Frustrirani biznismen Adam Sandler ne zna kako se harmonij našao ispred njega: tipično apsurdan prizor iz filma 'Pijani od ljubavi'Film Paula Thomasa Andersona “Pijani od ljubavi” dobio je prošloga četvrtka na raspolaganje najveće zagrebačko kino Zagreb, što je ne malo iznenađenje, ponajviše zbog toga što se još u proljeće činilo da će izravno na domaće video i DVD tržište. Tad je, naime, distributer Continental film ocijenio da eventualnom zaradom u kinima ne može pokriti ni najosnovnije troškove eksploatacije, a za taj zaključak imao je dva dobra razloga. Prvo, redatelj Anderson, izvikan kao najvažnija kreativna prinova američke kinematografije u drugoj polovici devedesetih, sa dva hvaljena filma “Kralj pornića” i “Magnolija” jedva ostavio traga u hrvatskim kinima. Potonji je, istina, bezočno zakasnio ali svejedno – sklonost kompliciranoj, eliptičnoj naraciji, metaforici i redateljskim paradama ni u nas nisu aduti kojima se privlači gledatelje. Drugo, za razliku od “Kralja pornića” i “Magnolije”, u kojima su se čak i zvijezde poput Toma Cruisea morale uklopiti u glumački ansambl i pristati na status polusporedne uloge, film “Pijani od ljubavi” usredotočen je oko novog američkog kralja komedije Adama Sandlera. Čak pet njegovih filmova – “Luda vjenčanja”, “Vodonoša”, “Tata od formata”, “Slučajni milijunaš” i “Bijes pod kontrolom” – u SAD imaju status megahitova, no koliko god ga publika obožava, kritika ne dijeli taj sentiment. Za njih je Sandler sinonim prizemnog i vulgarnog humora koji ne uspijevaju popraviti ni njegovi nastupi u kultnoj emisiji ”’Subotom uvečer uživo”’ ni povremeni filmski eksperimenti, poput uvrnutog crtića “Osam ludih noći” ili sotonističke burleske “Mali Nicky”. Za Amerikance je zajednički projekt miljenika elite i miljenika puka uvijek senzacija, pa je tako bilo i s filmom “Pijani od ljubavi”’: svi mediji, a pogotovo web siteovi, naprosto su prštali od nestrpljenja u iščekivanju premijere. Za nas, međutim, ta suradnja nije nudila ništa dobra: svi Sandlerovi filmovi odreda – pa čak i “Bijes pod kontrolom”, u kojem mu je sekundirao legendarni Jack Nicholson – neusporedivo su lošije prošli u kinima izvan Amerike, pa je i taj adut za eventualni hrvatski uspjeh otpao.

Bez rizika Film bi bio puno uvjerljiviji da je ulogu Adama Sandlera odigrao Andersonov omiljeni glumac Philip Seymour Hoffman: no, s njegovim imenom u Hollywoodu se ne dobiva novac “Pijani od ljubavi”, pritom, nije bio hit ni u Americi. Dovršen još u kasnu jesen 2001., film je čekao do svibnja naredni Cannes i nadao se priznanju kojim bi impresionirao domaću publiku. Plan je ostvaren jer je Anderson nagrađen za najbolju režiju, pa je za početak distribucije izabran listopad, dobar termin za filmove koji pretendiraju na kritičarska priznanja te nominacije za Oscara i Zlatni globus. Distributer Sony Entertainment donekle je zeznuo stvar jer je u kino najavama i televizijskim spotovima sav ulog stavio na Sandlera, a gotovo ništa na Andersona. Ishod nije ispunio priželjkivanja: unatoč pozitivnim recenzijama (80 posto što ekstatičnih što blagonaklonih kritika), film je zaradio samo 18 milijuna dolara bruto, slabo pokriće za budžet od navodnih trideset milijuna (ukupno s reklamom). Ništa bolje nije prošla ni “Magnolija” (22 milijuna bruto zarade u odnosu na budžet od 40 milijuna), ali je osvojila bar pedesetak prestižnih nagrada i priznanja. “Pijani od ljubavi” ostao je bez ijednog važnijeg američkog odličja i već je početkom prosinca povučen iz distribucije.

Domaći filmoljupci – kojima je PTA (omiljena kratica za Andersona) jedan od favorita – vjerojatno bi njegov novi film mogli proučavati samo na DVD-u, da redatelj ovoga ljeta nije prihvatio poziv da dođe u Motovun. Tamo je bio velika medijska zvijezda, a “Pijani od ljubavi” osvojili su najvišu nagradu, Zlatni propeler Motovuna. Pa dok za dva prethodna motovunska pobjednika – “Posljednje utočište” Pawela Pawlikovskog i “Krvava nedjelja” Paula Greengrassa – nijedan domaći distributer nije otkupio čak ni video i DVD prava, Continental film je ponukan motovunskom halabukom, ipak odlučio iskušati film u kinima. U Zagrebu je, čini se, dobio i više nego što je očekivao, jer bi Andersonovom filmu više odgovarala manja kino dvorana poput “Jadrana” ili”Griča”, nego “Zagreb” u kojem se prikazuju hollywoodski blockbusteri.

Izvještavajući s Motovuna, ustvrdio sam da su “Pijani od ljubavi” dobili glavnu nagradu isključivo zbog prisustva redatelja: da su bili prisutni Michael Winterbottom (berlinski laureat “U ovom svijetu”) ili Lars von Trier (ovogodišnji canneski gubitnik “Dogville”), tko zna kakva bi bila završna podjela karata. Andersonu je koristila činjenica što europski žiriji obožavaju američke filmove nastale u srcu hollywoodskog sistema koji izvrću njegove konvencije naglavce. “Pijani od ljubavi” upravo je takvo ostvarenje jer od samog početka proizvoljnosti i potpuno apstraktne dosjetke vode ljutu borbu s uvjerljivošću radnje, što se u Hollywoodu drži svetogrđem.

Dostatno je prepričati samo početak, pa da shvatite o kakvoj je vrsti filma riječ. U prvom, za Andersona tipično dugom kadru, Adam Sandler odjeven u kričavo modro odijelo sjedi za uredskim stolom u praznoj, bijelo okrečenoj sobi. Kamera ga snima iskosa, iz poprilične udaljenosti, no dobro čujemo kako on vodi razgovor s predstavnikom marketinške agencije koja omogućuje kupcima hrane određene etikete, da skupljanjem kupona dobiju neviđeno povoljne mogućnosti za let zrakoplovima diljem svijeta. Razgovor završava na Sandlerovo zadovoljstvo, diže ulaznu roletu praznog ureda, izlazi na dvorište, a zatim na ulicu, gdje ga očekuje šok. U susret mu jure dva vozila, kombi i automobil. Potonji se iz čista mira prevrne i razbije, a prvi se zaustavi tik pred njim i istovari harmonij. Sandler ga neko vrijeme gleda zapanjeno, zatim se vraća u ured i obavlja rutinske poslovne razgovore. Opet izlazi u dvorište u koje se upravo dovezla ljupka dama u crvenoj haljini (Emily Watson) i moli ga da preda njezin auto na popravak u susjednu radionicu, jer još nije otvorena. Nekako uspijevamo naslutiti da je njezin interes za Sandlera malo veći nego što izgovoreni dijalog pokazuje. Nakon ženina odlaska, Sandler je emocionalno zgromljen, kriomice viri za njom, a zatim se ohrabri i odlazi po harmonij koji je još uvijek na ulici.

S nekim drugim rekvizitima, uvodna bi scena vrlo dobro funkcionirala na pozornici u nekakvom komadu apsurda. Tamo bi, uostalom, pristajalo još koješta. Sandler, na primjer, glumi frustriranog poslovnjaka (prodaje otčepljivače kupaonica i zahoda), kojeg izluđuju njegovih sedam sestara (zašto ne tri ili pet, teško je odgovoriti): one ga za svaku sitnicu nazivaju na posao, od djetinjstva nazivaju homićem, ponižavaju i pokušavaju mu naći stalnu curu. Na njihov pritisak Sandler odgovara nekontroliranim provalama bijesa, a razbijena stakla još su najbezazlenija posljedica njegovog mahnitanja. Za nevolju, u kriznoj situaciji nazove seksi telefon i upada u kandže ucjenjivača (to je još najuvjerljiviji dramski odsječak), upravo u trenutku kad se ispostavlja da je osoba u crvenom s početka žena njegovog života.

PTA vodi radnju, čini se, namjerno bezglavo. Povremeno je to tipična komedija situacije, povremeno otkvačena burleska, zatim konvencionalna melodrama, ali i otkvačeni ljubić. Neki naglašeni dramski motivi kasnije se bagateliziraju (kuponi za besplatno letenje se i ne iskoriste), a najavljivani sukob Sandlera i ucjenjivača završava mimo očekivanja. Kad film završi imate dojam da vam puno toga nije jasno, no u jedno ste sigurni: redatelj se potrudio da mu forma bude jednako luckasta kao i sadržaj filma. Uostalom, uoči snimanja on je objasnio ekipi da njegov predstojeći rad treba izgledati kao spoj kratkih skečeva nekad popularnog američkog komičara Ernieja Kovacsa, pop mjuzikla Richarda Lestera “Help” (drugi filmski nastup Beatlesa) i”’Bezbrižnih dana” Marka Sandricha (klasična glazbena komedija s Ginger Rogers i Fredom Astaireom). Snimljeni u cinemascopeu, “Pijani od ljubavi” krcati su vizualnim paradama i agresivnim zvučnim efektima: kad god je Sandler pod psihološkim pritiskom, odjekuju bubnjevi i raznorazne udaraljke, pa bez obzira kako scena naizgled djelovala obično, a u romantičnim scenama kičasta glazba doslovce guši sliku. O prerežiranosti je teško govoriti jer je film ionako koncipiran kao egzaltirana vizualno-zvučna igrarija.

Tko je sve to u Hollywoodu Andersonu dozvolio? Velika kompanija Sony Entertainment, odnosno njezin partner Revolution Studios, poznat po ulaganju u prestižna imena koja ponekad i ne donesu priželjkivani prihod. PTA im je zamahao imenom Adama Sandlera, a oni su pristali na projekt, usprkos tome što bi čak i najdobronamjerniji recenzenti poslali scenarij na doradu (osnovni je prigovor što se glavni ženski lik doima kao da je sporedni). 33-godišnji redatelj dobio je priliku za zafrkanciju i iskoristio je. Njegovi mu poklonici plješću, europski festivali dijele mu nagrade. No, iskreno, film ne bih preporučio nikome tko ne smatra da je PTA najveći živući redatelj.

Začudilo me samo jedno: bešćutnog ucjenjivača igra Philip Seymour Hoffman, omiljeni redateljev glumac, kojem bi Sandlerova uloga pristajala kao salivena. Hoffmanov neugledni izgled odmah bi objasnio zašto nema curu, zašto ga sestre šikaniraju i kako se tako lako našao na meti ucjenjivača. Hoffmanovo ime, međutim, ne prodaje film pa je PTA ipak igrao na sigurno, opredijelivši se za Sandlera. Nije li to malo dvolično od filmaša kojeg su proglasili junakom zbog gaženja hollywoodskih pravila?