19.12.2011. / 16:25

 

Putinov Ceausescu-trenutak

Znakovi upozorenja dosegli su vrhunac za vrijeme predizborne kampanje, piše John Besemeres, i sada će Vladimir Putin razmisliti kako da nanovo učvrsti svoj stisak. Tekst je originalno objavljen u Inside Storyu

Vladimir PutinVladimir Putin21. prosinca 1989. godine, rumunjski neostaljinistički diktator Nicolae Ceausescu sazvao je masovno okupljanje u Bukureštu kako bi podupro brutalni režim pod pritiskom galopirajućih reformi u komunističkim državama istočne Europe. Dogodilo se nezamislivo: reakcija gomile stjerane na gradski trg kako bi pretrpjela još jednu dosadnu govoranciju odjednom se preobrazila iz odobravanja u ruganje. Televizijske kamere zabilježile su izraz užasa i nevjerice koji se proširio Ceausescuovim licem, kao da je nazreo apokalipsu. A u osobnom smislu i jest. U tih nekoliko sekundi razotkrivena je pritajena krhkost njegove tiranije. Događaji su se počeli odvijati sve brže i u nekoliko dana režim je pao, a on i njegova supruga bili su pogubljeni.

Nedavna iskustva Vladimira Putina možda su manje drastična, ali on je zasigurno svjestan uznemirujućih sličnosti. Ankete upućuju na rastuće nezadovoljstvo ruskog stanovništva, posebno među urbanim srednjim slojem. Službeni mediji - osobito televizija od koje 80% Rusa dobiva glavninu informacija - ne odaju taj dojam. Ali blogosfera je puna živih rasprava o neuspjesima režima. Sada kada preko 50 milijuna Rusa koristi internet, kiberprostor - čiji je politički značaj bio gotovo zanemariv kada je Putin došao na vlast - je postao ozbiljna prijetnja stabilnosti režima.

Mačističke parade

Iako je razina podrške Putinu posljednjih mjeseci zamjetno pala, ona je i dalje zavidno visoka. Ocjene njegove vladajuće stranke Ujedinjena Rusija, s druge strane, sve se više i brže smanjuju, doživljavajući više-manje potpun pad u nekim velikim gradskim središtima. Ali Putin je sve donedavno bio naoko prepun samopouzdanja, inscenirajući mačističke predizborne parade, nudeći oštre i prezirne komentare na račun ekonomskih tegoba zapada („mali hrčak" - Europska unija - „odgrizao je više nego što može prožvakati") i najavljujući grandiozne planove za novu Euroazijsku uniju koja bi obuhvatila većinu bivšeg sovjetskog carstva.

U najavama zamjene poslova s Medvedevim, pri čemu bi Putin ponovo zauzeo položaj predsjednika i pritom velikodušno prepustio premijersku funkciju svom štićeniku iz Sankt Peterburga, par je rekao glasačima da su dogovorili taj manevar nekoliko godina prije kako bi omogućili Putinu povratak na vodeću dužnost. Ovakav patrimonijski pristup najvišim, tobože izbornim, položajima u zemlji pokazao je samopouzdanje i uvjerenje u popustljivost javnosti koje graniči sa solipsizmom.

Posljednji Mohikanac

Mnogi promatrači vjeruju da su ova rošada i način na koji je najavljena bili važni čimbenici u iscrpljivanju dugotrajnog strpljenja ruske javnosti. Bilo je i drugih iznenađujuće krivih prosudbi s Putinove strane - na primjer, kada je pričao članovima skupine dijelom zapadnjačkih sugovornika kakav je veliki vođa bio njegov stari prijatelj Silvio Berlusconi, opisujući ga kao jednog od posljednjih Mohikanaca europske politike. 11. studenoga nije bio najpovoljniji trenutak za Putinova podsjećanja na veliko poštovanje koje on i Berlusconi gaje jedan prema drugome.

Ponos dolazi prije pada. Samo deset dana kasnije, Putin je proživio svoj čaušeskuovski trenutak. Na borilačkom natjecanju između ruskog prvaka u osrednjoj formi i američkog protivnika, po nekima pažljivo odabranog kako bi Rusu osigurao pobjedu, a premijeru još jednu šansu za prigodnu predizbornu mačo-fotografiju, Putin je ušao u ring kako bi čestitao krupnom Rusu na pobjedi. Kada je progovorio, iz gomile su se prolomili pogrdni uzvici i poruge. Putin je uspio doreći svoje primjedbe i izvesti pravodobni uzmak, ali šteta je bila učinjena. Njegova je aura nepobjedivosti odjednom načeta, kao i Ceausescuova skoro 22 godine ranije. Kremlj je krenuo u kontrolu štete, pokušavajući dokazati da je mnoštvo izviždalo Amerikanca zbog loše borbe. Malo je tko povjerovao u to, a mnogi obožavatelji koji su prisustvovali događaju potrudili su se izraziti svoje stvarne stavove o toj temi na internetu, uključujući Amerikančevu web stranicu gdje su ga uvjeravali u svoje najveće poštovanje.

'Administrativni izvori'

Znakovi upozorenja počeli su se javljati ranije tijekom kampanje, kada su pokušaji vladajuće stranke da kampanju Ujedinjene Rusije poveže s javnim pojavljivanjem popularnih ruskih zvijezda završili razdraženošću i prigovaranjem javnosti. No dosad je bilo nezamislivo da sam Putin pretrpi takvu javnu uvredu. Bio je očito potresen i, iako mu je svojstvena sigurnost u javnim nastupima, počeo je izbjegavati potencijalno rizična javna pojavljivanja u pripremama za izbore za Dumu (parlament).

Kremlj je pod Putinom pažljivo pratio i sam naručivao istraživanja javnog mnijenja. Nervoza režima oko izbora bila je opipljiva. Unatoč strmom terenu i naporima onoga što se eufemistički zove „administrativnim izvorima" (uključujući višak glasačkih listića, zastrašivanje i podmićivanje glasača te zahtijevanje od ključnih dužnosnika, zaposlenika, sveučilišnih rektora i drugih da vladajućoj stranci osiguraju ciljani broj glasova u svojim djelokruzima), čini se da su rezultati bili lošiji nego što se režim pribojavao. Nakratko se pojavivši u stranačkom stožeru kako bi proglasio pobjedu, Putin nije pokazao ništa od svog uobičajenog poleta.

Ujedinjena Rusija ne samo da je izgubila svoju dvotrećinsku većinu potrebnu za promjene ustava, već jedva da je uopće osvojila većinu glasova. Izlazne su ankete nagovijestile da je postotak glasova koje je dobila iznosio između 46 i 48 posto. Neki su promatrači procijenili da je prava brojka znatno manja. U Moskvi, Sankt Peterburgu i nekim drugim velikim gradovima Ujedinjena Rusija kretala se oko trideset posto i manje, prema izlaznim anketama, iako su službeni rezultati ponekad bili preuveličavani.

Sinekure

Putin je raznim metodama učinkovito isključio najozbiljnije oporbene stranke iz sudjelovanja u ruskim izborima ili javnim medijima. U njihovoj odsutnosti, tri bezopasne stranke tolerirane u parlamentu (Komunistička stranka, groteskno pogrešno nazvana Liberalno-demokratska stranka šovinističkog klauna Vladimira Žirinovskog i ljevičarska stranka Pravedna Rusija, koju se režim nadao iskorijeniti) prošle su mnogo bolje nego prije. I njihove su kampanje bile energičnije nego obično, a u korist im je išlo što su mnogi „ilegalni" oporbenjaci apelirali na svoje sljedbenike da glasuju za bilo koju stranku osim vladajuće.

Središnja izborna komisija koju je predvodio odani funkcionar Vladimir Čurov naznačila je da će broj glasova za Ujedinjenu Rusiju biti dovoljan da im osigura 238 mjesta, tijesnu apsolutnu većinu u Dumi od 450 mjesta. Ovaj se rezultat vjerojatno može pripisati izravnoj manipulaciji u komisiji i drugdje. Osamostaljena tiranska Čečenija, primjerice, navodno je imala uistinu sovjetski odaziv od 99% (u usporedbi sa 60% u cijeloj zemlji), od kojih je, kako nam je rečeno, 99% glasalo za Ujedinjenu Rusiju. Stranka je uistinu snažno ovisila o kavkaskim područjima Rusije, od kojih su mnoga u stanju trajne oružane pobune, u dosezanju svog jedva većinskog broja mjesta.

Unatoč povremenim retoričkim izljevima, tolerirane stranke nisu predstavljale značajniju prijetnju dominaciji Ujedinjene Rusije u Dumi. Bez obzira na njihovu naglo povećanu zastupljenost, režim će vjerojatno još uvijek moći nadzirati situaciju, sprečavajući bilo kakva povećana previranja. Ipak, nedavna poplava neuobičajeno masovnih demonstracija u Moskvi i Peterburgu nagoviješta daljnje nevolje koje će možda nastupiti uoči predsjedničkih izbora 4. ožujka. Ono za što se očekivalo da će imati siguran ishod moglo bi se pokazati neugodno uzbudljivim za predodređenog kandidata, iako je u konačnici teško ne predvidjeti njegovu pobjedu.

U međuvremenu, Putin će vjerojatno poraditi na stjecanju potpore preostalih triju stranaka nudeći im povlastice i sinekure, možda čak i neke manje i sigurne resore. Unatoč svojoj donedavnoj zavadi s režimom, Pravedna Rusija već je dala do znanja da je spremna surađivati u novom parlamentu. Žirinovski i njegovi šovinistički drugovi bili su pod kontrolom Kremlja od svoje prve pojave na sceni u ranim godinama Jeljcina i zasigurno će nastaviti podupirati vladu. Čak ni komunistima ne bi trebalo biti teško pristati na veće državne donacije raznim manje povlaštenim skupinama, veliku vojnu nadgradnju i podjarivanje napetosti sa zapadom.

Karijera snova. Sve dosad

Sve dosad Putin je imao karijeru iz snova. Izdignut iz relativne anonimnosti u peterburškom gradskom aparatu kako bi služio u administraciji predsjednika Jeljcina u Moskvi u ožujku 1997., doživio je vrtoglavi uspon. Započevši kao zamjenik šefa Jeljcinovog kabineta, u manje od tri godine napredovao je kroz niz sve viših položaja postavši, uzastopce, šef Federalne službe sigurnosti (domaćeg nasljednika KGB-a), tajnik Vijeća sigurnosti, zamjenik premijera, premijer, privremeni predsjednik i konačno izabrani predsjednik Rusije. Jeljcin je procijenio da je ovaj mladi čovjek - Putinu još nije bilo ni pedeset - najbolje jamstvo očuvanja njegovog nasljeđa i vitalnih interesa njegove obitelji.

Ovo je bio samo početak njegove dobre sreće. Iako je bio tek umjereno poznat u javnosti, kao predsjednik je brzo pretvorio svoj status u istinsku popularnost. Temelj za to bila su prije svega tri čimbenika: za razliku od svog prethodnika, bio je mlad, zdrav, trijezan i inteligentno artikuliran; ponovo je pokrenuo rat protiv naoružanih čečenskih pobunjenika i to s priličnim uspjehom; i, najvažnije, cijene nafte i plina uzletjele su nakon naglog pada pod Jeljcinom. Nakon ruskih poteškoća sa snalaženjem u tranziciji iz planskog gospodarstva teško opterećenog troškovima obrane carstva u tržišno gospodarstvo putem procesa kriminalne privatizacije, BDP se stabilizirao nakon strmoglavog propadanja 1990-ih godina i nastavio rasti kroz veći dio prve dekade 21. stoljeća.

Putin je požnjeo političke plodove ovog preokreta. Kada je počeo dokidati političke slobode Jeljcinove ere, činilo se da je ruska javnost voljna prihvatiti malo tradicionalne ruske autokracije dok god im plaća raste i stiže na vrijeme. Nisu se protivili ni snažnom antizapadnjačkom prizvuku Putinove vanjske politike. Poput njega, bili su odgojeni da mrze zapad, a muke tržišne demokracije ucijepile su im otpor prema prozapadnjačkoj euforiji koja je nakratko obuzela rusku političku elitu i opću populaciju u godinama Gorbačova i ranom razdoblju Jeljcina.

Kriza

Tada je nastupila globalna financijska kriza. Putin se isprva činio uvjerenim da ovaj negativni obrat za njegove zapadne protivnike mora biti dobar za Rusiju koja će, sa sigurnošću je očekivao, prebroditi burne vode pod punim jedrima. Ali 2009. godine ruska je ekonomija pala za 8%. Bolni je preokret jamačno naštetio Putinovoj reputaciji ekonomskog menadžera. Iako su se njegove blistave ocjene popularnosti isprva dobro držale, kasnije su počele padati i, iznenađujuće, nastavile istim smjerom čak i kada se ekonomija dijelom oporavila. Taj se trend ubrzao 2011. godine. Dok je opća gospodarska aktivnost bila prilično solidna, ovogodišnje ankete pokazuju stalno progresivno osipanje Putinovog, Medvedevljevog i statusa vladajuće stranke.

Od poniženog Putina sljedeće možemo očekivati malo mrkve i nešto više batine. Što se mrkve tiče, već je bilo velikih ustupaka u plaćama i troškovima socijalnog osiguranja, ali sada bismo mogli vidjeti još takvih primjera proračunske darežljivosti. Nakon što je bivši ministar financija i Putinov bliski saveznik iz peterburških godina Aleksej Kudrin kažnjen zbog izražavanja sumnje u predloženo napuhavanje vojnih troškova, otpor prema takvim dvojbenim fiskalnim mjerama bit će manje učinkovit. Zahvaljujući Kudrinovom nasljeđu, Putin ima bolje polazište za fiskalni vandalizam od većine europskih vođa.

Vojna potrošnja

Značajni porast vojne potrošnje mrkva je koja će zadovoljiti vojni i nacionalistički lobi, oba velika i moćna. Za razliku od organa sigurnosti, vojsci nije bilo lako pod Putinom koji je odobrio dugotrajna nastojanja da se vojni vrh odmakne od svog tradicionalnog oslanjanja na veliku vojsku obveznika prema nečemu manjem i tehnološki naprednijem. Izdaci na osoblje ograničeni su kako bi se osigurala sredstva za sofisticiranije naoružanje; glomazni časnički korpus je stanjen. Sve je ovo bilo bolno za vojsku te je naišlo na otpor kod mnogih viših časnika. Kompenzacijske povišice za vojnike već su bile odgođene.

Ali Putin će se možda odlučiti na dodatne mjere pomirenja s promjenom vodstva u obrambenom resoru, kao i intenziviranjem antizapadnjačkih tema u vanjskoj i sigurnosnoj politici. Unazađivanje „resetiranih" odnosa sa Sjedinjenim Državama, daljnje oštro kritiziranje NATO-a, potpora Iranu, Basharu al-Assadu, kosovskim Srbima i tako dalje, još više bijesa i ozlojeđenosti oko predloženog postavljanja sustava proturaketne obrane u istočnoj Europi - sve bi to moglo biti na dnevnom redu. U ruskom su se tisku pojavile glasine da bi izuzetno zajedljivi ruski veleposlanik u NATO-u Dmitrij Rogozin, koji je nedavno bio u Moskvi radi rasprava o vojnim stvarima, mogao biti imenovan ministrom obrane.

