Objavljeno u Nacionalu br. 840, 2011-12-20

Autor: Predrag Matvejević

30 godina od smrti velikana

'Moji posljednji sati s Miroslavom Krležom'

Ugledni pisac, dobitnik Kiklopa za životno djelo, iznosi sjećanja na zadnje susrete sa slavnim književnikom 1981. godine, neposredno prije njegove smrti, sprovodu i Danu žalosti koji je proglašen samo u Hrvatskoj

Miroslav Krleža s TitomMiroslav Krleža s TitomKrleža je počeo naglo slabiti ujesen, prije trideset godina. Nastupila je prva kriza, pa druga, treća, ne znam koja. Osvanuo je u novinama bilten o njegovu zdravstvenom stanju, koji ga je razljutio. Zatražio je da se više takvi bilteni ne objavljuju. Zatim se donekle oporavio, ali ne zadugo. Moji su se posjeti prorijedili, postali kratki, neredoviti. Bojao sam se da ga ne zamaram. Nisam znao što bih mu rekao, kako bih ga ohrabrio.

Povremeno sam mu pisao. Odnio bih mu pismo kući, dao ga nekom tko se tu našao, jednom dr. Vranešiću, drugi put Ivki Švagelj, pomoćnici, ili Josipu Živkoviću, šoferu. Ivka mi je javila da me Krleža tražio: želi me vidjeti, ali me nisu mogli dobiti telefonom, bio sam negdje na putu. Odlučio sam da odmah pođem k njemu, predosjećajući da bi to moglo biti posljednji put. Bilo je to 30. novembra 1981, dobro se sjećam svakoga detalja: hladno i vedro jutro, prvi mraz, mnogi su otputovali uoči nacionalnoga praznika (29. XI.); ulice gotovo puste, Zagreb između jeseni i zime.


Pjesnik Nikola Milićević kojeg sam slučajno susreo dopratio me do Sofijina puta, odakle vode stepenice kroz vrt na Gvozd 23. Josip mi otvara kućna vrata. Ivka me dočekuje, kaže mi: "Krleža je rekao da ipak dođete, iako mu nije dobro." Stanje se pogoršalo. Nova kriza. Čekao sam dvadesetak minuta da me dežurna sestra (mislim da se zvala Marija) uvede u njegovu sobu. Stojim najprije u predsoblju. Osjećam grobnu tišinu. "Gospodinu je danas jako slabo, ali rekao je da uđete", nešto slično rekla mi je medicinska sestra. Ušao sam. Krleža je sjedio na nekoj maloj stolici pokraj komode. Vidio sam ga najprije s leđa, ogrnuta džemperom, pogrbljena. Prišao sam mu i pružio mu ruku. Njegova je ruka bila hladna, bez stiska, opuštena. Sestri je rekao da i meni donese stolicu. Sjeo sam, ne znam ni sam kako, do njega, nasuprot njemu. Vidio sam da je omršavio. Lice mu zgrčeno, blijedo. Teško i ubrzano diše. Ne gledam ga, to mi izgleda diskretnije. Usredotočujem pogled samo na njegove ruke (imao je lijepe i njegovane ruke). Ne sjećam se što sam mu najprije rekao. Bio sam zbunjen. Krleža je na tuđu zbunjenost obično reagirao. Stao me blago grditi: "Gdje ste sve ove dane, šta je s vama?" Ispričavam se, nisam htio smetati.

Odmahuje rukom. "Da smo se 365 dana u godini dogovarali, ne bismo mogli izabrati nezgodniji čas. Upravo je ustanovljeno da mi ulcus krvari. Krv se razlijeva po utrobi. Posljednjih dana stalno me to peklo. Čim sam nešto stavio u usta, povratio bih. Sad znam od čega." Pozvao je sestru da mu da malo čaja, srknuo gutljaj i nervozno vratio šalicu: "Ne valja." Ništa mu ne valja. "Pričajte nešto." To mu je bila uobičajena uzrečica. Što pričati u takvoj prilici i o čemu? Počinjem posve nespretno priču o tome kako se upravo u času kad je potpisan ugovor sa švicarskim izdavačem L’Age D’Homme za prijevod "Izleta u Rusiju" javio i Gallimard, koji želi prava za istu knjigu. "Zamislite koliko im je trebalo vremena, baš sad da se i jedan i drugi odluče." Nesmotreno sam rekao "baš sad". Ne znam sluša li me, čuje li. Sklopio je oči. U posljednje vrijeme to je sve češće činio. Onda me pogleda i spomene Marka Ristića: jesam li možda s Ristićima razgovarao ovih dana? Ovih dana nisam, ali ću ih danas nazvati. (Ristiće je Krleža zvao kad je Bela umirala, želio je da dođu u Zagreb kao nekad dok su drugovali, ali Markovo zdravlje također nije bilo dobro. Gotovo je slijep.) Opet teško diše. Kružim unaokolo pogledom po zidovima. Osjećam da bih trebao nešto reći: "Boli li vas?" Nisam ništa pametnije smislio.

"Ja sam sveden na nulu. Potpuno sam potrošen. Na ništici sam." Šutimo opet. Krleža sve teže Miroslav Krleža s karakterističnim šeširom Miroslav Krleža s karakterističnim šeširom diše. Gledam mu ruke. Mirne, blijede, ali još lijepe. "Pričajte, pričajte dalje, šta ima novo?" Tako me obično poticao da pričam, osobito kad je bio neraspoložen. "Što bi moglo biti novo u našem malom gradu? Sve znate, sve se manje-više ponavlja. Pisali ste o tom ponavljanju." "Jeste li vidjeli onaj idiotski bilten o mom takozvanom zdravstvenom stanju?" Na trenutak se malo pribrao, oči su mu postale svjetlije. "Grobnica je završena." O grobnici, Belinoj i njegovoj, koju je želio po svaku cijenu izgraditi za života, o svom a "ne o državnom trošku", dugo smo razgovarali prilikom prošlog susreta. Kažem mu da sam vidio i projekt arhitekta Nikšića, i jednu fotografiju, i crtež Vaništin. Asocira na dugi, položeni stećak. Krleža je htio da bude takav: simboli naše hereze, o kojima je romantično pisao... Opet je sklopio oči. Lice mu načas izgleda smirenije. Ruke opuštenije. Spremam se da odem. Pribojavam se da mu ne smetam. Ustajem, kažem malo glasnije: "Do viđenja, Krleža." Prenu se i odgovori: "Ne budite prijetvorni. Nema više do viđenja, ovo je zbogom." "Ipak, ipak do viđenja, Krleža." On odvraća, sad blaže: "Pozdravite svoje." I dodaje, na kraju: "Do viđenja na nebu. Na ne-bu..." To "na nebu" izgovorio je posve ironično, kao kad kajkavci kažu "ne bu" - neće biti. Izlazeći, zastao sam, pogledao ga još jednom s leđa, kako sjedi, uzima šalicu čaja: umanjen, povijen, s glavom klonulom nad tijelom. Odvratio sam pogled. Posljednje sam vidio ruke. Sestra je kraj vrata. Ponavlja mi da je Krleža danas lošije nego jučer: "kriza", kaže. Na brzinu se opraštam od nje, od Ivke, od Josipa, od sebe sama. Silazim tromo niz dvorišne stube u Tuškanac. Sjedam na posljednju stepenicu.

Ne znam koliko sam tu ostao. Ne pamtim što sam mislio: više sam osjećao nego mislio. Odjednom mi postade hladno. Digao sam se i pošao nekud. Ne sjećam se kamo. Ovdje ću prekinuti, Krleža nije podnosio "izraze sentimentalnosti" (to su njegove riječi). Ni ja ih ne volim. Bio je to njegov posljednji dan na Gvozdu. Sutradan je prebačen u bolnicu, u Vinogradskoj ulici. Ostao je u njoj do kraja.

