'Tragedija našeg društva je u tome što Hrvatska liječnička komora i Ministarstvo zdravstva godinama štite i zataškavaju kriminal u bolnicama'Prije nekoliko tjedana pala je zadnja klapa filma "Ljudožder vegetarijanac" koji je redatelj Branko Schmidt snimio prema posljednjem romanu Alena Bovića, što je pseudonim liječnika i pisca Ive Balenovića. Prvi Balenovićev roman "Metastaze" bio je vrlo popularan, glumac i redatelj Boris Svrtan adaptirao ga je za kazalište, a Branko Schmidt snimio je film. Balenović je nakon MIOC-a zavšio Medicinski fakultet i nakon staža u dječjoj bolnici specijalizirao ginekologiju i porodiljstvo, a 2008. položio je subspecijalizaciju iz fetalne medicine. Godinu dana kasnije, duboko razočaran organizacijom i načinom rada te kriminalnim odnosima u hrvatskom zdravstvu, odlučuje, kako kaže, zauvijek napustiti liječnički posao i posvetiti se pisanju.

Svijet njegovih romana je svijet kriminalaca, narkomana i ljudi s dna društva, pun okrutnosti, a rečenice su odsječne, kratke i obiluju psovkama. U razgovoru je suzdržan, hermetičan i uljudan do sramežljivosti. Pri snimanju posljednjeg filma prema svom romanu bio je stručni konzultant: "Cijelo vrijeme snimanja bio sam na setu jer se cijela radnja vrti oko liječničkog posla, od načina kako se daje injekcija i navlače rukavice prije operacije, pa do toga kako se točno izgovaraju medicinski izrazi i dijagnoze. Kad su se snimale scene u operacijskoj dvorani, trebalo je glumce naučiti kako su oko pacijenta pozicionirani liječnici, medicinske sestre i na koji se način prekriva pacijent."

Jeste li imali udjela pri odabiru glumaca?

- Ekipa je vrlo jaka. Glavni lik, inkriminiranog liječnika, igra Rene Bitorajac. Tu su i Nataša Janjić, Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Mustafa Nadarević, Ljubomir Kerekeš, Robert Ugrina, Rakan Rushaidat, a Branko Schmidt je odlučivao o svemu. Ja se nisam htio upletati, iako sam pri prvom čitanju scenarija, koji je Schmidt napisao prema mom romanu, smatrao da bi kraj filma trebao drukčije izgledati. On nije istovjetan onome u knjizi. Poslije sam shvatio da je redatelj bio potpuno u pravu i, dapače, da je film bolji od romana.

Zbog čega smatrate da je scenarij bolji od knjige?

- U filmu je Schmidt otišao drastično do kraja u prikazivanju liječničkog kriminalnog miljea i korumpiranog liječnika, koji ucjenjuje pacijente, podvaljuje kolegama, lažira nalaze, dolumentaciju. Prema Schmidtu, film završava tako da liječnik napreduje u karijeri i postaje šef, dok je u romanu sve u rukavicama i tu pravda pobjeđuje, jer on biva uhapšen. Ispalo je da je film, zapravo, mnogo bliži realitetu. Naracijom u prvom licu prikazujete čovjeka odvratnog karaktera.

Koliko je potrebno dobre pecepcije, odnosno "zločeste pameti", da bi se uspješno ušlo u takav lik?

- Mislim da je mnogo bolje prikazati realnu situaciju nego moralizirati. Lošim se primjerom ukazuje na nepravilnosti. Etika, odgoj i moja priroda su moj korektiv, ali mašta dopušta sve mogućnosti. Umjetnička sloboda je dopuštena. Ukazao sam na zlo, kako bi dobro moglo probijediti. Što se tiče "Metastaza", na nogometnoj sam utakmici bio samo dva puta u životu, ali i to mi je bilo dovoljno da "skeniram" psihologiju nogometnog navijača. Što se narkomana tiče, poznam neke ljude iz tog miljea. Stvar je samo percepcije i dovoljne mogućnosti da uđete u tuđu psihu i pokušate kroz nju promatrati svijet. U tome me ne obvezuju ni obitelj ni sredina. Obitelj je jedno, ulica drugo. Pa ja sam odrastao gledajući oko sebe svakakve likove, među kojima je bilo i narkomana i ubojica. Lik glavnog liječnika u knjizi predstavlja onaj dio liječnika-kriminilaca u zdravstvu koji postoje i koji su, nažalost, na veoma visokim položajima.

Vi takve ljude osobno poznajete?

- Da. Svi oni koji rade protuzakonito, ali i oni koji im to omogućuju, trebali bi odgovarati jer medicinska je struka hijerarhijski jasno ustrojena.

Kako to izgleda u praksi?

- Liječnici koji imaju svoje privatne ordinacije dolazili su na crno u državne bolnice operirati, porađati, izvoditi kirurške zahvate nad svojim pacijenticama. Privatni liječnik koji napusti svoju ambulantu u redovno radno vrijeme, ali i svoj dom u noćnim satima da bi ilegalno vodio porod u državnoj bolnici, sigurno od toga ima veliku financijsku korist. U državnoj bolnici svatko od njih ima svoj dan za "hladne" kirurške zahvate, a po potrebi su dolazili vikendima i praznicima porađati svoje privatne pacijentice. Oni su kao paravojna organizacija koja od pacijentica izvlači novac na crno, iako su sve te žene imale zdravstveno osiguranje. Veliki se novac slijevao u privatne džepove, a sve to plaća Hrvatski zavod za zdravstvo, odnosno svi mi. S druge strane, HZZ nema novca da plati najosnovnije lijekove i ljudi su primorani financirati ih iz svog džepa. Sve je to mnogo gore od privrednog kriminala, jer tu se igra s ljudskim životima. Tragedija je hrvatskog društva da su Hrvatska liječnička komora i Ministarstvo zdravstva taj kriminal godinama štitili, a sad ga pokušavaju zataškati. Upravo se zbog svega toga već dvije godine ne bavim medicinom i ni na koji način ne sudjelujem u liječničkom radu.

U svoje ste studiranje uložili mnogo truda, vremena, neprospavanih noći, učenja, ispita, prakse, specijalizacije, a na kraju ste napustili posao liječnika?

- Nije to bila odluka koju sam donio preko noći. Dugo je u meni raslo nezadovoljstvo, ne samim poslom, nego odnosima u tom poslu, i to počevši od trenutka kada sam uočio da postoji bitno nepoštenje prema struci. Osim toga, lakše mi se, kao nekadašnjem insajderu, boriti izvana protiv nepravde.

Što ste u vezi s tim učinili?

- Već nekoliko godina vodim bitku protiv ljudi koji su umreženi u kriminal takve vrste, upornim izjavama po medijima. To me i ponukalo da napišem knjigu "Ljudožder vegetarijanac". Liječniku Matku Marušiću, uglednom profesoru Medicinskog fakulteta, koji je još prije dvije godine javno upozoravao na korupciju u zdravstvu, to je poznato mnogo bolje nego meni. Njega su odmah tužili za klevetu i zatražili njegovo vještačenje kod psihijatra. Ja sam javno prozvao i optužio Komoru i Ministarstvo zdravstva za konkretne slučajeve. Oni se na to uopće nisu oglasili. Mislim da to puno govori. Knjigom, filmom i napisima podigli ste mnogo buke.

Oni koji se osjećaju krivima, boje se javnog skandala i zbog toga, možda, šute.

- Moguće, a moje se tvrdnje lako mogu provjeriti. Govorim to za bolnicu gdje sam bio zaposlen, a čuo sam da je i u drugim bolnicama jednako. Liječnik koji nije na popisu zaposlenika dolazi u bolnicu i koristi sve njene resurse bez zakonske osnove. To su znali svi.

Znači li to da oni sa vrha, koji štite ilegalni rad, imaju i svoj profit od toga?

- Štite ga oni sa samog vrha hijerarhije, jer su i oni u igri. Liječnici su tvrdili pacijenticama da imaju uredne ugovore s bolnicama i da je sve regulirano. Ti ugovori, naravno, ne postoje. Vi ne možete doći na tržnicu prodavati krumpire ako nemate ugovor. Oni su svoje usluge, bez ikakvih potvrda, računa, naplaćivali pacijenticama i stavljali novac u svoj džep. Poslao sam službeni dopis stručnom povjerenstvu Ministarstva zdravstva, u kojem sam ukazao na te nepravilnosti, no oni su se na sve to oglušili.

U knjizi ste inkriminirali liječničko zvanje?

- Mala skupina ljudi narušava dignitet lječničke struke. Zaštićeni su zbog toga što kriminalci 'Definitivno sam odlučio da ću se posvetiti pisanju, a nedavno sam završio treći roman i već pišem nastavak. Radnja se vrti oko reality showa, s mnogo likova i situacija'sjede u upravnim vijećima koja odlučuju o sudbini drugih ljudi. Ovaj roman, a sada i film, upravo brani liječnički dignitet i sve one u toj struci koji pošteno rade svoj posao. Primjerice, nisu svi pripadnici nekog naroda počinili zločin, nego pojedinci. Pošteni liječnici ugroženi su od tih pojedinaca. Potencijalni pacijenti nikada ne znaju kome će doći u ruke. Čitaocima vašeg romana ne ostaje nikakva nada i to pobuđuje strah.

Kako prepoznati zlo?

- Vrlo lako, ako ljudi poštuju organizacijske forme i protokole.

Pacijent u svom očaju razmišlja na drugi način, spreman je na sve, a to se, očito, obilno iskorištava.

- Naravno, i to medicinska struka i svi moji kolege znaju. To je zvanje koje se bavi ljudima i mi smo tu da im pomognemo u njihovoj nesreći na najbolji, najhumaniji mogući način. No ima onih koji iskorištavaju tuđu nesreću i trenutačnu slabost tih ljudi da uzmu nekoliko tisuća eura. Upravo zbog toga oni su najgori soj društva. Nesreća je još gora jer ih Ministarstvo zdravstva i Komora štite, i to zbog toga što su upravo ti liječnici tamo infiltrirani.

Kako bi trebalo riješiti takav kriminal?

- Trebalo bi u bolnice poslati inspekciju USKOK-a koja bi pregledala dokumentaciju. Nadam se da će se nova vlast time pozabaviti.

Jeste li dosad što postigli svojim protestiranjem?

- Svakako. O tome se počelo pisati na pravi način i napokon sam u prilici iznijeti stavove većine liječnika. Nakon knjige "Ljudožder vegetarijanac" u kojoj govorim o tome i nakon mojih javnih izjava, mnogi me liječnici zovu, čestitaju i kažu – bilo je vrijeme, mi smo uz tebe i napokon je netko o tome progovorio. Svi godinama samo gledamo što se događa.

Napustivši liječničku profesiju i postavši pisac, došli ste u sasvim drugo okruženje, u umjetnički svijet filma, kazališta, glumaca. Što vam je to donijelo?

- Nije rijetkost da se liječnici bave umjetnošću. Svakodnevni, odgovoran i naporan realitet, s druge strane, traži iluziju. Medicinska struka je hijerarhijski ograničavajuća i nema mjesta za improvizaciju. Kad sam odlučio napustiti liječnički posao, to se podudarilo s tim da sam počeo pisati i tako sam otkrio sasvim "novi život". Egzistirate, tako, u dva svijeta.

Glumačkom, umjetničkom svijetu ste zanimljivi kao liječnik, a liječničkom kao pisac.

- Da, zanimljivo je, iako moji kolege liječnici, koji me dobro poznaju i s kojima sam prijatelj mnogo godina, kad sam napisao "Metastaze", rekli su mi da im to uopće nije čudno. Znali su moj pogled na svijet i na kakva mjesta volim izlaziti i s kakvim se ljudima družiti. Začudili bi se da sam im rekao da sam se učlanio u neku stranku i počeo političku karijeru. Nikome nisam rekao da pišem, ali sam ih obavijestio o tome kad je izišao moj prvi roman.

S kavim ste se ljudima družili?

- S ljudima koji su mi odgovarali i nikada se, iz koristoljublja, nisam gurao među one na položajima. Prijatelje nisam birao prema titulama, a izlazio sam u Močvaru, Melin, Krivi put, Gjuru. Izgleda da lako pišete. Rečenice su vam kratke, jake, a nema mnogo poetike u vašem književnom svijetu. - Kod "Ljudoždera..." sam dvojio o kraju romana, pa je potrajalo. Želio sam prikazati stvari onakvima kakve jesu i liječnik kojeg prikazujem, a kojega zanimaju samo novac i napredak u karijeri, ne može biti nimalo poetičan. Ako prikazujem narkomana, navijača poput onoga u "Metastazama", njegove su rečenice surove i pune psovki. Sada sam završio i treći roman koji bi trebao uskoro izići, a pisanje mi je išlo veoma glatko i već sam počeo pisati nastavak. Radnja se vrti oko reality-showa, s mnogo likova i mnogo različitih situacija. Uglavnom pišem dosta lako, no postoje razdoblja kad me ne prati inspiracija, a izmjenjuju se s razdobljima kad imam višak ideja pa ne stignem sve zapisati. Te ideje me, koji put, bude noću, pa onda ustajem i sjedam za kompjutor da ih zapišem, da ih do jutra ne zaboravim.

Očito, kao dijete ste u mašti imali svoj paralelni svijet. Vaši su roditelji okrenuti prirodnim znanostima.

- Roditelji i supruga su potpuno prihvatili da sam se maknuo iz svoje struke i imam podršku cijele obitelji. Majka je kao kemičarka radila u Institutu Ruđer Bošković, no poslije se posvetila obitelji. Nas je troje djece, a brat i sestra su zubari, kao i otac.

Prema jednoj teoriji, specijalizacije iz psihijatrije i ginekologije nisu slučajne.

- Kod mene je to bilo sasvim slučajno. Nakon što sam završio staž, dvije sam godine bio bez posla, volontirao sam na kirurgiji i javljao se na natječaje. Bavio sam se perinatalnom medicinom. Mene je zanimao nadzor trudnoće od samog začetka pa sve do poroda.

Zbog čega svoje knjige potpisujete pseudonimom?

- Bilo mi je lakše, jer tako nije bilo potrebe za autocenzurom. Nisam bio siguran hoću li se nastaviti baviti tim poslom, pa zbog toga nisam htio da publika zna tko sam. Krenuo sam oprezno i htio sam se neprimjetno ušuljati u svijet književnosti. Nakon kazališne predstave i filma, nužno sam izišao iz anonimnosti, postalo je izlišno "glumiti" nekog drugog i rekao sam i sebi – da, to sam ja. Sada, kad sam definitivno odlučio da ću se posvetiti pisanju, od sljedećeg romana potpisivat ću se pravim imenom, a pseudonim ću ostaviti za ilegalni rad po bolnicama, ha-ha.

U vama su dvije ličnosti, koje su, zapravo, usklađene.

- Možda u svakom od nas postoji više ličnosti.