Objavljeno u Nacionalu br. 410, 2003-09-23

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Svojega imena, koje sam pojeo u Hallu, oslobodio sam se tek u zahodu

Maljević je potpisao bijeli kvadrat, Dali je potpisivao prazne papire, Duchamp je potpisao stalak za boce i kotač. Upravo je ime u većem dijelu 20. stoljeća prodavalo umjetnine

Zoran FerićZoran FerićSvoje ime, točnije ime i prezime, prvi put sam, a da se toga svjesno sjećam, čuo u dječjem dispanzeru u Laginjinoj ulici. Tada mi je prva mentalna slika koju vezujem uz prezime Ferić bio sivi poštanski sandučić i pismo koje netko ubacuje u njega. Ne znam kakve veze ima, recimo, latinska imenica, fero, ferrum, s poštom i pismima, ali danas mi se čini kao da sam u to vrijeme predškolskih dispanzera i dječjih bolesti bio uvjeren da sam ime i prezime dobio poštom. I stvarno, upravo se u poštanskom sandučiću gotovo svakodnevno susrećemo s vlastitim imenom, vidimo ga napisano u niz varijacija: od uznemirujuće službenog kompjutorskog ispisa na računima, preko pomalo zaboravljenog pisaćeg stroja kojim se još uvijek ponekad pišu imena na sudskim pozivima, do različitih rukopisa na pismima i razglednicama. Neke rukopise i prepoznajemo i od njih nam srce brže zakuca. Ima, doduše, i takvih od kojih nam se diže želudac, pa u slovima vlastita imena vidimo neprijatelja koji se u pismu odjednom pravi prijatelj. U posljednje vrijeme, preko Interneta, pošta stiže bez našega imena. Ono, doduše, piše negdje, ali u onoj rubrici, “inbox” prepoznajemo u prvom redu ime pošiljatelja i, recimo, njegovu plemenitu namjeru da nam za tri dolara brzo i jednostavno poveća penis. Tako sam nedavno, između reklame za povećanje penisa i reklame za stranicu u kojoj neka požrtvovna majka opći sa svojim sinom i njegovim dobermanom, dobio i poziv za književni festival “Sprachsaltz” u Hallu, malom srednjovjekovnom gradu pokraj Innsbrucka. U zaglavlju pisma stajalo je i moje prezime: “Dear mr. Ferić…” To je, uostalom, vrlo prikladno. Jer kad pozovu pisca na čitanje u inozemstvo, to u prvom redu znači jednu stvar: da oni vani, oni izvan matične kulture dotičnoga autora čuju njegove tekstove i, po mogućnosti, zapamte njegovo ime. Ime je u posljednjih stotinjak godina u svijetu umjetnosti i kulture neobično važno, ono nije samo znak koji se realizira negdje dolje, u kutu slike ili na naslovnici knjige, dakle neka ipak usputna informacija, ono je bit sama. Maljevič je potpisao bijeli kvadrat, Dali je potpisivao prazne papire, Duchamp je potpisao stalak za boce i kotač, a upravo o tome, o prodaji imena Danijel Dragojević napisao je značajan esej. Upravo je ime kroz veći dio 20. stoljeća prodavalo umjetnine i ne samo kao tržišno prilično skupu robu, nego i kao svojevrstan postupak posvajanja. U posljednje vrijeme poznati je mađarski pisac Peter Esterhazy potpisao novelu Danila Kiša “Slavno je za otadžbinu mreti” kao svoj tekst. Ime, osim cijene, usmjerava i recepciju. Jer, naravno, nije isto pristupa li gledatelj ili čitatelj djelu s povjerenjem i dobrohotnošću na koje ga nuka prepoznato ime, ili će njegova kritičnosti ili negativne predrasude dolaziti do izražaja pri svakom kadru ili kod svake pročitane rečenice. Da je ime garancija znaju već dugo oni koji se bave marketingom, a izgrađivanje brandova jedna je od najvažnijih komponenti u umješnosti prodavanja. Već neko vrijeme predavanja iz književnosti u prvom razredu gimnazije počinjem provokativnom Šalamunovom pjesmom koja glasi: “Buba lazi, buba ide/ noć je crna./ Kada bi to rekao kakav/ običan klinac, uopće/ ne bi bilo štampano, a kada kaže to/ Tomaž Šalamun, uzdrma/ cjelokupnu populaciju./ Na tebe se, zato, oslanjam,/ nacionalni vampiru./ Sačekaj da se prikladno usijam./ Jedanput ću te srušiti.” Kao što vidimo iz ove pjesme snaga imena u suvremenoj kulturi može biti i prilično opterećujuća i na neki način ime u umjetnosti postaje ugroženo od samoga sebe i priziva vlastitu negaciju.

