Edina Pličanić i Azamat NabiullinU novoj verziji "Orašara" Dereka Deana, kućnog koreografa zagrebačkog HNK-a, totalno je sve drukčije. U njoj je malo ostalo od verzije Waczlawa Orlikowskog, koja se izvodi u Zagrebu od 1970. godine i na kojoj su odrasli i gledatelji i izvođači, a najviše joj se spočitava manjak emocija. Zato je ta nova verzija podijelila i publiku i kritiku, a u medijima su čak osvanuli i naslovi poput "Vratite nam starog Orašara". No usprkos tome rasprodano je svih 11 izvedbi još prije premijere za manje od tri dana. A zanimanje nije prestalo ni nakon premijere tako da su ubrzo prodane i dodatne izvedbe. Što nas to uvijek iznova privlači "Orašaru", baletu koji neki vole, a drugi mrze, dok ga treći smatraju kičem?

Odgovora je bezbroj, ali neke referentne točke, bez obzira na intervencije, uvijek ostaju iste: bezvremena glazba Čajkovskog, čar romantike, kao i to da ćemo na pozornici vidjeti velike zvijezde, ali i baletni podmladak iz čijih će se redova za samo par godina regrutirati nove nacionalne prvakinje i prvaci.

U ovoj verziji, pored premijernih gostujućih zvijezda, primjerice Ivana Gila-Ortege koji je otplesao prvih nekoliko izvedbi kao Drosselmeyer, Zagrebački balet ove godine nudi jake snage za čak tri različite postave. Primjerice, tu je, barem na jednu sezonu, sjajni Tomislav Petranović, koji je karijeru počeo baš na zagrebačkoj sceni u "Orašaru" kao devetogodišnji Fritz, a nakon minhenskih, bečkih i lisabonskih pozornica, kao zreli plesač u ulozi Princa opet oduševljeva domaću publiku. Tu je i zagrebačka prvakinja Edina Pličanić koja je doslovno rasla s "Orašarom", a u ovoj Deanovoj verziji, u kojoj nema crnčića, impresivno je otplesala ulogu Vile Šećera. A kao Princ pojavio se Azamat Nabiullin, mladi ruski plesač, koji je u svom prvom "Orašaru" nastupio još kao dječačić na Plesnoj akademiji Rudolfa Nurejeva u dalekoj Ufi.

Čarolija "Orašara" za Azamata Nabiullina posve je razumljiva: "Svi mi volimo bajku, u svakom od nas živi malo dijete, koje je jednom zavoljelo bajku i uvijek će je voljeti. Božić je sam po sebi pun te tople atmosfere, a 'Orašar' i nama plesačima i publici daje osjećaj zajedništva," objašnjava Nabiulin.

Čajkovskom, koji je u dramatičnim okolnostima carske Rusije 1891. radio na "Orašaru", nije bilo ni na kraj pameti da bi njegova partitura mogla završiti u globalnoj reklami mobilnog operatera, što se nedavno dogodilo, a niti kakav će uspjeh "Orašar" postići u narednim desetljećima. Tada je imao dovoljno vlastitih problema: prekinuo je odnose s dugogodišnjom intimnom prijateljicom i mecenom Nadeždom von Meck, umrla mu je sestra, a dok izgubljen luta svijetom dobiva ponudu za balet koju - nije mogao odbiti. "Orašara sam stvorio iz unutarnje potrebe. Inače, većina mojih kolega ne voli pisati po narudžbi, no ja se nikada ne osjećam tako potaknut kao kad se od mene traži da napišem nešto, jer to znači da netko čeka moj rad," objasnio je tada Čajkovski.

Praizvedba "Orašara" 1892. godine bila je pravi fijasko. Publika i kritika, usprkos raskošnoj produkciji, nisu bili spremni na tako inovativnu glazbu, slojevitu dramaturgiju i minucioznu koreografiju ukomponirane u priču u kojoj djevojčica, što se igra drvenim lutkom, u čaroliji Božićne noći sazrijeva u mladu ženu koja mašta o svome princu. Nakon Oktobarske revolucije "Orašar" je promptno opet uvršten na repertoar tada sovjetskih kazališta, a zatim je postao jedan od najomiljenijih baleta svih vremena bez kojega je teško zamisliti "željezni repertoar" ijedne baletne kuće koja drži do sebe. Pogotovo u predblagdansko doba.

Danas je "Orašar" u cijelom svijetu dio božićne tradicije - i za djecu i za odrasle. Svake godine u prosincu počinje prava pomama za bilo kojom verzijom uprizorenja "Orašara", i to od Japana do Sjedinjenih Američkih Država, preko "majke Rusije" pa sve do vruće Australije. Istina, balet je vremenom doživio različite preinake, koje su na prvi pogled vidljive i u samom nazivlju: djevojčica Klara se, ovisno o geografskom položaju i povijesnom razdoblju, naziva i Mašenkom ili Meri, a tako varira i ime samoga baleta - "Ščelkunčik", "Nutcracker", dok se mi na ovim prostorima sjećamo i verzije "Krcko Oraščić".

Koreografske intervencije mogu biti još rigidnije: primjerice, samo u Americi će se tijekom ovogodišnjih blagdana izvesti 751 velika produkcija "Orašara" u čak 12 različitih verzija - tu su klasične postave, džez-verzije, vremenski dislocirane inscenacije smještene npr. u Harlemu 50-ih godina... ili, ako želite, one sa živim konjima, polunagim izvođačima, ili hip-hoperima. Prekrasnu, tradicionalnu baletnu verziju "Orašara" moći će pogledati i publika u egzotičnom Dubaiju, zahvaljujući gostujućim umjetnicima iz Bečkog festivalskog baleta, a njemačka Berlinska opera ove se godine odlučila za - dječju verziju baleta. Sanktpeterburški Kirov (u koreografiji Kirila Simonova i pod ravnanjem legendarnog Velerija Gergieva) i moskovski Boljšoj (gdje se još uvijek drži čudesna Grigorovičeva verzija, kojom ravna Genadij Roždestvenski) sa svojim spektakularnim produkcijama kreću nešto kasnije od zapadnih zemalja, uglavnom u drugoj polovini prosinca. Rezervacije su davno zaključene, a cijene su više nego paprene, pa će ih mnogi vidjeti samo zahvaljujući novovjekim tehnološkim dostignućima, koje omogućuju direktne prijenose u kino-dvorane širom svijeta. Tako će se, primjerice, "Orašar" cijenjenog New York City Balleta prenositi u čak 560 dvorana, a nama u Hrvatskoj na raspolaganju je najsvježija postava Boljšoja, ali i filmska verzija u 3D tehnici u režiji Andreja Končalovskog. I, naravno, netom postavljena najnovija verzija baleta Dereka Deanea na sceni zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.