Što nakon smrti 'Voljenog vođe'?Kim Jong-il, pigmejski tiranin Sjeverne Koreje, umro je u 69. godini. Njegov 28-godišnji sin Kim Jong-un sada zauzima prijestolje u Pyongyangu. Prema različitim analizama u tisku, novi je vođa ili smušeni naivac ili lukavi višejezični rukovodilac koji je već sklopio saveze s ključnim generalima. On će ili pogurati tržišne reforme ili očuvati status quo. Izaći će u susret zapadu ili pojačati sukobe ili ništa od toga.

Evo pravog odgovora: Mi zapravo ne znamo ništa ni o čemu.

Kad kažem „mi", ne mislim samo na stručnjake. Prije nekoliko godina, kada je javljeno da je stariji Kim pretrpio srčani udar te je krenuo val glasina o krizi oko nasljedstva, upitao sam prilično visokog američkog dužnosnika imaju li barem naše obavještajne službe neki veći uvid u dinamiku sjevernokorejske unutarnje politike. Dužnosnik je odgovorio: „Ne."

Ipak je nadimak te zemlje Pustinjačko kraljevstvo. Obavještajni analitičari zadubljuju se u priče i fotografije vladine agencije za izvještavanje i ispituju prebjege, saznajući pritom tko gdje sjedi i koji su službenici na višem ili nižem položaju. Ali malo je bitnog poznato o tome što ti ljudi uistinu misle ili kakvu politiku zagovaraju.

Dinastički element

Poznato je, na primjer, da je šogor Kima Jong-ila Jang Song-thaek moćna figura u vojsci Sjeverne Koreje. Naširoko se sumnja da će Jang služiti kao neka vrst regenta svom nećaku, onaj koji ga podučava i drži na uzdi. Ali uopće se ne zna je li Jang militantni tvrdolinijaš, ekonomski reformist ili nešto treće.

Daniel Sneider, izvršni direktor Shorensteinovog azijsko-pacifičkog istraživačkog centra na sveučilištu Stanford, smatra da je režimska politika slična onoj Sovjetskog Saveza pod Staljinom, s jednom važnom razlikom: to je istaknuti dinastički element na kojem vladajuća stranka temelji tvrdnje o svojoj legitimnosti.

Otac Kim Jong-ila Kim Il Sung bio je prvi vođa Sjeverne Koreje, počevši od 1945. godine kada je poluotok bio podijeljen na dvije nacije, Demokratsku Narodnu Republiku Koreju pod paskom Sovjeta na sjeveru i Republiku Koreju podupiranu od SAD-a na jugu. Bio je gerilski borac koji se borio protiv Japana u Drugom svjetskom ratu. Poslije je mitologizirao svoju prošlost u put „Velikog vođe" (nadimak koji mu je ostao zauvijek) čiji su trijumfi osigurali Koreji nezavisnost. Otada su Korejska radnička partija, obitelj Kim i nacionalistička ideologija koju je smislio Kim Il Sung opstajali kao neodvojivi elementi istog paketa.

Disneyland

Taj je paket osigurao Kimu Jong-ilu uspon na prijestolje nakon smrti Kim Il Sunga 1994. godine, a vjerojatno će osigurati i da Kim Jong-un u najmanju ruku dobije puno slobodnog prostora za djelovanje.

Postoji, međutim, razlika između dvojice nasljednika. Kim Jong-il je imao 52 godine kada je naslijedio svog oca. Bio je odgajan da preuzme vlast i četvrt je stoljeća obnašao visoke dužnosti u stranci i režimu. Suprotno tome, Kim Jong-un bio je potpuno nepoznat do siječnja 2009. godine, kada ga je njegov otac odjednom odredio za nasljednika. (Kim je imao dvojicu starijih sinova, no oni su proglašeni nepodobnima; jedan je izazvao skandal pokušavši se krišom uvući u Japan s lažnom putovnicom kako bi posjetio Disneyland.) Idućeg je proljeća Jong-un, unatoč manjku vojničkog iskustva, imenovan u Nacionalno povjerenstvo za obranu. U listopadu 2010. godine, promaknut je u potpredsjednika povjerenstva s činom generala s četiri zvjezdice.