Posjetio sam još jednom Krležu 23. decembra. Bolje bi bilo da nisam. Želio sam da ga opet vidim, iako je u teškom stanju. Tog dana je ponovno objavljen zdravstveni bilten, gori od onog prvog: "Kritično". Krleža je već nekoliko dana u agoniji. Biltene više nema tko da spriječi. Ja ne mogu. Doktor Ivo Padovan odveo me do bolesničkog odjela i rekao dežurnom liječniku da me uvede u sobu, kako bih - posljednji put - vidio Krležu. Požalio sam što sam ušao. Nekoliko sestara skupilo se oko bolesnika. Upravo ga podižu, posve iznemoglog. Zaklanjaju ga mome pogledu nadvijajući se nad njim. Vidim mu samo dio glave, sa strane. Kažem liječniku da bih mu želio vidjeti lice, ruke. Prilazim bliže. Manje je blijed nego pri prethodnom susretu, valjda zato što su mu dali transfuziju. Teško diše. Hropac. Ne komunicira s vanjskim svijetom. Tko zna što osjeća iznutra, u sebi. Osjeća li išta? Pomiče ruke, kao da se protivi što tako postupaju s njegovim tijelom, podižu ga, okreću, namještaju. Prepoznajem neke uobičajene geste, one koje su pratile njegov govor - govora više nema, samo su još geste ostale. Izraz lica odaje koliko bolesnik trpi. Taj sam isti izraz već vidio, nekoliko puta, otkako se počeo služiti štakama, ali nije bio tako grčevit. Pred nama više nije Krleža kojeg sam znao. Stavljaju mu masku s kisikom na usta. Počinje disati halapljivo. Maska je od nekog prozirnog plastičnog materijala, pa dio lica ispod nje izgleda još više izobličen. Ruke vise sa strane: tek sada opažam koliko su se i one izmijenile.

Unaokolo su boce s nekim cijevima, instrumenti, zavoji, ljekarije. Pada mi na pamet njegova pjesma o Matoševoj smrti s kanilom u grlu. Na istom odjelu stavljena je prije nekoliko godina kanila mome ocu. Sve mi se to vraća, miješa se, muči. Jedna sestra me, izgleda, prepoznala pa razmiče ostale bolničarke, da bolje vidim Krležu. Zastajem za trenutak, gledam. Tražim ruke. Uspijevam se suzdržati da ne zaplačem. Izlazim, jedva nalazim izlaz. Zahvaljujem mladom doktoru (patetično i nespretno, sam ne znam kako). Tu je profesor Padovan, u hodniku. Zajedno odlazimo njegovim kolima. Razgovaramo o Krležinu stanju, o samom Krleži, o nama s njim i bez njega. Priča mi kako je liječnički konzilij iznenađen otpornošću njegova organizma: nisu očekivali da će preživjeti prošlu noć, a on se, eto, još drži. "Nastupa posljednja kriza." Ne volim tu riječ. Steglo me u grlu. Znam da će najteže biti tek večeras, kad se sve te slike počnu sabirati u svijesti. Stalno vidim Krležu kako jedva diše, guši se, traži zraka, bespomoćan. U agoniji. Nije mu uzeta posmrtna maska, suviše se izmijenio. Josip Vaništa je napravio nekoliko crteža, dojmljivih. Opisivao mi je kako izgleda soba, gdje je u njoj Krležin krevet, kakav je zid, na zidu neka serigrafija koja ga sigurno ne bi zanimala. Ništa od svega toga nisam primijetio, ni zid, ni serigrafiju, ni sobu. Vidio sam Krležu na odru. Njegove nemoćne i nepomične ruke. Dok mislim o tome, naviru mi pred oči smrti koje se spominju u njegovim djelima: Franje Kadavera, Tome Bakrana, Rikarda Harlekinija, staroga Waltera, Rafaela Kukeca, Florijana Kranjčeca, ili pak starog Emeričkog u "Zastavama", pa svih onih "domobrana" u "Hrvatskom bogu Marsu". (Ne uspijevamo, eto, izbjeći literaturu čak ni u ovakvim prilikama.) "Moji mrtvi", govorio je Krleža o svojim najbližim prijateljima. Sudeći po "Dnevniku", smrt mu se često javljala noću, u snima. Sjećam se kako je komentirao "održavanje na životu" Ive Andrića ili Tita, želeći da ga ne zatekne slična sudbina. Liječnici su činili sve što su mogli da ga održe na životu - sve što on nije želio dok je bio živ.

Ivo Andrić i Miroslav Krleža zajedno na vojnim
vježbama JNAIvo Andrić i Miroslav Krleža zajedno na vojnim vježbama JNAKrleža je umro dvadeset i devetog prosinca ujutro. Pokopan je tek četvrtog siječnja. Smrt i pogreb razdvojile su dvije godine u kalendaru: 1981. i 1982. Dan žalosti (30. XII.) proglašen je samo u Hrvatskoj. Zašto samo u Hrvatskoj? Za neke manje značajne ljude bilo je to u cijeloj državi. Poslije dana žalosti dolazi nekoliko dana novogodišnjeg veselja na naš način, s mnogo buke, jela i pića, "galame i žderanja", rekao bi Krleža. Preko praznika pokojnikov leš je bio zamrznut. Četvrtog siječnja ujutro katafalk je izložen u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Prolazi dugi i tihi red mimo njega. Izmjenjuju se počasne straže. I napokon, poslijepodne istoga dana, pokop na Mirogoju. Govori nad otvorenim grobom. U novinama nekrolozi. Bilo je svijeta na Krležinu pogrebu, ali manje nego što se moglo očekivati. Novinski komentatori spominjali su oko deset tisuća, meni se činilo najviše tri do četiri tisuće. Nije to bio veliki nacionalni sprovod. Dan je bio studen. Početak godine, siječanj. Iza lijesa nema rodbine. Prate ga posebne počasti: lafet i tri plotuna, znamenja kojima se nedisciplinirani pitomac Ludoviceuma nije mogao nadati. Televizija sve to prenosi, ponavlja prijenose više puta. Primjećujem da je malo tko zaplakao, tek poneka žena. Bilo je i nepoželjnih. Ispred mene su išla dvojica, odsutnih i nepristalih, kakve je Krleža još u davnim danima opisivao: govorili su o tome kako je prije nekoliko godina na pogrebu bivšeg člana CK (smijenjenog zbog nacionalizma 1971.-72.) bilo više svijeta. Vjerojatno je bilo. Da je Krleža ostavio samo jedan redak, moglo se dogoditi da ceremonije ne bude. Požalio sam što ga nije ostavio.

Još jedna zabilješka za književnu povijest ili možda samu povijest: pouka iz puka, koju ne želim prešutjeti. Dan poslije Krleže umro je u Rimu kardinal Franjo Šeper. Njegovi su posmrtni ostaci izloženi 5. januara poslijepodne u zagrebačkoj katedrali. Mnogo je više ljudi prošlo ispred kardinalova odra negoli, dan ranije, kraj Krležina. Promatrao sam ih kako vrve sa svih strana, cijelo poslijepodne, oko Kaptola. To me ne čudi: religija je fenomen puka, Krleža nije bio pučki pisac, a ni vjernik. Pa ipak... Žuto-bijela vatikanska zastava vijori se na katedrali, kardinalu koji se opredijelio za ekumenizam. Krležin je lijes pokriven crvenom zastavom Internacionale. U katedrali je, kažu mi, bilo mnogo hrvatskih trobojnica. Za Krležom su se na pola stijega vile i hrvatske i jugoslavenske zastave. "Zastave". Tih dana umrlo je nekoliko značajnih ljudi hrvatske kulture: među inima, kipar Frano Kršinić, Nikola Šop, kršćanski i kozmički pjesnik. Šopovu sam poeziju pratio i volio. Sprovod mu je bio, dan-dva nakon Krležina, posve sirotinjski, u najljepšem smislu te riječi. Kršćanski. Sic transit..., rekao bi Miroslav Krleža.

Vezane vijesti

'Ako hoćete dobro mišljenje o hrvatskom piscu morate u Beograd'

'Ako hoćete dobro mišljenje o hrvatskom piscu morate u Beograd'

"Propao sam četvrti razred iz tri predmeta - latinskog, grčkog i fizike i tada sam doživio svoju moralnu katastrofu i zbog toga sam neizrecivo patio… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika