Objavljeno u Nacionalu br. 410, 2003-09-23

Autor: Ilko Čulić

GLAZBA

Novim albumom Rancid ulazi u najuspješniju sezonu

'Indestructible' je napokon dosegao američki Top 40 i britanski Top 20

Ilko ČulićIlko ČulićRancid – ‘Indestructible’ (Hellcat / Dancing Bear)
Na vrhuncu kalifornijskog punk revivala, kad su bendovi poput Green Day i The Offspring pravili veći promet od planetarnih teen-pop atrakcija, Rancid je bio svojevrsna unutarstranačka opozicija i posljednja zapreka totalnoj rasprodaji punkerskih ideala. Premda je indie nakladnik Epitaph prodao album “And Out Come The Wolves” u platinastoj nakladi i zaključio još jednu romantičnu priču o urbanoj gerili pred vratima Hollywooda, Rancid je glatko odbio ponude za transfer na major label od Madonninog Mavericka i od Epica koji je u kvartetu iz Albanyja prepoznao osuvremenjeni The Clash. Osam godina kasnije Green Day i The Offspring mogu se naći jedino na listi zaboravljenih asova, dok beskompromisni Rancid upravo ulazi u svoju najuspješniju sezonu sa šestim albumom “Inderstructible” koji je već dohvatio američki Top 40 i britanski Top 20.

Usporavanja furioznog hardcore tempa s prethodnog albuma Rancid i povratak na melodiozniji punk-rock i ska-punk razrađen kroz “And Out Come The Wolves” i “Life Won’t Wait” izazovi su za odane sljedbenike banda, ali visoka tiraža “Inderstructible” ostvarena preko vlastite etikete Hellcat koja se još uvijek oslanja na nezavisnu distribuciju Epitapha ima znatno šire implikacije i opet dovodi Rancid na barikadu prema pop mainstreamu. Prekaljeni fajteri Tim Armstrong, Lars Frederiksen, Matt Freeman i Brett Reed pojavljuju se tamo gdje diskografska industrija izvlači goleme profite iz hitova vikend-punkera rangiranih uglavnom prema vještini poziranja pred kamerama MTV-a. Novim klincima koji su zakasnili i na oproštajnu turneju Ramonesa kao neopunk uvaljuju se No Doubt, Yeah Yeah Yeahs, Avril Lavigne, pa čak i Kelly Osbourne, a čini se da je samo pitanje dana kad će neka od bivših Spajsica zapjevati
“I don’t wanna holiday in the sun”. Od Billyja Idola i njegovih Generation X do opasno precijenjenih Yeah Yeah Yeahs, punk scena uvijek je imala svoje pozere i karikature, ali s druge strane su redovito dolazili glasnici ulične rebelije inficirani s The Clash.

Povlačenje paralele The Clash – Rancid katkad izgleda kao pretjerivanje jer je očito da u aktualnoj globalnoj kampanji “kontra Babilona” puno više utjecaja na gnjevnu omladinu imaju Manu Chao i Asian Dub Foundation. Međutim, Rancid je definitivno prvi i do danas jedini band “made in USA” kome je uspjelo rekonstruirati i nadograditi zvučnu sliku The Clash s karakterističnim višeglasnim pjevanjem nalik na hučanje nogometnog stadiona.

Gromoglasni “navijački” refren može biti jednostavna domaća zadaća za europski punkerski podmladak okupljen u garaži nadomak stadiona gdje se upravo igra utakmica nogometne lige prvaka, ali kalifornijski bendovi koji su pokušavali skinuti vokalnu liniju Strummer-Jones-Simenon obično su zvučali poput navijačica Lakersa. Rancid je u tome dragocjena iznimka, a “Inderstructible” je njegov ponajbolji album nakon prevratničkog “And Out Come The Wolves”.

Enigma – ‘Voyager’ (Virgin / Dallas)
Četiri studijska albuma Enigme i kompilacija “Love Sensuality And Devotion” umnoženi su u nešto više od 30 milijuna kopija, pa je Michael Cretu valjda već zaradio dovoljno i za svoje praunuke. Potpuno rasterećen od tržišnih imperativa napokon je odbacio ziherašku “neoclassical-new age-pop” formulu i upustio se u potencijalno zanimljiv eksperiment u kojem se utjecaji ranih radova Mikea Oldfielda i nedostižnih uzora Tangerine Dream križaju s elementima nove ambijentalne elektronike. Instrumentalne kompozicije i gostovanja pjevačice Ruth-Ann Boyle (Olive) brzo se dižu iznad prosjeka recentne chill out produkcije, ali svaki pokušaj da se Enigmu uzme za ozbiljno na koncu mora propasti ili zbog iritantno lošeg vokala Michaela Cretua ili zbog maznog ”šaputanja na jastuku” njegove supruge Sandre.

Iron Maiden – ‘Dance Of Death’ (EMI / Dallas)

Prije dvadesetak godina Iron Maiden predvodili su “New Wave Of British Heavy Metal” koji je vrlo brzo potisnuo s velikih pozornica metalne dinosaure iz 70-ih. No, popularni nu-metalci poput Korn ili Slipknot nikako se ne mogu nadati da će na sličan način oslabiti pozicije Maidena. Iako će “Dance Of Death” teško proći kao zamjena za albume “The Number Of The Beast” i “Powerslave”, u njihovom nadmetanju s dvostruko mlađim nu-metalcima unaprijed se zna ime pobjednika. Prvi kontigent “Dance Of Death” za hrvatsko tržište razgrabljen je u samo jednom danu što je bilo za očekivati nakon okupljanja više od 10 000 fanova na stadionu u Velikoj Gorici, ali sličan je fenomen registriran i u Britaniji gdje je Iron Maiden upravo aterirao na drugo mjesto top liste albuma.

Jarabe De Palo – “Bonito” (Dro East West / Dancing Bear)
Barcelona danas ima cijelu hrpu bandova koji zvuče ili samo pokušavaju zvučati kao Manu Chao & Radio Bemba, a Jarabe De Palo je nekakva “super light” inačica toga trenda. Katalonski latin-rock sekstet već godinama uživa zavidnu popularnost u nekim zemljama Južne Amerike, ali tek nakon transfera u Warner dobio je prvu veliku priliku za izlazak na europsko tržište. “Bonito” je uglavnom dopadljiv i prilično zabavan album, u pjesmi “Ying Yang” skriva se potencijalni pop hit ala “Me Gustas Tu”, no Manu Chao izvan Barcelone uvijek može naći mnogo pouzdanije saveznike kao što su Sergent Garcia i Fermin Muguruza.

Zvjezdice:
Rancid – 4
Enigma – 2
Iron Maiden – 3
Jarabe De Palo – 3

Top lista:

1. Hladno pivo – ’Šamar’
2. Kraftwerk – ‘Tour De France Soundtracks’
3. Verve Remixed 2 / Verve Unmixed 2
4. Gotan Project – ‘La Revancha Del Tango’
5. Rancid – ‘Indestructible’

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika