Zoran FerićSvetozar Karan, Srbin iz Korenice, osuđen je nepravomoćno na 13 godina zatvora jer je kao pripadnik krajinske milicije tukao ratne zarobljenike. Vinko Budiša, ratni zapovjednik splitske specijalne policije, optužen za hladnokrvno ubojstvo 19-godišnjeg mladića, dobio je 4 godine i 11 mjeseci zatvora, što će mu omogućiti da do pravomoćnosti presude, vjerojatno još godinama, bude na slobodi. I što da čovjek pomisli o hrvatskom pravosuđu? Krvna osveta kao rješavanje ubojstava izgleda pravednija u usporedbi sa sudskim farsama koje već godinama svakog normalnog hrvatskog građanina tjeraju na povraćanje. Zbog nekolicine neprofesionalnih sudaca nikako da se oslobodimo ubojica koji nesmetano šeću ulicama. Oni se svojom pojavom na slobodi rugaju svakom pokušaju uspostave miroljubivije i pravednije zemlje. Ta nas lica svakodnevno podsjećaju na nekažnjene zločine, ali su i prijetnja novim zločinima i ubojstvima, koji također imaju velike šanse da ostanu nekažnjeni. Naravno, nikome nije ni nakraj pameti da priziva krvnu osvetu, ali upravo je taj drastičan oblik dugovanja krvi i plaćanja za oduzeti život dokaz da se ubojstvo oduvijek smatralo najstrašnijim zločinom koji povlači i najteže kaznene posljedice, ma koliko društvo koje to prakticira danas smatrali nerazvijenim ili primitivnim. Ima tu i jedan zanimljiv aspekt: krvna osveta nastupa s pozicije kolektiva. Ubojstvom pojedinca oštećen je kolektiv, obitelj ili pleme, pa se takva kazna pretpostavlja i za onu obitelj ili pleme čiji je pripadnik počinio zločin. Pritom se, nažalost, ne gleda na pojedinca koji ne mora biti kriv.

Vratimo se sada splitskom i gospićkom slučaju. Sudac Lozina još nije obrazložio skandalozno blagu presudu za ubojstvo, koja se pojavila nakon dugogodišnjeg degutantnog odugovlačenja i sumnjivih nestanaka dokaza u splitskom sudu. Teško se osloboditi uvjerenja da je Vinko Budiša ostao na slobodi upravo zato što je bio ratni zapovjednik splitske specijalne policije i što mu je, neslužbeno, kao olakotna okolnost uzeta pripadnost određenom kolektivu. To strašno podsjeća na tezu državotvoraca koji smatraju da Hrvati za vrijeme rata nisu mogli počiniti ratni zločin jer su sudjelovali u obrambenom ratu. Upravo su se u ime takvih stavova proteklih 12 godina sakrivale svinjarije koje s obranom ove zemlje nemaju nikakve veze. S tom se tezom u svojim izvrsnim kolumnama u Feralu pokušavao obračunati i jedan od naših moralno najutemeljenijih sudaca, Vladimir Primorac. Čovjek kojem su upravo zbog njegove moralnosti i čvrstih stavova, jugoslavenski političari i Tuđmanov režim podjednako, branili da kao sudac i radi. Samo što se u slučaju Budiša radi o “neznatnom” proširenju spomenute teze, pa valjda zaslužni Hrvati ne mogu počiniti težak zločin ne samo u obrambenom ratu, nego ni u mirnodopskim okolnostima. Čak ni kad pucaju u 19-godišnjeg mladića.

Pa, ako je, kako se čini, Vinko Budiša ostao na slobodi zato što je Hrvat i zato što se aktivno uključio u obranu zemlje, iako su ga teretili za hladnokrvno ubojstvo, a ne zato što mu je, eto, pištolj slučajno opalio, još je očitije da je Svetozar Karan dobio svojih 13 godina upravo zato što je Srbin i što je kao pripadnik krajinske milicije tukao zarobljenike. Ne pokušavam rehabilitirati Karana. Ako je počinio zločin, treba ga i osuditi, ali kazne i za jedan i za drugi zločin potpuno su neadekvatne i pravosudni su skandali prvoga reda. U ovim slučajevima postoji ironičan paralelizam. I Karan i Budiša su zločine počinili kao vojni policajci. Jednoga, međutim, za to nagrađuju, dok se drugome ista stvar tumači kao otegotna okolnost. Radi se, izgleda, samo o suprotnom nacionalnom predznaku. I dok sudac Lozina svoju presudu nije obrazložio opravdavajući se smrtnim slučajem, sudac Branko Milanović svoju je itekako obrazložio. Međutim, učinio je to kao da piše udžbenik iz povijesti za kretene. Stvar je u tome što uopće nije pokušavao sakriti svoju pristranost, nego ju je, štoviše, eksplicirao u svom obrazloženju. Lijepo je obrazložio da se optuženi Karan vratio u Hrvatsku jer misli da je nestabilna i da Hrvati zbog lošeg života jedva čekaju da im netko ponovno sjedne na grbaču, kao što je to bilo 900 godina. To valjda ima značiti kako se optuženik vratio da povede novi ustanak, rušenje legitimne hrvatske vlasti, rastoči državu i konačno nacrta memorandumsku granicu Virovitica – Karlobag. Nadalje je rekao da su optuženik i njegovi preci bili na grbači ove zemlje prošlih 80 godina i da su na toj grbači uživali. Nije zaboravio spomenuti da su on i njegovi preci činili genocid nad Hrvatima punih 500 godina.

Što je učinio sudac Milanović u svom obrazloženju, ako je ono u novinama točno citirano? Aktualizirao je kolektivnu krivnju, a dokazni postupak pretvorio u spiritističku seansu. Osudio je nekoga tko je rođen 1950., i kome nije dokazano da je vampir ili zombi, na višegodišnju kaznu zato što je, među ostalim, prije 500 godina provodio genocid nad Hrvatima. To je učinio hrvatski sudac Županijskoga suda pri punoj svijesti. I moram priznati da se ja sad bojim, a razloga za strah imaju i mnogi drugi građani ove zemlje. Strah me je u prvom redu da na nekom županijskom sudu ne podignu protiv mene optužnicu zbog razapinjanja Krista. To je zbog nekih gena moga dede Bernsteina. Ili da me optuže zbog suučesništva u planiranju ubojstva Stjepana Radića. To zbog gena moje bake Ćirić. A po tom ključu moguće je osuditi bilo koga za bilo što u posljednjih 20 tisuća godina. Pa da neki pametni sudac nekog županijskog suda upita: “Sjećate li se, Feriću, kako je pradjed vašeg šukunšukunšukunšukunšukundjeda ukrao one kosti iz krapinske pećine…?”

Tih se krapinskih argumenata u sudstvu, priznajem, bojim do razmjera paranoje. A dobar dio takvih krapinskih argumenata i sudskih nonsensa događa se, bar tako izgleda, zbog simplificirano shvaćene devize da sudstvo mora biti neovisno. Znači li neovisno sudstvo i toleriranje nezakonitosti, uništavanje dokaza, zloupotrebu položaja, širenje nacionalne i vjerske netrpeljivosti, šokantno uznemiravanje javnosti?