Međutim, organizatori spomenutog književnog festivala u Hallu na lijep su se način poigrali imenima pisaca sudionika. Prvo su na koktelu dobrodošlice nudili ljudima male slane perece koji su imali oblik slova, a onda je svaki autor od jedne lijepe dame dobio celofanski paketić pereca zavezan crvenom vrpcom. Unutra su bili pereci u obliku slova njegova imena. Lijep i maštovit dar, činilo mi se na početku. Asocira na prisnost, opuštenost i neku pristojnu vicovitost. Uostalom, bio je to na samome početku festivala kao neki dokaz da su se domaćini potrudili i da možemo očekivati još puno lijepih stvari. Uostalom, bio je to festival na kojemu su i riječi i imena igrali, zapravo, najvažniju ulogu. A jedno od imena koje sam prepoznao među sudionicima festivala i kojega se, zapravo, dobro sjećam već dvadesetak godina je ono Ismaila Kadarea, albanskog klasika i disidenta, autora niza romana koji su svjetski poznati i prevedeni na više od dvadeset jezika. S njegovim sam se imenom pak prvi put susreo za vrijeme služenja vojnog roka, u Dobojskoj garnizonskoj knjižnici, gdje sam radio kao knjižničar. Te 1981. izbili su na Kosovu studentski nemiri i vojska je neprestano bila u nekoj vrsti psihoze. Jednoga jutra ušao je u knjižnicu moj tadašnji šef, zapovjednik garnizonske političke uprave, ili tako nešto, i naredio mi da s polica knjižnice sklonim većinu albanskih pisaca, na albanskom, ali i u prijevodima. Među njima bile su i knjige Ismaila Kadarea. I baš tada, kad se pročulo da je zabranjen, nekolicina Albanaca iz garnizona počeli su dolaziti po njegove knjige. Tako je dolazio i jedan 28-godišnji profesor s Kosova čijeg se imena, na žalost, ne sjećam. Uporno me nagovarao da mu posudim “Generala mrtve vojske” i još neke Kadareove romane i ja sam nakon nekog vremena popustio. Čovjek, iako profesor, radio je u kuhinji. U znak zahvalnosti donio mi je konzervu ćufta u umaku od paradajza, uvjerljivo najukusniju vojničku konzervu. Tako sam mu, malo-pomalo, posudio sve zabranjene Kadareove knjige i pri tome uživao u specijalitetima vojničke kuhinje koja i nije bila tako loša. Štoviše, pred kraj učinilo mi se kao da sam prodao Kadarea za nekoliko vojničkih konzervi. Toga sam se sjetio upravo u Hallu, vidjevši tog neospornog klasika kako izlazi iz crnog mercedesa na parkiralištu našega hotela, suvremenog staklenog tornja što ga je ruski kapital podigao duboko u tirolskim Alpama.

Poslije koktela krenuo sam u razgledanje grada. Sipila je sitna kiša i tražio sam neku gostionicu ili pizzeriju da nešto pojedem. Međutim već je bilo kasno i sve su gostionice bile zatvorene. Pritisla me glad i onda sam napipao smotuljak u džepu. Tek kad sam sažvakao većinu pereca, dospjelo mi je do mozga da sam upravo pojeo vlastito ime. To je saznanje bilo prilično čudno. Štoviše, učinilo mi se to kao neka sudbinska kazna, kao neka Besa koju mi je Bog zadao još u ono vrijeme kada sam lakomisleno jeo ime budućega klasika u dobojskoj vojarni. I onda mi je odjednom postalo jasno da već dugo, zapravo otkako pišem knjige i potpisujem članke, otkako putujem po Europi sa svojim riječima, ne radim zapravo ništa drugo nego jedem vlastito ime. Uznemirujuće saznanje. Toga sam se pojedenog imena oslobodio tek u zahodu brzog vlaka Innsbruck – Schwartzah, i ne mogu reći da mi je laknulo. Odonda imam hemoroide.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika