Zoran FerićProšloga tjedna odmarao sam se od loših vijesti na sajmu knjiga u Frankfurtu. Ono što je rekla Carla del Ponte ili tjeralica za Gotovinom je kontekst koji će svom snagom udariti tek kad se vratim. Međutim, u tom sajamskome tjednu priuštio sam sebi blaženo neznanje o mnogim stvarima koje su se događale tamo dolje, u onom tužnom kraljevstvu kraj mora. Međutim, iz Frankfurta, kad se radi o plasiranju hrvatskih autora u inozemstvu, ove godine stižu veselije vijesti. Hrvatska je, naime, po prvi puta sudjelovala u projektu “Mali jezici, velike književnosti” koji je pokrenut upravo iz potrebe da se autori koji pišu na takozvanim malim jezicima aktivnije uključe u širi evropski književni kontekst. Tako smo Nedjeljko Fabrio, Julijana Matanović i ja, kao ovogodišnji gosti hrvatskoga štanda, dobili priliku nastupati u zajedničkim čitanjima s grčkim, mađarskim, poljskim i estonskim kolegama. I upravo je taj spoj kulturalnih i tematskih različitosti, izgleda, proizveo jednu novu vrijednost i pomogao nam osjetiti taj neposredni vremensko-prostorni kontekst. Činjenica je da mi s juga i oni sa sjevera ili istoka Europe imamo zajedničke probleme i preokupacije, ma koliko ti problemi ili preokupacije bili drugačije književno artikulirani. Julijana Matanović je u raspravi poslije nastupa s Ioannom Karistyani iz Grčke izrekla, čini mi se, ključnu riječ za razumijevanja toga književnog nastojanja. Ta je riječ je “prepoznavanje”. Činjenica je da smo se u stanju čak vrlo dobro i precizno prepoznavati u knjigama pisaca koji, treba to reći, s vrlo konkretnim problemima i temama dolaze iz Grčke, Estonije, Litve, Mađarske ili Poljske. Na taj je način osim babilonske knjižnice, Borgesove metafore koja se često koristi kad se govori o Frankfurtskom sajmu knjiga, u čitavu tu bajkovitu i metaforičku konstrukciju uključile još dvije temeljne Borgesove metafore. To su ogledalo i labirint. Frankfurtski sajam knjiga i jest upravo to. Ogroman labirint sa stotinama tisuća malih ogledala, šarenih naslovnica u kojima se vjerojatno možemo prepoznati. Jasno, kad bismo mogli čitati na svim tim jezicima koji nas okružju kao hipotetičko bogatstvo. Kolegica Julijana Matanović izrekla je tu ključnu riječ, prepoznavanje, u trenutku kad je na pozornici bilo pet žena a sva mjesta u publici popunjena, što nije uvijek slučaj. Gledajući tih pet dama postao sam svjestan činjenice o kojoj se u posljednje vrijeme kod nas puno govori: žene sve jasnije i sve suverenije zauzimaju prostor književnosti. I kao spisateljice i kao publika. Čini se da brojke pokazuju upravo to: žene više čitaju. I to, dakako, nije samo hrvatski fenomen i nije od jučer. Žene su, stoga, često i likovi priča i romana, bez razlike radi li se o autobiografskoj prozi ili čistoj fikciji. Uz tu činjenicu vezujem i jednu svoju osobnu bizarnost. Naime, otkako sam u Antologiji norveške kratke priče pronašao priču o tri žene, toliko me je oduševila da već više od godinu dana imam dosta jaku i prilično nerazjašnjenu potrebu napisati neki tekst upravo o ženama. Recimo, o dvije različite osobe koje su odrastale u različitim vremenima, koje se čak i nisu srele, a dijele nešto nezamislivo intimno.

Ta me je priča pronašla upravo u Frankfurtu, na Keiser strasse, u četvrti crvenih svjetiljaka. Zapravo, kad se kaže “četvrt crvenih svjetiljaka” to je krajnji eufemizam. Riječ je, ustvari, o prljavom kvartu gdje su smješteni bordeli i noćni klubovi, a po ulicama se bodu narkomani. Tu grad nalikuje na poljanu po kojoj je posjedalo neko čudno nomadsko pleme, ljudi koji sve svoje stvari nose sa sobom. U jednom od pristojnijih barova u tom dijelu grada naišao sam na zgodnu animir-damu koja uopće nije izgledala kao prostitutka. Rekla je da se zove Denise i počela priču. O tome da je prije radila kao tajnica, da joj je jahanje konja najdraži hobi i zapravo, kao i uvijek na takvim mjestima, riječi su služile tome da bi se izmamilo što više novaca za pića. I zato nisu bile važne. Tako je i Denise pričala niz providnih laži samo da produži razgovor i nabije svoj postotak od prodanih martinija, a ja sam, kao i uvijek u takvim slučajevima bio u potrazi za nekom pričom. I tako se između mene i Denise zapravo događala hrpa laži i prilično popijene skupe tekućine. U jednom trenutku pitao sam je kako to da ona, rođena Njemica, ima francusko ime. Tu se malo zapetljala, i nastavila s lažima. Izmislila je čak da ima još dvije sestre i jednog brata koji svi imaju francuska imena. To je opravdala time što im je mama bila zaluđena francuskim filmovima. Kad je razgovor došao do svojega kičastog vrhunca, Denise je upitala imam li snove. I ne sačekavši odgovor, počela je pričati svoj životni san. Rekla je da želi drvenu kolibu s pogledom na jezero, negdje u Alpama. I samo toliko novaca da može na tom mjestu skromno živjeti. Stvar je bila u tome što mi se ta maštarija, taj vrhunac malograđanskoga kiča što su ga stvorile sapunice i sentimentalni filmovi, učinila kao najistinitija stvar koju je izrekla te večeri. Bio sam svjestan da to jest kič, ali kič bez kojega počesto ne možemo živjeti. U njenom govoru samo je on bio istinit. A sve uokolo, i taj bar i narkomani i brkata gorila pred vratima, postalo je lažno i nekako nestvarno, zapravo kao neki oblik smrti. Međutim, odlično sam mogao zamisliti sliku te planinske kućice. Udolina između dvaju vrhunaca, ledenjačko jezero u kojemu se ogledaju planine i šuma, a na rubu jezera brvnara od jelovih poluoblica s velikim trijemom. Na trijemu ligeštul sa zgužvanom smeđom dekom. Zanimljivo je da sam, kad je Denise izrekla te dvije rečenice na čudnom engleskom, zamislio čak i boju deke. Trebao mi je, zapravo, dosta vremena da u tom bizarnom lokalu prepoznam sliku iz svoje glave. No, prepoznavanje se dogodilo.

Prije dvadeset i sedam godina u Vinogradskoj bolnici umirala mi je majka. Uz nju je po čitave dane bila moja strina. Nakon što je mama umrla, strina mi je rekla kako su često u to vrijeme zamišljale da se odmaraju u drvenoj kolibi, negdje u Alpama, na obali jezera. Kad bi dobila injekciju morfija, majka je strini opisivala tu kolibu, planine, jezero. Dok mi je strina pričala tu priču, jednu od najtužnijih u mojoj mladosti, zamislio sam i trajno pohranio u sjećanju upravo ovu sliku koju je Denise nakon dugo godina izvukla odnekud iz moga malog mozga. Moja majka i animir-dama s lažnim francuskim imenom, dvije žene iz različitih vremena, prostora i kulturnoga kruga stvorile su, zapravo, istu sliku. A to je ono što ljude koji se nikada nisu sreli i spaja kroz literaturu: neka vrsta opće istine i univerzalnoga jezika. I, naravno, mogućnost da se prepoznajemo u tuđim umiranjima.