Ivan PolanNegdje osamdesetih upisivao sam sina u srednju upravnu školu. Više od dvije tisuće roditelja s nestrpljenjem je očekivalo rezultate upisa. Oko tisuću njih okupilo se pred vratima škole na Rooseveltovu trgu. Prema obavijesti vrata škole trebala su se otvoriti u dva sata poslije podne. Naravno, vrata su bila otvorena tek pola sata kasnije, a tada je nestrpljiva i nervozna rulja počela stampedo prema auli. Tamo ih je na stupu dočekao samo jedan pisaćim strojem ispisan popis primljenih đaka. Oko stupa je nastala neviđena gužva. Trebalo je mnogo vještine i bezobrazluka da bi roditelji mogli vidjeti je li njihovo dijete upisano. Poželio sam da moj sin nije upisan jer je ova prva lekcija pokazala koliko je toj školi važan građanin.

Na ovaj događaj podsjetio sam se kada sam neki dan došao na Općinski sud u Zagrebu. Na ulazu veliki red jer službenici Sudske uprave temeljito pregledavaju svakoga tko ulazi. Pregled je vrlo rigorozan i nedopustivo primitivan. Pravosudni policajci s jedinim pomagalom koje imaju, a to su PVC rukavice, prekopavaju građanima torbe, novčanike, kutije s naočalama, sva skrovita mjesta gdje bi se mogle sakriti škarice za nokte, a one bi se mogle sakriti i u kutiji O.B. tampona. Općinski sud u Zagrebu postao je najčuvanija tvrđava u gradu.

Jasno mi je da suce treba zaštititi od fizičkih napada kojih je na ovom sudu bilo nekoliko puta. No to se može raditi rendgenom ili drugim suvremenijim pomagalima.

I tramvajce su napadali pa bismo sada mogli očekivati da će i ZET, kada već ima uzor u najeminentnijoj ustanovi u Zagrebu, uvesti pregledavanje putnika, i to na svakoj tramvajskoj stanici.

Ulazim u sud i razmišljam o ovome. Ko za vraga, u sudnici u koju ulazim veliki kip pape Ivana Pavla II., a u onoj sljedećoj veliki križ. Razmišljam i o tome. Nekako mi se čini da na sudu nema mjesta privatnom iskazivanju bilo kakvih političkih i vjerskih svjetonazora. Sud mora nadaleko zračiti autoritetom i nepristranošću.

Nakon rasprave razgovaram s vrlo upućenim kaznenim sucem koji me upozorava da je novi kazneni zakon brisao dosadašnji članak 292 na temelju kojeg su optuženi hrvatski tajkuni Gucić, Novalić, Kutle i drugi. Prema njegovu mišljenju 1. siječnja 2004., kada ovaj zakon stupa na snagu, nastat će i opća amnestija za optuženike. U Državnom odvjetništvu me uvjeravaju kako to možda nije točno jer je zakonodavac računao na teoriju kontinuiteta. Dakle, u najmanju ruku državni odvjetnici i suci će umjesto izričitih preciznih zakonskih odredbi morati primjenjivati složene pravne teorije. I odvjetnici koji se bave kaznenim pravom nisu sigurni što će se dogoditi, a u ovakvoj pravnoj zavrzlami vide šansu za svoje branjenike.

Pravosuđe je već jednom pomoglo Kutli kada je izuzelo od suđenja suca koji je predmet već gotovo doveo do kraja. Protiv tog suca je već davno prije bila podnesena banalna kaznena prijava koju je zaprimio isti državni odvjetnik koji je podigao optužnicu protiv Miroslava Kutle. Ta prijava je ležala u ladici državnog odvjetnika, a onda, nakon dvije godine, kada je suđenje već bilo pri kraju, branitelji su kaznenu prijavu protiv suca iskoristili za traženje njegova izuzeća, što se i dogodilo. Naime, činjenica da isti državni odvjetnik koji zastupa optužnicu protiv Miroslava Kutle treba postupati po kaznenoj prijavi protiv suca navodno dovodi u pitanje nepristranost tog suca, odnosno dopušta sumnju da Državno odvjetništvo mogućim postupanjem po kaznenoj prijavi vrši nedopušteni pritisak na njega. Izuzeću je prethodio nestanak ključeva sučeva ureda, a kasnije i nestanak dijela spisa.

Teško se je oteti dojmu da je sve bilo sinkronizirano, jer poslije tako sramotnog epiloga nitko nije dao ostavku niti je itko smijenjen. Izuzeti sudac i dalje sudi druge predmete, a kaznena prijava protiv nje je odbačena. No kazneni postupak protiv Kutle i ostalih nakon dvije godine nastavljen je ispočetka, a suđenje se pretvara u ismijavanje hrvatskog pravosuđa.

Kada se danas govori o stanju u pravosuđu, onda naša ministrica uglavnom govori o milijunskom broju neriješenih spisa. Ratuje se statističkim argumentima. Što je s riješenim predmetima kao što su suđenje mafiji, Vinku Žuljeviću Klici i sl.? Kako javnosti objasniti takav nesrazmjer između optužbe i oslobađajuće presude?

Vrlo je lako statističkom metodom milijun predmeta pretvoriti u osamsto tisuća. To bi se moglo i dogoditi, a naša ministrica to bi mogla prikazati kao velebni uspjeh. Samo jednom šetnjom po Općinskom sudu u Zagrebu može se vidjeti da je stanje u hrvatskom pravosuđu mnogo složenije i slojevitije od problema velikog broja neriješenih spisa.

Razmišljam i o tome, kad na hodniku susrećem predsjednika suda Đuru Sessu. Baš dobro da sam vas sreo, kažem, imam jednu malu dobronamjernu kritiku i požalim se na način ulaska u sud.

Napuhani, a možda samo malo nervozni Đuro Sessa lakonski mi je odgovorio: Ako vam se ne sviđa, ne morate dolaziti na sud.