Zoran FerićU nekim segmentima društvenog života napredovali smo za tisuću posto. Recimo, kad je riječ o uključivanju osoba zaraženih HIV-om u normalan život. To se lijepo vidi na primjeru djevojčice Ele. Prošle godine u Kaštelima krenula je Ela u prvi razred sama. I sama je sjedila u klupi i oko nje su bile sve same prazne klupe i to je u Hrvatskoj odjeknulo kao još jedna potvrda kolektivne hipohondrijske histerije. Oni koji su bili daleko i kojih se Elino školovanje nije direktno ticalo, mahom su osuđivali sve te roditelje koji, eto, pretjerano strahuju za svoju djecu i koji o HIV-u i načinima prenošenja ne znaju, zapravo, ništa. Ove godine stvar se, rekoh, poboljšala za tisuću posto. Ela je u Kutini krenula u školu s desetero djece. I to je već napredak, iako se takvim napretkom ne bi ozbiljno trebalo hvaliti bez obzira na postotke. Još uvijek postoje strašni pritisci roditelja koji u strahu od virusa ove male djevojčice žele ispisati svoju djecu iz kutinske škole Stjepana Kefelje, a o čitavom slučaju opet bruji čitava Hrvatska. Elin slučaj komentira se u centralnom dnevniku, o njemu govore i Premijer i ministar Strugar, a školovanjem male Ele kao moralnim problemom bave se i ljudi na ulici. Postavljeno je to kao jedan moralistički kazus u kojemu su odjednom svi pozvani da sude i daju presude. Formirao se tako proteklih tjedana jedan javni i jedan privatni diskurs povezan s ovim problemom. U prvom redu javno se nerijetko osuđuju uplašeni roditelji i pokušava ih se prikazati kao neuke ljude koji se boje potpuno bez razloga. I mnogi su, odjednom, uvjereni da treba tako govoriti u medijima kako bi se olakšalo život ne samo male Ele i njene sestre Nine, nego i sve seropozitivne djece koja će doći nakon njih. S druge strane, skepsa je rezervirana za onaj privatni diskurs, pri čemu se čisto “zdravorazumski” postavlja problem i navode činjenice: djeca su nestašna i često se ozljeđuju, konačno, svi smo kao djeca bili puni nekakvih ranica, ili krastica, djeca, osim toga, nisu svjesna opasnosti od zaražene krvi pa se neće čuvati. Ti se zdravorazumski sudovi često govore u pola glasa, jer su javno prokazani i nepopularni. Moderno je zalagati se za integraciju HIV pozitivnih i to uvjerljivo donosi bodove u javnosti. Jedna bolesna djevojčica postala je tako testom naše tolerancije, hrabrosti i upućenosti. A tolerancija, hrabrost i upućenost, bojim se, obrnuto su proporcionalni blizini i osobnoj uključenosti u problem. Hoću reći, nekako je postalo pomodno kritizirati primitivce koji ne znaju kako se HIV prenosi, a upućenost u osobine jednoga virusa postaje lakmusom civiliziranosti. Zato bi se uvijek trebalo vratiti na riječi Doktora Begovca, voditelja odjela za AIDS u Infektivnoj klinici Fran Mihaljević koji je, ako se ne varam, prošle godine u ovo vrijeme, kad je Ela polazila u školu u Kaštelima, rekao da izvjesni, izuzetno mali rizici postoje, ali da su oni znatno manji od obične opasnosti u prometu, ili čak nekih bizarnih nesreća. I konačno, da je sam život rizik. Razuman i upućen čovjek neće nekritički govoriti o nepostojanju opasnosti zato što je to moderno i zato što donosi poene u javnosti, nego će pokušati odvagnuti opasnosti i procijeniti rizike. Pa će onda i oni zdravorazumski argumenti izgledati drugačije. Pokušavam se, recimo, sjetiti kako smo se mi kao djeca odnosili prema tuđoj krvi i ozljedama. Prvo, ozbiljnih ozljeda kod kojih je postojalo neko znatnije krvarenje bilo je zapravo izuzetno malo. Iako sam bio živo dijete, mogu ih nabrojati na prste jedne ruke. S tri godine rasjekao sam arkadu na bakinoj fotelji. Krvi je bilo, ali se njome bavila moja majka jer su se druga djeca razbježala. Nešto kasnije tresnuo sam nosom na kameni pod školskog dispanzera. U tom slučaju ozljedom su se bavili profesionalci, a nitko od klinaca koji su bili u istoj čekaonici, to se dobro sjećam, nije mi prilazio. Tako je bilo i s drugim ozljedama. Hoću reći da djeca zaziru od ozljeda i tuđe krvi. I to ne čine zato što su svjesna i obrazovana pa znaju za HIV ili hepatitise, nego zato što im se tuđa krv čisto organski gadi. Ukoliko postoji bilo kakva svijest da se u krvi krije neka opasnost, djeca će se pridržavati uputa. Treba se samo malo sjetiti kada smo i koliko puta u normalnim okolnostima došli u izravan dodir s tuđom krvlju, pa ćemo vidjeti da je to bilo rijetko ili nikad. E pa kada tako postavimo stvari, moći ćemo i racionalnije odvagnuti rizike.

Međutim, problem i nije toliko u uplašenim ljudima koji, u krajnjoj liniji, imaju pravo i na svoj strah, koliko i na svoju racionalnost, nego upravo u onima kojima ta anti HIV histerija zbog nečega treba. Usudio bih se reći da su najveći problem upravo ti koji svjesno šire dezinformacije i strah. O tome svjedoči i misteriozna pojava brošurica i u Kutini, u kojima se objašnjava da je sidu moguće prenijeti i socijalnim kontaktom. Još se uvijek sjećam prilično bolesnih brošurica koje su se pojavile po Zagrebu, a gdje se tumačilo da je ovu bolest moguće prenijeti i na đonovima cipela ako nagazimo na zaraženi hračak. Nekim bolesnim katastrofičarima naprosto treba apokaliptična situacija da bi se osjećali dobro. Pri tome je svaka iracionalnost moguća. Isto se tako sjećam kad je prije desetak godina objavljeno da je HIV izoliran i u suzama. Izazvalo je to tada priličnu paniku jer suze počesto učestvuju i u našim burnim socijalnim kontaktima. Osim toga, u našim simboličkim projekcijama suze imaju potpuno drugačiju ulogu od, recimo, vaginalnog sekreta ili muških spolnih izlučevina. Stvar je u tome što se ove, donje izlučevine tradicionalno povezuju s prljavštinama i spolnim bolestima, a suze asociraju na čistoću i tugu. Ako, kao u bajci, princezu zatočimo u kulu, u bisere će se pretvoriti njene suze, a ne vaginalni iscjedak. Iako je iscjedak bojom sličniji biserima. Upravo zato mnogi su osjetili užas onoga momenta kad je u suzama izoliran virus. Međutim od onda je prošlo mnogo godina i puno se o AIDS-u naučilo i saznalo. Između ostaloga i to da je koncentracija virusa u suzama i slini izuzetno mala pa, zapravo, ne predstavljaju opasnost. To je početkom prošloga tjedna povodom Elina slučaja morao ponoviti i ravnatelj zagrebačke klinike Fran Mihaljević kako bi se izbjegla i ta histerija oko suza i sline.

U istim novinama gdje na drugoj stranici piše da je Ela krenula u školu s desetero djece, na zadnjoj stranici možemo pročitati da je u Bocvani održano prvo natjecanje za Miss HIV Stigma Free. To je uvjerljivo najbizarniji podatak koji sam do sada čuo u vezi sa sidom. Međutim, bez obzira na tu bizarnost, kao i na činjenicu da ovogodišnja Miss HIV nema baš sve zube, jasno je da je Bocvana u pokušajima integracije HIV pozitivnih u normalni društveni život barem deset kopalja ispred male evropske zemlje za veliki odmor, koja je oko jedne jedine pozitivne djevojčice proizvela skandal na državnoj razini.