa kad je Leko opomenut, Sušec rekao njegovo ime.
Naš reporter ni ovaj put nije propustio uobičajeno gatanje, pa je za jedan udarac iz kuta rekao da je to «samo korner», a cinično se obrecnuo na izvođača, riječima «na Rapaiću se vidi da ne puca od snage». Istog časa Rapaić je pucao loptu točno na glavu našem navalnom igraču imenom Giovanni, koji je iz prezrenog kornera zabio gol.
Možda je tajna svih ovih zbivanja u dva velika reklamna panoa na kojima je pisalo «Vjesnik», ali je nedostojao odvratno zlobni podnaslov «list Tuđmanovog fićfirića Fijačka», što je nebitno, jer te dnevne novine posluju sjajno, naklada je ogromna. Subvencionirane novine sponzoriraju groznu nogometnu utakmicu, možda je sve to skupa nadahnulo Božu Sušeca da svojim apsurdima bude na razini zbivanja.

GUŠTI SU GUŠTI
Subota, HRT 1, 20.05
Kaktus
Pošto je naš kolega Rene Bakalović privremeno napustio tiskane medije i postao neprijeporno slavan na televiziji, vrijeme je za malo zlobe i zavisti. Prvo «z», kao zloba, može se odnositi na prizor iz večerašnje emisije u kojem kuhar Bakalović briše nos nadlanicom, što rade djeca, ali kad to rade odrasli, onda to jest higijenska navika od koje se gledateljicama i gledateljima povraća, ali je ona zato nekoliko civilizacijskih razina iznad nečeg sličnog što je g. Rene mogao napraviti. Mogao se useknuti palcem i kažiprstom, pa onda junačkom desnicom otresti blijedozelenkastu sluz ravno u oko kamere. Što je tu je, mašta nam je siromašna, rado to priznajemo i vraćamo se na teren činjenica. Tamo piše da nema kuharske emisije u kojoj kuhar briše nos, jer bi u studio istog časa provalio elitni vod komandosa sanitarne inspekcije i uhitio nesretnika, ali ne piše što bi se dogodilo kad bi kuhar ne samo brisao nos, nego bi to radio golom ručicom, kao naš prijatelj Bakalović, novinar s najljepšim autom u profesiji, čitaj: maserati. E sad, kad smo već došli do zdrave, simpatične i normalne zavisti, a tako smo lijepo počeli sa zlobom, vrijeme je da se pozdravimo s «Guštima», nadajmo se zauvijek. Pri kraju njihova emitiranja, shvatili smo zašto se tako zovu. Netko nos briše maramicom, a netko rukom, ukratko: gušti su gušti, ako niste znali.

DNEVNIK
Nedjelja, HRT 1, 19.30
Kaktus
Jadranka Kolarević, predsjednica Vijeća Hrvatske televizije, uputila je pismo predsjedniku Sabora, ne zato što je njemu dosadno, nego da mu spočitne Vladino neprovođenje Zakona o HRT-u, a taj je zakon donio Sabor i bilo je to prije sedam mjeseci i od onda se ništa nije dogodilo. Vijest je sročila HINA, što se vidjelo u sutrašnjim novinama koje su donijele opširniju verziju pisma nasljedniku Vlatka Pavletića. Iako je od HRT-a malo perverzno, a više cinično, da objavljuje loše vijesti o sebi, ipak se moglo ići na širu varijantu koja ne mora počinjati riječima «dragi Zlatko» i završava s «tvoja Jadranka», ali riječ-dvije o SDP-ovim predizbornim svinjarijama ne bi bila na odmet. A možda tu partiju (SDP) treba hvaliti zato što je svojim novim zakonićem sve ključne stalne urednike proglasila privremenima. Čemu ustručavanje?

TENIS: RODDICK – FERRERO
Nedjelja, HRT 3, 22.44
Kaktus
Pobjednik turnira zove se Roddick, ima 21 godinu i snagu i eksplozivnost kakve se rijetko viđaju. Normalno da je to kod vižljastog i živahnog Milorada Miće Dušanovića pokrenulo valove pozitivnih emocija, koji su se očitovali u nečem nejneobičnijem što sportski reporter može reći, jer oni stalno nešto govore. Kad bi Roddick servirao lopte koje protivnik nije mogao vratiti, racionalni g. Dušanović s očinskom je brigom doživljavao lansiranje tih projektila s brzinom od dvjestotinjak kilometara na sat. Prva njegova primjedba bila je «možda s prevelikom snagom ulazi u te servise», nakon koje je svatko normalan, kao nakon Reneova ušmrkivanja rukom, pao sa stolca. Zatim se naš javni djelatnik Dušanović, srce mamino, javno zapitao «mora li on tako jako servirati», nakon čega je i opet pola Hrvatske palo na pod, a u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje zavladala je panika, ali su se zato u Mirovinskom počeli radovati, jer Miću već vide u penziji. Mirovina će mu biti manja od plaće, kao i svima, pa je to već neka ušteda za državni proračun i razlog za radost i živahno čavrljanje po hodnicima u ponedjeljak prije podne, na temu «ste čuli, dolazi nam Mićo Dušanović».
Kulinarska emisija u kojoj kuhar nadlanicom briše nos i sportski novinar koji blati sportaša zbog najnevjerovatnijeg od svih razloga (da je prejak), to su dva planetarna doprinosa rvacke televizije. I neka još samo netko kaže da na HRT-u nema ničega, da su svi na godišnjem i slične gluposti. U redu sve to može biti točno, ali i ovako hendikepirana, HRT je i ovog tjedna uspjela zadržati uobičajenu kakvoću osnovnog proizvoda. Zbog toga je ovog tjedna na BBC-u počela serija samoubojstava. Ti napuhani engleski urednici bacaju se s mosta u Temzu i napuhnuti plutaju danima, dok ih inspektor Barnaby ne dotakne čakljom, a sve to jednostavno zato jer nisu u stanju podnijeti poraz.