Račić među kitovima

Kada je Kim Jong-il postao vođa, nastavio je politiku svog oca i pokazao sličnu snalažljivost u baratanju moći. Kim Il Sung vidio je Sjevernu Koreju kao „gerilsku državu" koja će funkcionirati - kako je napisao Scott Snyder u „Pregovorima na rubu", briljantnoj knjizi o diplomatskom stilu Kimovih - kao „gerilski borac koji nema ništa za izgubiti a opet je suočen s mogućnošću da izgubi sve". Kim je također (opravdano) vidio Sjevernu Koreju kao „račića među kitovima" te je maksimalno uvećao svoju prednost usmjeravajući kitove - mnogo veće, često neprijateljski raspoložene nacije koje su ga okruživale - jedne protiv drugih. Jedan od načina za to bio je širenje ozračja stalne „drame i katastrofe", koje je također služilo racionalizaciji njegove represivne unutarnje politike.

Kim Jong-il u ovoj riskantnoj igri nije bio ništa manje sposoban od svog oca, prijeteći da će započeti ratove, sagraditi i ispaliti nuklearno oružje, proširiti svakovrsni teror - koristeći prijetnje kao ucjenu kako bi pribavio nužnu gospodarsku pomoć u obliku hrane, elektrana ili (kroz različite bankovne spletke koje su mnogo godina prolazile bez pitanja) čvrste valute.

Humanitarna kriza

Kimovi su bili osobito okretni u igri sa svojim velikim susjedom i trenutno najboljim saveznikom Kinom. Posljednjih su godina predsjednici Clinton, Bush i Obama pokušali uvjeriti Kineze da im se pridruže u pritisku na Sjevernu Koreju - kroz sankcije ili druga sredstva - da prekine svoj program nuklearnog naoružanja. Gotovo cijela trgovina Sjeverne Koreje odvija se preko Kine. Ako itko ima prednost nad Pyongyangom po tom pitanju, to su vođe u Pekingu.

Ali Kinezi nisu spremni otići predaleko. Nije im u interesu da Sjeverna Koreja sagradi znatni atomski arsenal. A opet im je još manje u interesu propast njezinog režima, koja bi vjerojatno potjerala milijune Sjevernokorejaca prema kineskoj granici i stvorila humanitarnu krizu s kojom se Peking nema volje ni mogućnosti nositi.

Nije Kinezima baš u interesu ni labavljenje napetosti u regiji. Dok god se Pyongyang doima kao prijetnja, Sjedinjene Države držat će određeni dio svojih vojnih snaga u pripravnosti u sjeveroistočnoj Aziji kako bi štitili Južnu Koreju i Japan - što znači manje vojske niže na jugu koja bi štitila Tajvan i Južno kinesko more od kineskih poteza u svrhu očuvanja ravnoteže moći.

Dogovoreni okvir

Nejasno je što smrt Kima Jong-ila znači za mogućnosti kontrole nuklearnog oružja. Ovaj mjesec je bilo glasina o mogućoj nagodbi prema kojoj bi Sjedinjene Države poslale 250,000 tona žitarica Sjeverkoj Koreji u zamjenu za obustavu njihovog programa obogaćivanja urana. Američki izaslanik u Sjevernoj Koreji Glyn Davies trebao bi se sljedeći tjedan vratiti u Peking radi rasprave o mogućem oživljavanju odavno zamrlih Pregovora šest strana o sjevernokorejskom nuklearnom oružju.

Istina o ovim izvještajima je nepoznata, a još se manje zna kolike su šanse da novi vođa Sjeverne Koreje uskoro bude u mogućnosti konkretno djelovati po tom pitanju.

Nedugo nakon što je Kim Jong-il došao na vlast, on i Clintonova administracija postigli su sporazum o Dogovorenom okviru kojim je zamrznut sjevernokorejski program proizvodnje plutonija, a postrojenje za preradu otvoreno zapadnjačkim inspektorima. Ali te je pregovore započeo Kim Il Sung. Iza njih su stajala različita ministarstva; Jong-il je naprosto nastavio ono što je već bilo u tijeku.

Plutonij

U posljednjim tjednima svog predsjednikovanja, Clinton je poslao svoju državnu tajnicu Madeleine Albright u Pyongyang na razgovore o zabrani projektila. Održani su dvanaestosatni razgovori licem u lice - Albright, Kim Jong-il i njihovo osoblje. Neki od pomoćnika Albrightove - uključujući Wendy Sherman i Roberta Einhorna koji sada rade u State Departmentu pod Hillary Clinton - kasnije su izjavili da se Kim doimao vrlo budnim i sposobnim; vrlo je dobro poznavao većinu problematike i donosio odluke bez savjetovanja s dužnosnicima oko sebe.

Nedugo nakon što je George W. Bush ušao u Bijelu kući, njegov državni tajnik Colin Powell rekao je na konferenciji za tisak da će on nastaviti s pregovorima oko projektila tamo gdje je Clinton stao. Bush je jasno dao do znanja da od takvih pregovora neće biti ništa, a Powellu je rečeno da odstupi.

Bush i Dick Cheney bili su zainteresirani za pobjedu nad zlom, a ne za sklapanje pogodbi s njime. Nisu samo prekinuli pregovore, već i opozvali Dogovoreni okvir. Sjevernokorejci su ponovo počeli proizvoditi plutonij. Povremeno su preko posrednika slali poruke da bi se rado nagodili. Bush i dalje nije bio zainteresiran.

Igre

Konačno, u listopadu 2006., detonirali su nuklearnu bombu. Tada je Bush odjednom postao zainteresiran za razgovor, ali bilo je prekasno. Dogovor je konačno postignut, ali je bio prepun rupa i posve neučinkovit.

Kada je Barack Obama ušao u Bijelu kuću, u početku je bio zainteresiran za nastavak ozbiljnih pregovora sa Sjevernom Korejom. Ali sada se usprotivio Kim Jong-il. Ubrzo je postalo jasno da je razgovor sa Sjevernokorejcima besmislen i da je najbolja opcija naprosto ignorirati njihove lakrdije i prestati igrati njihovu igru.

Ali Sjeverna Koreja uistinu ima nuklearne bombe, možda i desetak njih (iako su testirali samo dvije bombe, obje vrlo malog eksplozivnog naboja). Oni također rade na projektilima (premda su im sva tri testiranja dalekometnih projektila bila neuspješna). Nestabilnu zemlju s takvim stvarima ne možemo baš dugo ignorirati niti je možemo jednostavno bombardirati. Kao što je Združeni stožer jasno dao do znanja Clintonu i Bushu kada su razmatrali tu mogućnost, mi ne znamo gdje su im sva postrojenja, a oni imaju nekoliko tisuća artiljerijskih raketa blizu južnokorejske granice koje bi iz odmazde mogli ispaliti na Seoul i bez problema ubiti milijun ili više civila.

Strateška ludost?

U jednom će trenutku, dakle, igra započeti iznova. Koji će biti ulozi i taktike, nitko ne zna. Mnogi događaji ovisit će o nasljedniku dinastije kojem još nije ni 30 godina i o čijem karakteru, stilu, naravi, inteligenciji i praktički svemu drugome znamo vrlo malo. To nas dovodi na rub živaca.

Ako je novi vođa Sjeverne Koreje pametan, igrat će na tu kartu. U određenim će se ključnim trenucima ponašati poput luđaka. A to će potegnuti još dva pitanja: je li ludost strateška ili stvarna? I koja je od ovih dviju mogućnosti opasnija?

Autor: Fred Kaplan

Preneseno s portala magazina Slate

Prevela Diana Robaš