Imenovanje Rogozina, artikuliranog i borbenog na nekoliko europskih jezika te navodnog zeta generala KGB-a, bilo bi samo po sebi prilično jasan signal Washingtonu i Bruxellesu. Ostane li na toj dužnosti, vjerojatno bi nastavio slati jasne signale u redovitim vremenskim razmacima. Ništa od toga ne bi nužno umanjilo njegovu popularnost kod velikog dijela ruske javnosti, kojoj se svidio njegov stav kada je predvodio nekoć od Kremlja poduprtu stranku Rodina (Domovina), koju je Kremlj razmontirao jer je njezin glasni nacionalizam postao prevelika izborna konkurencija.

Skinite im glave

I dalje na strani mrkve, možemo očekivati upadljive i primjerene kazne za nepopularne dužnosnike. Medvedev, koji je još uvijek predsjednik iako u posljednje vrijeme ne izgleda tako, već je pozvao na obračun s provincijskim guvernerima koji nisu uspjeli pribaviti vladajućoj stranci dovoljan broj glasova u svojim područjima. Unatoč svojim liberalnim stremljenjima, Medvedev ima daleko izraženiji „skinite im glave" stav od Putina koji ćemo vjerojatno moći vidjeti i na djelu. Putin više voli izgrditi svoje uglednije kolege u udarnom televizijskom terminu te i to možemo očekivati kad povrati ravnotežu. Do koje će to mjere umiriti javnost, ostaje da se isproba.

Vrhunski kremaljski politički manipulator Vladislav Surkov još od izbora govori o potrebi stvaranja desničarske oporbene stranke kako bi se proširio bizarno nakrivljeni politički spektar putinističkog sustava. Surkov je unatrag nekoliko mjeseci radio na takvoj stranci, koristeći kao kamen temeljac nekoć poluautentičnu stranku desnog krila zvanu Pravedan cilj. No od Kremlja postavljeni vođa oživljene stranke, oligarh Mihail Prohorov, bacio se u projekt s prevelikim entuzijazmom, zbog čega je Surkov, nesumnjivo u sprezi s Putinom, organizirao njegovo svrgavanje.

Imidž

Prohorov je otišao uz mnogo buke, javno prokazujući „gospodara lutaka" Surkova. Ništa od ovoga nije bilo po scenariju te je označilo novu nepredvidljivu struju ispod sjajne površine Putinove „vođene" ili „suverene" demokracije. Vidjet će se hoće li Surkov imati više uspjeha sa svojim novim projektom nego što je imao s prethodnim, ali može se očekivati takva vrst aktivnosti kako bi se stvorio privid veće demokratičnosti.

Već je bilo znakova da će Putin pokušati preurediti svoj imidž u nešto modernije i sklonije pregovorima. No, nakon 12 i više godina u oku javnosti, njegova je slika već učvršćena. Možda bi mu bilo lakše projicirati novi imidž kroz istaknute suradnike koji imaju veći reformistički kredibilitet. Mogao bi, primjerice, uspostaviti novo tijelo za borbu protiv korupcije na čelu s relativno nepoznatim licem. Javnoj komori, savjetodavnom tijelu povezanom s parlamentom, mogao bi povjeriti istragu zatočenja prije suđenja i sličnih pitanja. U krajnjem slučaju, mogao bi čak narediti reviziju slučaja Mihaila Hodorkovskog, unatoč svojoj dubokoj mržnji prema zatočenom biznismenu. Ali nepovjerenje javnosti neće biti lako nadići.

Cyber-prosvjedi

Putin i njegov uski krug suradnika također će pridati vrlo veliku važnost dovođenju u red neposlušne javnosti. Demonstracije protiv izbornih rezultata u Moskvi i Peterburgu dovele su na vidjelo golemu prisutnost policije u obje prijestolnice i urodile s preko 1000 uhićenja. Među uhićenima i osuđenima na 15-dnevni pritvor bio je i silno popularni antikorupcijski aktivist Aleksej Navalni. Odvjetnik po struci i vrlo sposobni bloger po zanimanju, Navalni je svojom web stranicom i drugim cyber-proglasima stekao velik broj sljedbenika. Osobito je njegova sada univerzalno citirana kovanica „stranka varalica i lopova" učinila više za preokret sreće Ujedinjene Rusije nego bilo koji drugi čimbenik.

Navalni je započeo sa sve izravnijim izazovima Putinu u blogosferi, a Putin je vjerojatno zaključio da se s njime treba jednako izravno suočiti. Ljude poput Navalnog ponekad su ubijali ili sakatili „nepoznati napadači". Ali on je pomalo nacionalist te se zbog toga, kao i zbog njegove popularnosti i slave, s njim teže obračunati nego s većinom tradicionalnih oporbenih figura. Prije nego što je Solženjicin otjeran u progonstvo 1974. godine, rekao je u intervjuu zapadnjačkom novinaru da se osjećao sigurnim unatoč prijetnjama smrću: ni dlaka neće pasti s glave ni njemu ni članovima njegove obitelji bez pristanka KGB-a, rekao je, jer znaju da će njih okriviti za to. Po toj logici, Kremlj ne bi želio napraviti mučenika od Navalnog, ali će pojačati pritisak na njega.

Zastrašivanje

U općenitijem smislu, vjerojatno će se pojačati zastrašivanje i kažnjavanje tvrdoglavih oporbenjaka, možebitno paralelno s pozivima na novi duh dijaloga i rasprave u javnoj sferi. Putin nadzire organe sigurnosti te je njihovu radnu snagu, silovike, stavio u središte funkcioniranja države, ekonomije i društva. Iznimno je nevjerojatno da će doživjeti pritisak s te strane. Ukoliko su ti organi - a zasigurno jesu - izrazili povećanu profesionalnu zabrinutost zbog sigurnosti, koja je jedna od Putinovih najcjenjenijih političkih vrednota (što je ponovo potvrdio u svom vrlo kratkom obraćanju nakon pobjede u izbornoj noći), lako im može nekom gestom izaći ususret, što bi sada uistinu mogao biti vrlo željan učiniti.

U srpnju ove godine, Federalna služba sigurnosti zatražila je uvođenje ograničenja na internetu u svrhu borbe protiv „terorizma". Medvedev - koji je napravio veliku buku oko unapređenja kompjuterizacije ruskog društva, računalno je pismen i koristi društvene medije kako bi razglasio svoje nazore i politiku - brzo je obznanio da se protivi toj inicijativi. Putin koji je, suprotno tome, kibernetski zakinut, nije smjesta javno reagirao, ali je početkom rujna prenesena njegova izjava da u „modernim državama" pristup internetu ne bi smio biti zapriječen.

Tu potvrdu ne bi trebalo uzeti previše ozbiljno. Godinama je bilo mnogo hakiranja i sprečavanja pristupa sustavima unutar ili iz Rusije koji su se činili službeno potaknutima. Tijekom gorkog prijepora između Rusije i Estonije 2007. godine, visoko sofisticirani i opsežni internetski sustavi sićušne baltičke nacije bili su meta usklađenih napada čiji je izvor bio u Rusiji, a za koje se naširoko vjerovalo da su odobreni od strane Kremlja.

Jude

Posljednjih je godina na mahove bilo napada na web stranice u Rusiji, iako nikada masivnih ili neprekidnih. Ali prije, za vrijeme i nakon parlamentarnih izbora hakeri su privremeno onesposobili velik broj oporbenih web stranica i čak zakonski odobrenih medijskih programa koji su procijenjeni odviše neovisnima. Napadi su osobito bili usmjereni protiv nevladine organizacije po imenu Golos („glas" ili „glasovanje" na ruskom) koja je, poput Navalnog, posebno razbjesnila Kremlj u mjesecima uoči izbora. Golos održava interaktivnu stranicu poznatu kao Karta narušenji (Karta prekršaja) na kojoj su bili zabilježeni svi primljeni izvještaji o primjeni „administrativnih izvora" kako bi se tijek izbora usmjerio u korist Ujedinjene Rusije.

