Denis LatinPosljednjih nekoliko tjedana Ivo Sanader počinio je nekoliko krupnih pogrešaka koje bi mu se vrlo lako mogle obiti o glavu. Tipično hadezeovski, uoči same predizborne kampanje, svojim izrazito nepopularnim i medijski i politički neproduktivnim konferencijama za tisak – ušao je u nepromišljeni rat s medijima objektivno ničim ne skrivajući kakvu će rigoroznu politiku medijskih sloboda provoditi ako kojim slučajem uistinu osvoji vlast. I dok je proskribirani bivši hadezeovac Pašalić takvu politiku najčvršće medijske stege provodio tajnim kanalima i kasnije razvaljenim ortačkim ugovorima, Sanader je odlučio vlastitu programsku ispraznost, dobro potkoženu svojim stabilnim biračkim tijelom, nadomjestiti otvorenom medijskom diktaturom i napadom na najsvetije uredničke i novinarske vrednote. Pritom je na najnevjerojatniji način pokazao apsolutno nerazumijevanje pravila po kojemu funkcioniraju mediji i granice do kojih sežu novinarske slobode.

Sanader je, naime, kako je to već uobičajio, na svojoj autističnoj konferenciji za tisak napao Slobodnu Dalmaciju i Vjesnik, novine u vlasništvu države, zato što su odbile poslati novinare u Irsku, gdje se on trebao sastati s tamošnjim premijerom, sljedećim predsjedateljem EU. Prvak najjače opozicijske stranke takve je odluke ocijenio očitim dokazom kako su te novine pod utjecajem Vlade, točnije osovine HSS-a i SDP-a, te označio nedopustivim miješanje politike u uređivanje novina.

Na pitanje zašto se nitko iz HDZ-a nije pojavio u prvoj ovosezonskoj “Latinici”, u kojoj se govorilo o političkom reketu, Sanader je progovorio s još više takta ocjenom da je riječ o politički tempiranim emisijama, prokazujući autora ove kolumne kao voditelja izborne kampanje HNS-a, a kolegu Tihomira Ladišića kao reklamnog agenta vladajućeg SDP-a.

Spomenute Sanaderove izjave vrlo su signifikantne i vrlo uznemirujuće za stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj. One govore o tome kako će one izgledati ako HDZ ponovno dođe na vlast i najavljuju moguću berluskonizaciju hrvatskog medijskog i političkog prostora. Kako se vidi, mogući budući premijer neće prezati od otvorenih i beskrupuloznih napada na novinare i uredničke slobode, tražeći za sebe poziciju kakvu je već izborio Račan, a u kojoj bi se svaki političar osjećao sasvim ugodno zato što sam odlučuje kada će, kome i u kojem tonu polagati račune javnosti.

Sanader iz petnih žila nastoji dokazati da se HDZ promijenio i da tamo više ne stanuju ideolozi i izvršitelji propasti tuđmanizma, što je, naravno, nedokazivo, osim možda u monolozima u kojima se snalazi podjednako dobro kao i njegov konkurent. No Račan je u tom smislu znatno lukaviji, izbjegavajući javna sukobljavanja te puštajući dojam otvorenosti svojim marketinškim stručnjacima i stranačkim pobočnicima.

HDZ-ov prvak u tom je mnogo manje vješt. Pravo govora udjeljuje samo sebi, stavljajući zabranu bilo kakvih istupa cjelokupnom stranačkom stadu. Bilo kakvo preispitivanje hadezeovske prošlosti za njih je uistinu samo kontraproduktivno i tako se Sanaderova medijska strategija može činiti ispravnom, no problemi nastaju onog trenutka kad se frontmen treba suočiti s činjenicom da u javnosti predstavlja prvog i jedinoga glasnogovornika svoje političke opcije. Tada se teret prošlosti koji je na sebe preuzeo čini preteškim, pa se umjesto odgovora o počinjenim pogreškama i hipotekom javnost pokušava zavarati agresivnim napadima na novinare, što u konačnici potvrđuje samo jedno: da se bit oholog tuđmanizma i pripadajuće kontrole medija kao biti režima zapravo nikada nije niti iselila iz HDZ-a.

Sanader je opčinjen svojom mesijanskom ulogom, baš kao i Račan, pa za sebe u medijima traži protekciju naručenih pitanja i odgovora koje su omiljene većini naših stranačkih prvaka. Njega ne zanimaju bitne stvari, kao što su privatizacija državnih novina, pitanja medijskog monopola koji se pod paskom vladajućih tako uporno gradi, pa ni problem javne televizije u kojem su hadezeovci stali uz bok SDP-u kojem je jednako tako nužna čvrsta stega monopolističkog i najsnažnijeg medija.

Medijski režim u kojem se na vlast dolazi bez programa i bez prava da se postavljaju pitanja – to je ono što bi htio Sanader, kao i mnogi drugi. Njega ne zanimaju goruća pitanja hrvatske stvarnosti nego lagodna situacija u kojoj će se javnosti slati preporučene pošiljke bez prava da se njihov sadržaj može vratiti pošiljatelju kao neispravan ili neodgovarajući. Mi želimo vlast, neovisno o tome što se samom promjenom može isporučiti zabludjelom biračkom tijelu koje pada samo na hadezeovsku etiketuru, ali ne i sadržaj.

Hrvatska je puna problema. Visoki deficit i dug, nesređene zemljišne knjige, vlasnička i vjerovnička prava, nefunkcionalno pravosuđe, nerazvijeno upravljanje, rascjepkana, politizirana i loše koordinirana javna uprava. To je pet ključnih pitanja koja je ovih dana kao najveće prepreke održivom rastu prepoznala Svjetska banka u Ekonomskom memorandumu za Hrvatsku. Dojmovi vanjskih i neopterećenih promatrača sukladni su razmišljanjima većine hrvatskih građana. Kampanja koja se zahuktava vrlo ih rijetko stavlja na tapetu kao teme kojima će se dobiti biračka podrška. Zadatak medija je upravo u tome da ih fokusira onima koji se u sljedećem parlamentarnom krugu budu namjeravali kandidirati za njihovo djelotvorno rješavanje.

Sanaderovo šibanje medijskih i uredničkih sloboda stoga je pokušaj da se kotač povijesti vrati unatrag – u vrijeme najgore medijske diktature u kojem se izravno s Pantovčaka dirigiralo medijskom scenom. Medijski savjetnici koji ga već godinama šalju u izravne konflikte s novinarima njegovi su najveći neprijatelji, a medijska strategija kojom se komunikacija s novinstvom svela na slanje besplatnih videokaseta staromodnih tiskovnih konferencija unazadila njegovo nastojanje da unaprijedi zastarjelu hadezeovsku tehnologiju.

S druge strane, izbjegavanje javnih sučeljavanja i odgovaranja na teška pitanja tuđmanističke prošlosti i tako snažno željen pohod na vlast objektivno su neizvediv zadatak za nekoga tko se uporno pokušava prikazati drukčijim od naslijeđa koje ipak mora respektirati ne želi li izgubiti stolac na kojem sjedi.

U tom smislu, napadi na novinarske i uredničke slobode, učvršćivanje medijske stege te izbjegavanje otvorenih razgovora bit će i ostaju dugoročno jedino moguća Sanaderova, ali i Račanova opcija.