Srećko JurdanaZoranu Milanoviću i njegovim ekonomskim suradnicima HDZ-ova vlada na odlasku u naslijeđe je - uza sve drugo - ostavila i jedno ljupko kukavičje jaje, Fabergéovoga sjaja: satirički rečeno, koje se naziva koncesijom za aerodrom Pleso. Stvar se već podulje vuče u javnosti. Idejom o toj koncesiji počeo se igrati još Sanader (u proljeće 2009. godine), koji je ustupcima graditeljskoj tvrtki Bouygues - u Hrvatskoj odavno poznatoj preko Bina-Istre - nastojao kupiti francuske simpatije u pregovorima s EU-om. Osim o zagrebačkom aerodromu, s Bouyguesom se tada pregovaralo i o koncesijama za izgradnju zatvora i bolnica. Sastanak čelnika Bouyguesa s hrvatskim predstavnicima ministarstava prometa, zdravstva, pravosuđa, organiziran je - u Sanaderovoj pozadinskoj režiji - u spomeničkome restoranu Baltazar, klasičnome zbornome mjestu svih hrvatskih političko-obavještajno- gospodarstveničkih opcija, odnosno urota.

Brza hrana za bezidejne

Od "baltazarske faze" nadalje, za rješenje pitanja Plesa u hrvatskoj vladi postoji isključivo model koncesije - kojem je prilagođen cijeli birokratski org-propagandni sustav - iako se nitko nikada nije potrudio publici predočiti nekakve komparativne dokaze o njegovim nenadmašnim prednostima. Zbog neometane lokalne provedbe ideje o koncesiji postavljen je i novi direktor Plesa imenom Tonči Peović - Sanaderov i Kalmetin povjerenik doveden iz Dubrovnika - zbog čijeg se hitnog instaliranja morao improvizirano mijenjati i društveni ugovor tvrtke. Danas se predaja Plesa na obradu Bouyguesu nastoji provesti ubrzano, kao fait accompli zapravo, s popratnom retorikom o nevjerojatnim profitima koji Hrvatsku čekaju u priči. No ima li ta fascinacija koncesijom doista nekog iznimno visokog društveno-ekonomskog smisla? U analitičkim krugovima koncesije se uglavnom tretiraju kao rješenja za situacije u kojima nema volje za rješenje, a osim toga su i brza hrana za lijene i bezidejne: drugi rade, preuzimaju rizik, a pritom još i plaćaju. Kad je o slučaju Pleso riječ, djelotvornost tog idealističkog manirizma može se, međutim, temeljito dovesti u sumnju. Natječaj za koncesiju produljavao se više puta, uvijek s nekakvim novim uvjetima, svakako ne zbog silne zainteresiranosti ulagača za posao, iako je HDZ situaciju predstavljao upravo na takav način. Uoči izbora slavili su ga kao svjetsku poslovnu senzaciju i tvrdili da se na njega radosno odazivaju gotovo svi vodeći aerodromi i građevinske kompanije. S natječajem za koncesiju, pjevao je HDZ, Hrvatska postaje neviđena poslovna atrakcija. Tijekom zadnjeg produljenja roka natječaja - u studenome, tik pred izbore - još uvijek su forsirali dojam da je interes ogroman, i da se stvar prolongira upravo zbog toga. Toliko je zainteresiranih da se naprosto ne mogu odlučiti. U pozadini te pozitivističke buke, međutim, diskretno su smanjeni visina investicije i kapacitet terminala predviđeni natječajem, jer uvjete je očito trebalo ublažiti zbog pomanjkanja interesenata.

Pretvaranje katastrofe u trijumf

U prvom krugu natječaja govorilo se o deset zainteresiranih svjetskih ulagača, u drugom o šest i tako dalje. Tek na kraju balade pokazalo se da u stvarnosti postoji samo jedan ponuđač, legendarni Bouygues iz Baltazara. On je manifestna hadezeovska stvarnost, sve drugo su - rekao bi pokojni Tuđman - tlapnje i pričimbe. HDZ je, međutim, i na konkretnom primjeru pokazao iznimnu sposobnost pretvaranja katastrofe u trijumf. Kao što su svoj težak izborni poraz transformirali u veliku pobjedu - jer "stranka je preživjela u teškim i nepoštenim okolnostima, i zadržala silnu razvojnu perspektivu" - tako su i aktualni aerodromski natječaj, na koji je u finalu stigla čak jedna ponuda, proglasili nevjerojatnim uspjehom. Ta ponuda je, naime, fantastična, izvanredna, za Hrvatsku ekonomski na rubu senzacionalnosti, prema percepciji kakvu publici nameću PR-stručnjaci plaćeni za njezino reklamiranje, i nomenklatura na odlasku koja aerodromskim aranžmanom nastoji uliti investicijski smisao svome dosadašnjem mandatu (a ujedno i baciti sidro za vlastitu poslovnu budućnost). U svakom slučaju, ponuda o kojoj je riječ doista je sadržajno i financijski neusporediva s bilo kojom drugom, zato što je jedina. U njezinoj generalnoj ekonomskoj fascinantnosti postoji mali dodatak za naočale s jačom dioptrijom: najavljeno je da će se veličanstveni financijski efekti pojaviti negdje između dvadesete i tridesete godine trajanja koncesije. Četiri-pet vlada promijenit će se u tom razdoblju, no budućnost na ovome mjestu velikodušno ostavljamo onima kojima je namijenjena, i vraćamo se HDZ-ovoj taktici. Kao što je za Kosor-garnituru bilo neoportuno otvarati ponude prije izbora - znalo se da je samo jedna, i time bi se jasno manifestirala jalovost tog posla - tako je bilo oportuno otvoriti ponude, tj. ponudu, odmah nakon izbora, jer time se novoj vladi elegantno podmeće kukavičje jaje spomenuto u uvodu teksta. Gospodina Milanovića i društvo dugoročno se uvlači u situaciju za koju nisu odgovorni i s kojom nemaju veze, no hadezeovskim zalaganjem na kraju bi ipak mogli osvojiti svoj djelić veze i odgovornosti.

Ucijenjena država

U tome je politički smisao frenetičnoga TV-istupa Ivana DM (Domagoja Miloševića) u povodu predočenih aerodromskih zbivanja. Spominjao je čak i nekakvo plaćanje penala ako se ponuda ne prihvati, iako samo on zna po kakvom je to zakonu predviđeno. Pritisak na novu vladu da pristane na namještene natječaje može se nazvati nemoralnim političkim ponašanjem, a trajno vezivanje za jednog jedinog koncesionara dovodi državu u stanje ucijenjenosti i prisiljava je na politiku trajnih ustupaka, situaciju permanentnih potpisivanja aneksa kao u slučaju Bina-Istre, ili raskidanja ugovora na vlastitu štetu. Može li itko danas zamisliti otkazivanje ugovora s Bina-Istrom, kojoj je darovan i tunel Učka izgrađen građanskim samodoprinosom? Potpuno je jasno da će, ako se prihvati, "senzacionalno dobra ponuda" za aerodrom u slučaju spora ili raskida proizvesti senzacionalno visoku odštetu.