Putin je izrazio posebno neprijateljstvo prema Golosu jer je pokušavao ograničiti ili čak istisnuti nezavisne međunarodne promatrače izbora, a Golos je kroz rusku volontersku promatračku organizaciju primao sredstva iz zapadnih izvora. Putin je nedavno volontere Golosa nazvao „Judama" te će po svoj prilici poduzeti daljnje korake protiv njih. Njegov je režim dugo vremena bio duboko tjeskoban zbog mogućnosti obojenih revolucija poput onih u Gruziji i Ukrajini. Dosad se takav narodni ustanak u Rusiji činio vrlo neizglednim, a vjerojatno će tako zasad i ostati. Ali kada se u ovakvom režimu pojavi strah, ni opresivne mjere nisu daleko.

Lukašenko

U sadašnjim okolnostima, Kremlj može odlučiti da njegova hakerska sredstva nisu dovoljna obrana protiv rastuće prijetnje iz blogosfere. Ako je tako, mogli bi se ugledati na uspješne mjere koje je njihova strateška partnerica Kina primijenila kako bi filtrirala i nadzirala internet. Svaku bi takvu političku inicijativu svog bivšeg vođe, dakako, toplo pozdravila i s veseljem primijenila Federalna služba sigurnosti.

Iako nije baš sklon provincijskom entuzijazmu bjeloruskog diktatora Aleksandra Lukašenka, Putin bi mogao čak obratiti pažnju na Lukašenkov uspjeh u gušenju velikih nemira u zemlji unatoč odvijanju ekonomske katastrofe koja je više nego dvostruko smanjila realne prihode Bjelorusa. Svaki predsjednik koji je u stanju držati takvu situaciju pod kontrolom mora biti vrijedan spašavanja - a upravo je to Putin nedavno učinio za predsjednika Lukašenka.

Razmatrajući svoje sljedeće korake, Putin mora odlučiti što će s Medvedevim. Kada su zamijenili poslove, mlađi je čovjek također dobio zadatak vođenja predizborne kampanje Ujedinjene Rusije, što je ustavno govoreći neobična zadaća za predsjednika koji, štoviše, nije čak bio ni član stranke. Tada se činilo da Putin time prebacuje vruć kesten svom partneru. Bilo je poznato da popularnost Ujedinjene Rusije posustaje. Sada kada ju je Medvedev predvidljivo propustio oživjeti, mogao bi biti kažnjen jer se početkom 2011. nekoliko mjeseci pokušavao izjednačiti s vrhovnim vođom. Putin je možda čak razmišljao o odustajanju od svog obećanja da će imenovati Medvedeva premijerom kada ponovo zauzme predsjedničko mjesto.

Janje

Ako je tako, možda se sada predomišlja. Njegov je položaj oslabljen i svaki pokušaj da od Medvedeva učini žrtveno janje mogao bi ga dovesti u još veću nevolju. U jednu ruku, nedavni događaji u Peterburgu i Moskvi pokrenuti su gubitkom iluzija među onima koji su se usudili nadati poboljšanju tijekom drugog Medvedevljevog mandata. Možda bi bilo bolje postaviti ga za premijera, dopustiti mu da nastavi izricati svoja liberalnija uvjerenja, možda čak da imenuje neke liberalnije ministre i zatim napravi neke konkretne stvari. Problem s uporabom Medvedeva u svrhu mrkve je u tome što je Medvedev svojim krotkim pristankom da prepusti predsjedničku funkciju Putinu bez vidljivog otpora možda i nepovratno izgubio većinu kredibiliteta koji je stekao svojim liberalnim proglasima. Kako god bilo, ono što će se dogoditi s Medvedevim bit će pokazatelj budućih događaja.

