Objavljeno u Nacionalu br. 412, 2003-10-07

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

U iskonskom strahu od smrti, nastojimo je učiniti lakom, čak vedrom igrom

Neprestano tragamo za autentičnošću koja nam stalno izmiče. Francuski invalid, kojem je majka skratila muke, i engleski parapsiholog, koji će pred TV kamerama uveseljavati publiku poigravajući se sa smrću u ruskom ruletu, pokušavaju smrt oteti iz zagrljaja banalnosti

Zoran FerićZoran FerićOvoga ljeta, sredinom srpnja, vidio sam nekog čovjeka pred pokretnim stepenicama na autobusnom kolodvoru. Star šezdesetak godina, bio je odjeven u plavi radnički kombinezon i prilično pijan. Imao je na vratu tumor veličine jajeta. Pogled mi se zalijepio za tu izraslinu. A čovjek, očito ostarjeli radnik, stupio je na pokretne stepenice. Krenuo sam za njim. Međutim, čim smo stali na tu spravu za uspinjanje, stepenice su se trznule, gotovo zastale i počele se kretati znatno polaganije. Kao da je nekakva golema težina odjednom stupila na njih. Međutim, bili smo sami. I tada mi je palo na pamet da je tumorsko tkivo sto tisuća puta teže od zdravoga, kao što bi masa crne rupe bila stotine milijuna puta teža od obične zemljane tvari. A taj tumor, ta crna rupa, nosi u sebi težinu smrti. Jer, očito, u našoj civilizaciji smrt ima težinu koja se može izraziti jedino astronomskim brojkama. Budući da vrlo često razmišljam o Kunderinu romanu “Nepodnošljiva lakoća postojanja”, njegovim razmatranjima o lakoći i težini, a onda i o eseju Itala Calvina o težini, koji se također bavi metaforičkim mjerenjem težine u našoj civilizaciji, ova slika otežaloga tumora progoni me već više od dva mjeseca. Smrt je gotovo jedina stvar koja je u suvremenoj civilizaciji zadržala svoju težinu. A onda, odjednom, u novinama čitamo nešto o težini, ali i lakoći smrti, o pokušajima da je shvatimo kao olakšanje i kao igru.

Tako smo u nedjelju, 28. rujna, mogli pročitati kratak tekst o knjizi “Tražim pravo na smrt” Vincenta Humberta. Dan prije nego što se knjiga pojavila na policama knjižara u Francuskoj, Vincenta Humberta njegova je majka usmrtila injekcijom velike doze sedativa. Taj mladi čovjek, koji je nakon teške prometne nesreće ostao paraliziran, nijem i slijep, molio je eutanaziju. Tražio je dozvolu da bude usmrćen čak i od predsjednika Chiraca, ali je nije dobio jer francuski predsjednik nije ovlašten odobravati ljudima takve želje. Vincent je, dugo i mučno bolujući, shvatio da mu je život postao uzaludan. I mnogi zdravi ljudi često pomišljaju da im je život uzaludan. To se ponekad događa i zbog gubitka posla, kraha ljubavne veze ili zbog promijenjene kemije u glavi. Stoga nitko nema pravo osuđivati Vincenta zbog njegovih želja, ni majku kojoj sasvim sigurno nije bilo lako ubiti sina, ali se odlučila na taj korak jer mu je vjerojatno bila najbliža osoba i sudionica u njegovim patnjama. Posebice je ne bi valjalo osuđivati zbog apstraktnih ideoloških ili vjerskih razloga koji se u takvim situacijama prečesto potežu i stavljaju iznad konkretne, pojedinačne ljudske patnje. Povijest i smjena ideja i nije ništa drugo doli povijest pokušaja da se apstraktno shvaćeni život, moral ili pravo postave iznad konkretnih egzistencija. Smrt je za mladića uistinu bila olakšanje. Ali odluka je sigurno bila teška i te se težine uplašila većina francuskih institucija, pa i predsjednik države. Te se težine već dugo boje mnoge institucije u ujedinjenoj Europi, a pobornici eutanazije još su u manjini. Stoga je i govor o eutanaziji težak kao i onaj tumor na pokretnim stepenicama. Ta je težina simbolička i metaforička, ali postaje stvarna u mnogim konkretnim primjerima. Borba čovjeka za vlastitu smrt protiv neosjetljivog državnog aparata postala je nekom vrstom stereotipa i predloška za filmove i serije, a riječi “majka je ubila sina iz milosrđa” još imaju neopisivu težinu.

U Jutarnjem listu od 3. listopada mogli smo pak pročitati koliko smrt može biti lagana, stremiti posvemašnjoj lakoći. Ljudi s britanske televizije Channel 4 odlučili su uživo prenositi ruski rulet. Derren Brown, koji se uspješno bavi parapsihološkim fenomenima, odlučio je pred publikom igrati ruski rulet, siguran u svoje sposobnosti da nepogrešivo otkrije u kojem se pregratku bubnja nalazi metak i kad će revolver opaliti. Derren Brown odlučio se uistinu poigrati sa smrću, ako njegova emisije nije najobičnija prijevara. Pretpostavimo li da će se u bubnju doista nalaziti pravi metak s pravim punjenjem, ovo je dosad najjavniji pokušaj da se smrti prida nevjerojatno igriva lakoća koju ljudi nisu vidjeli još od rimske arene. Dakako, ne treba sumnjati da će Brownova igra sa smrću postati najgledaniji televizijski program te večeri i upravo to potiče zanimljiva pitanja. Kao i podatak da je knjiga Vincenta Humberta postala bestseler u samo tri dana.

Otkud u ljudima takav poriv za čitanjem i gledanjem stvarnog umiranja? Čovjek misao o vlastitoj smrti zapravo izbjegava, ali ga utoliko više zanima umiranje drugih. Možemo li tu široku popularnost javne smrti zahvaliti sirovom sadizmu i nevjerojatnoj sebičnosti, ili postoje i dublji razlozi? Možda je potrebno smrti pridati neuobičajenu lakoću, kao na neobičnim i bizarnim sprovodima, pa da se kolektivno oslobodimo njena bauka i pretvorimo je u laganu ili čak vedru činjenicu. Na djelu je i naša nepodnošljiva glad za zbiljskim u svijetu koji je sve više virtualan. Književnost i film donijeli su nam ruski rulet kao napetu i privlačnu igru sa smrću, ma koliko scene bile mučne i šokantne. Još se dobro sjećam ruskog ruleta u Vijetnamu, u izvrsnom filmu Michaela Cimina “Lovac na jelene”. Neprestano smo, valjda, u potrazi za autentičnošću koja nam stalno izmiče. Mediji nas hrane i oblače, zadovoljavaju nam duhovne i kulturne potrebe, a panična potraga za zbiljom samo je reakcija na takvo stanje stvari. Upravo u školi radim lektiru: “Patnje mladog Werthera”. Djeca se uvijek iznenade koliko je identifikacija s jednim književnim likom odnijela pravih žrtava, jer su mladići, ugledajući se na Werthera, potezali okidače pravih pištolja. Kakve nam poruke šalje Darren Brown?

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika