Vaclav Havel (2010)Smrt Vaclava Havela podsjetnik je na nešto što dijelovi moderne Europe - a možda osobito Britanija - riskiraju u najboljem slučaju uzeti zdravo za gotovo, a u najgorem posve zaboraviti. Živimo u doba u kojem sve introvertiranija i zastrašenija Europa postaje istoznačna s neuspjehom i nemogućnošću, u kojoj se političko vodstvo tretira s prezirom i ogorčenjem i u kojoj se politika prečesto otpisuje kao iskvarena, kukavna i nebitna. Havelova osobnost i karijera, međutim, bili su sušta suprotnost svim ovim turobnim predrasudama.

U najboljoj formi, predsjednik Havel bio je istinski nacionalni vođa s dinamičnim razumijevanjem Europe, političar čija su vizija i duh obuhvaćali ne samo umijeće mogućega, već i nemogućega, i građanski vođa čiji je osjećaj za ono što je vrijedno truda u životu nadilazio materijalizam - koliko god on bio važan istočnim Europljanima čije su im težnje toliko dugo bile uskraćivane - kako bi prigrlio stvaralačko i intelektualno. U sadašnjoj eri u kojoj se o Europi toliko često govori s porugom, on je podsjetnik na ne tako davno vrijeme kada je Europa utjelovljivala nešto plemenito i oslobađajuće što se rado dijelilo - čak i ovdje.

Dramatičar koji je postao predsjednik došao je iz dijela Europe, tadašnje Čehoslovačke, koja je u 19. i ranom 20. stoljeću bila sastavni dio evolucije europske politike, kulture i ekonomije, ali u kojoj je, kako je to Havel sam sročio, sat stao nakon Drugog svjetskog rata. Kao rezultat toga, dvije polovice Europe izgubile su međusobni dodir. Nitko, moglo bi se reći, nije učinio više od Havela, prvo kao disidenta i zatim kao predsjednika, kako bi ih pokušao iznova spojiti. Njegovi su napori bili tek djelomično uspješni, ali upravo njemu, više nego bilo kojem drugom vođi, dugujemo ne samo mirni pad komunizma u bivšoj Čehoslovačkoj, već i kasniji mirni razvod između Češke Republike i Slovačke te, jednako važno, aktivno prihvaćanje bivšeg istočnog bloka od strane Europske unije. Ovo bi čak i danas bilo golemo povijesno postignuće za bilo kojeg vođu, a kamoli onoga koji je sebe vidio prvenstveno kao pisca.

Havel je pripadao naraštaju koji je, svjedočeći sovjetskoj represiji nad Mađarskom 1956. i samom Čehoslovačkom 1968. godine, spoznao da je komunizam za njih i neuspjeh i teret. Godinama nakon 1968., disidentski put kojim je Havel krenuo u domovini Franza Kafke činio se i beznadnim i opasnim. Međutim, kada je sovjetsko carstvo konačno posustalo, Havelov moralni autoritet postao je jedan od ključeva za otključavanje bolje budućnosti. Jedna od četiriju simboličkih istočnoeuropskih figura te ere - ostali su bili Mihail Gorbačov, papa Ivan Pavao II i Lech Walesa - Havel je, kao jedini istinski liberal od te četvorice, mogao u isto vrijeme govoriti u ime vlastitog naroda i zahtijevati podršku slijeva i zdesna kako u domovini, tako i u inozemstvu.

Čak ni Havel nije bio u stanju beskonačno ustrajati u tom pothvatu. Kao što to s političarima obično biva, postao je nepopularan, nesposoban oduprijeti se silama konzumerizma i nacionalizma. U ovo tužno vrijeme njegove prerane smrti, može se učiniti da Havel pripada davno izgubljenom vremenu, čiji odvažni otpor od Sovjeta nametnutom totalitarizmu i privlačni građanski optimizam u tranzicijskim post-totalitarnim godinama nemaju što ponuditi češkom ili europskom iskustvu današnjice. Ipak, ništa ne bi bilo dalje od istine. Svi Europljani, Česi kao i Britanci, pripadaju razmjerno malim nacionalnim državama koje dijele međusobno povezanu globalnu sudbinu dok se moć i bogatstvo pomiču iz Europe i Sjeverne Amerike prema Aziji i jugu. Svi moraju pomiriti svoj patriotizam s pritiscima globalizacije bez potonuća u nacionalistička suparništva. I svi moraju biti otvoreni novome, hrabrome i teškome bez napuštanja moralnoga, mudroga i dragocjenoga. U tom smislu Havelova Europa ne pripada prošlosti, već budućnosti.

Preneseno iz Guardiana

Prevela Diana Robaš