Unatoč nedavnim previranjima, svaki daljnji rast razine nemira kratkoročno se do srednjoročno čini malo vjerojatnim. Predsjednički izbori 4. ožujka bit će zabrinjavajuće vrijeme za režim, ali kandidat Putin nije dopustio predstavljanje ozbiljnijim protivnicima, a ako se ikoji pojavi u ovom kasnom stadiju, o njima će se začas povesti računa. Ali ako uspije nanovo uspostaviti mir bilo kojom kombinacijom mrkve i batine, a zatim odbije pružiti ikakve ozbiljne ustupke rastućem oporbenom raspoloženju, napetosti bi mogle naglo ponovno izbiti na površinu.

Moskva je od Oktobarske revolucije obično rješavala nemire i protivljenja pomoću oštre represije i emigracije. U posljednjem je desetljeću Rusiju napustilo 1,25 milijuna ljudi, mnogi od njih mladi i visoko kvalificirani. Ankete navode na zaključak da bi nekih 20% Rusa trenutno rado emigriralo unatoč gospodarskim poboljšanjima u Putinovoj eri. Putin strahuje za rusku sumornu demografsku situaciju i nije vjerojatno da će ga obradovati masovni odljev. Ali također želi postići dogovor o uzajamnom putovanju bez viza s Europskom unijom pa se ponovna uspostava granične kontrole u sovjetskom stilu čini malo vjerojatnom.

Tvrdolinijaški nagoni

Dugoročnije, preostaju opsežne demokratske reforme ili represija. Putinovi su nagoni nedvojbeno tvrdolinijaški, a njegova će ih nedavna poniženja još učvrstiti. Njegova je autokracija sve dosad bila utemeljena više na manipulaciji i pružanju opipljivih povlastica nego na sirovoj sili. Ali njegov nasilni pritisak na Čečeniju i okolna područja i nemilosrdan jezik koji je često javno koristio u vezi sa svojim političkim protivnicima daju naslutiti da će u interesu domaće stabilnosti i povratka Rusije statusu velesile, u slučaju da mu netko pokuša prkositi i pomrsiti račune, smatrati nužnima i oštrije mjere. Učini li to, scenariji Arapskog proljeća koje su predvidjeli neki domaći kritičari mogli bi uistinu biti na pomolu.

Nakon desetljeća Putinovog sve predvidljivijeg restoracionizma, Rusija je ušla u još jedno razdoblje mijene i nesigurnosti. Pokaže li se borba hrčka s krizom eura neuspješnom, mogli bismo svjedočiti još jednom oštrom ekonomskom padu na zapadu. Putinov prvi poriv će biti da se veseli. Ali nova 2009. bit će zadnja stvar koja mu treba.

John Besemeres je asistent u Centru za europske studije na Australskom nacionalnom sveučilištu.

Tekst prenosimo s portala Inside.org

Prevela: Diana Robaš

Vezane vijesti

Što muči svjetske velesile

Što muči svjetske velesile

Pred odlazak na summit skupine 20 najrazvijenijih zemalja svijeta (G-20) u Los Cabos (Cabo San Lucas, Baja California Sur), u Meksiko - njemačka… Više

Komentari

registracija
21/4/11

spBN, 19.12.11. 16:46

Nesto se ostarjeloj babi snilo ....he?


registracija
17/6/05

torpedo, 20.12.11. 08:29

Hvala na ovoj analizi.


registracija
20/4/11

BivsiYU, 20.12.11. 09:52

Putin je dobar premijer. Zaustavio je dalji raspad
tadašnjeg SSSR što ga je započeo Gorbačov.
Narodu ne treba dati previše demokracije. SAD ne daju otcepljenje nijedne njene države.


registracija
4/6/11

VladSerbia, 20.12.11. 15:29

Zapadna propaganda je veoma sofisticirana. Poredjenje Putina i Causeskua? Rusku vladu nazvati "rezimom"? Ruska vlada je daleko od sjajne, ali je vrlo zanimljivo koliko se zapadni mediji bave stvarima odredjenih zemalja, dok, na primer, zemlje poput Saudijske Arabije, Katara i sl. se uvek ignorisu u analizama, jer odande dolazi nafta.
Putin je daleko od ideala, ali ovakva pristrasna analiza je pateticna.


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika