Radimir Čačić najavljuje golema ulaganja u energetiku, no realno je teško očekivati da će ijedan projekt početi s realizacijom prije 2015. ili 2016. godineKada bi se vjerovalo izbornim programima i obećanjima hrvatskih političara, lako bi se moglo zaključiti da će uskoro nastupiti zlatno doba domaće energetike. Gospodarska grana koja je godinama bila zapostavljena do te mjere da Hrvati danas trećinu potrošene električne energije uvoze, trebala bi postati središte svih investicijskih aktivnosti u Hrvatskoj tijekom naredne četiri godine. Gotovo da i ne postoji politička opcija, od Kukuriku koalicije i HDZ-a, preko HSLS-a i HSS-a do Ljube Jurčića i Dragutina Lesara, koja u svojim programima nije predviđala goleme investicije u tom sektoru, bilo radi poticanja ekonomskog rasta, bilo radi očuvanja nacionalnog energetskog suvereniteta.
Planovi o energetskoj ekspanziji, čini se, jedina su konsenzualna točka na hrvatskoj političkoj sceni, a iza te činjenice krije se, naravno, politički pragmatizam. Nova vlada morat će u relativno kratkom vremenu stvoriti jak gospodarski impuls koji će prekinuti sad već višegodišnu stagnaciju domaće ekonomije i izazvati dugoročni rast. Pojednostavljeno rečeno, da bi gospodarstvo počelo rasti, država će u njega, preko vlastitih investicija, morati uliti novac. Model je već viđen, koalicijska vlada početkom prošlog desetljeća činila je to kroz cestogradnju, ali taj model je u međuvremenu potpuno profaniran golemim dugovima nastalim u korupcijski sumnjivim transakcijama.

Energetika

Drugi logičan izbor bila bi željeznica, s obzirom na mogućnost visoke stope sufinanciranja iz europskih fondova, no tu je ograničavajući faktor procedura i birokracija Europske unije, zbog koje Vlada nema mogućnost da samostalno kontrolira tempo i razvoj investicije. U konačnici preostaje energetika, sektor koji je povoljan iz više razloga - od toga da postoji realna potreba za novim energetskim objektima, do činjenice da je stav javnosti oko takvih investicija u pravilu pozitivan, pa će lakše prihvatiti rast državnog duga ili povećanje cijene energenata - nužnu posljedicu takvih investicija. Imajući to sve na umu, planovi o budućim golemim investicijama u energetiku su očekivani, samo je problem što nisu realni.

Dapače, ni jedan od najavljenih velikih domaćih energetskih projekata, osim možda hidroelektrane na rijeci Ombli pored Dubrovnika, neće krenuti u fazu gradnje prije kraja 2014. ili 2015. godine, a većina ni prije 2017. Jednako tako, sudeći prema fazi razvoja 39 privatnih energetskih projekata s pojedinačnom vrijednošću većom do 10 milijuna eura, koje je Vlada nedavno predstavila, male su šanse da se tijekom naredne četiri godine realizira više od njih nekoliko, a i kod tih je vrlo upitno koliko će uopće utjecati na rast domaće ekonomije.

Elektrane

Glavni akter tog novog velikog energetskog investicijskog ciklusa svakako bi trebala biti Hrvatska elektroprivreda. U dvadeset godina hrvatske samostalnosti izgrađene su tek dvije nove elektrane - termoelektrana Plomin 2 i hidroelektrana Lešće - te dva nova bloka u termoelektrani Zagreb. Za potrebe HEP-a to je premalo, pa se udjel uvezene električne energije iz godine u godinu povećava, a trebao bi rasti narednih godina, kad će neke HEP-ove postojeće elektrane zbog starosti prestati s radom. S druge strane, kako je u nacionalnoj energetskoj strategiji naznačeno da bi Hrvatska do 2020. trebala sve svoje potrebe za električnom energijom zadovoljavati iz domaćih izvora, ispada da će do tada trebati izgraditi nove elektrane ukupne snage od 4400 megawatta. Naravno, s provedbom tog plana se kasni, pa će do kraja sljedeće godine uz spomenutu elektranu Lešće snage 40 megawatta i stotinjak megawatta energetskih postrojenja za obnovljive izvore, biti gotova samo dogradnja termoelektrane Sisak snage 230 megawatta. Ipak, to sve zajedno manje je od četvrtine koja se, prema strategiji, trebala realizirati.

Revidiranje projekata

Problem je, kao uvijek, u pripremama. Glavni HEP-ovi projekti tijekom narednih godina trebali bi biti gradnja termoelektrane Plomin 3 i već spomenute hidroelektrane Ombla, a iako se pripremaju već dugo vremena, zasad realizacija ni jednog niti drugog nije na vidiku. Najbliže realizaciji svakako je HE Ombla, projekt za koji su već pribavljene potrebne dozvole, ali i osigurano financiranje nakon što je Europska banka za obnovu i razvoj prošlog tjedna HEP-u odobrila 124 milijuna eura vrijedan kredit uz jamstva Vlade.
Riječ je o svojevrsnom preokretu nakon što je ranije ove godine u jednom izvješću konzultanata EBRD-a utvrđeno da je isplativost cijelog projekta loša i da HEP teško može osigurati povrat investicije u nekom razumnom roku. Ti zaključci osnažili su kritike koje su na račun projekta u javnosti iznosili pripadnici dubrovačkih ekoloških udruga, tvrdeći da je projekt ekološki i ekonomski štetan. Činjenica je da je riječ o iznimno kompleksnom projektu gradnje podzemne hidroelektrane, kakva u svijetu postoji još samo jedna, a u EBRD-u su se od mogućih kontroverzi zaštitili tako što su HEP-u isplatu sredstava iz kredita uvjetovali provedbom dodatne studije o ekološkoj raznolikosti, u skladu s važećim europskim direktivama. Nejasno je koliko bi izrada takve studije mogla trajati, no s obzirom na to da su pripadnici Kukuriku koalicije u više navrata naglašavali da namjeravaju ulagati u projekte s najbržim rokom realizacije i povratom investicije, a hidroelektrana Ombla teško da spada u takve, ako izrada studije potraje, projekt bi možda mogao biti i revidiran. Također, stariji pripadnici Kukuriku koalicije vjerojatno se sjećaju problema koje je Račanova vlada svojedobno imala zbog ekoloških prosvjeda protiv projekta DružbAdria, pa će i s te strane vjerojatno biti oprezni prema ekološki upitnim investicijama.

Plomin 2.

U energetskom smislu puno više potencijala svakako ima projekt Plomin 3 - termoelektrana na ugljen snage 500 megawatta koja bi trebala zamijeniti zastarjeli prvi blok te elektrane. Međunarodni interes za razvoj te investicije postoji već dugo, a naročito je zainteresiran njemački RWE, koji je vrlo uspješno ulagao u elektranu Plomin 2.

Cijeli projekt trenutačno je u fazi dobivanja lokacijske dozvole, vodi se rasprava oko Studije utjecaja na okoliš, no problem je što se nekim aspektima projekta protive lokalne ekološke udruge. Naime, Istarska je županija prije nekoliko godina, upravo zbog pritiska ekologa, donijela prostorni plan kojim se omogućava gradnja novog energetskog objekta u Plominu, ali samo ako je gorivo prirodni plin. Država i HEP ipak su odlučili da se krene u projekt termoelektrane na ugljen. Ne ulazeći u meritum te odluke, čini se da ekološke udruge sad imaju formalnu mogućnost da pokrenu sudski spor i privremeno zaustave realizaciju projekta. Takav proces, bez obzira na mogući ishod, sigurno će odgoditi izdavanje lokacijske dozvole, a tek nakon toga slijedi precizno planiranje, raspisivanje natječaja, pregovori, odabir investitora, izvođača i ishođenje ostalih dozvola. Ukratko, do prve lopate u Plominu proći će barem dvije i pol do tri godine, pa na značajnije ekonomske efekte tog projekta u svom mandatu sljedeća vlada teško može računati.
Što se tiče ostalih HEP-ovih planiranih investicija, četiri hidroelektrane na Savi kod Zagreba, dvije na Dravi kod Molvi i hidroelektrane Kosinj, zasad konkretnih najava rokova izgradnje nema, pa se može zaključiti da ona sigurno neće krenuti prije 2016.
Prije te godine sigurno neće početi ni gradnja Terminala za ukapljeni plin (LNG) u Omišlju, još jednog velikog hrvatskog energetskog projekta. Riječ je o ulaganju ukupne vrijednosti milijardu eura, od čega bi najmanje četvrtina iznosa otpala na poslove domaćih tvrtki. Ipak, sudbina tog projekta trenutačno je vrlo upitna, kako zbog situacija na europskom plinskom tržištu, tako i zbog financijskih problema tvrtke Dioki koja je vlasnik zemljišta na kojem bi se terminal trebao graditi.

Končar

Adria LNG, konzorcij stranih i domaćih tvrtki koje je Vlada odabrala kao investitore za ovaj projekt, zbog naglog pada potrošnje plina u Europi izazvanog recesijom, konačnu odluku o investiciji odgodio je do 2014., nadajući se da će se do tada situacija popraviti. Ipak, birokratski posao je nastavljen, s ciljem da sve dozvole budu spremne za 2014. da bi se eventualno moglo što prije krenuti u investiciju. Ipak, proces izdavanja lokacijske dozvole je zbog birokratskih zavrzlama zaustavljen, dok je, s druge strane, Dioki zbog neimaštine počeo pregovarati o prodaji zemljišta na kojem bi terminal trebao biti.
Zemljište je prvo ponuđeno konzorciju koji je ponudu odbio jer nema smisla kupovati zemlju prije nego što se uopće zna hoće li se investirati ili ne, a kao novi zainteresirani kupac pojavio se poduzetnik Danko Končar. Kupi li Končar tu zemlju, nastat će komplicirana situacija u kojoj on ne može graditi terminal bez konzorcija koji za to ima mandat Vlade, ali ni konzorcij ne može graditi bez dogovora s Končarom o zemlji. Takav spor potencijalno bi mogao rezultirati višegodišnjim zaustavljanjem projekta, pa će Vlada morati naći način da ga riješi i nadati se da će gradnja objekta početi za vrijeme njihova eventualnog drugog mandata. Ništa bolja situacija nije ni u ostatku plinskog sektora. Odlukom Ministarstva gospodarstva o raspisivanju natječaja za istraživačku koncesiju, o čemu je Nacional pisao u prošlom broju, gradnja novog podzemnog skladišta plina u Grubišnom polju faktički je odgođena za pet godina, iako je novac za tu investiciju već bio osiguran.

Plin

Plinofikacija Like i Dalmacije trebala bi biti gotova do kraja ove ili početka sljedeće godine, no taj projekt bio je toliko financijski zahtjevan da će zbog velikih dugova investicijska aktivnost Plinacra tijekom narednih godina biti ograničena. Moguće je da će rastom prometa plina kroz Plinacrove plinovode prihodi te kompanije rasti, no velikih projekata koji bi značajnije utjecali na gospodarski rast neće biti. Ulaganja će biti u izgradnju lokalne plinske mreže, no veličina tih investicija zasad je upitna i ovisit će o ažurnosti i angažmanu Vlade i državnih institucija. Samo za primjer, austrijska tvrtka EVN već mjesecima gradi lokalnu plinsku mrežu u Zadru i okolici, iako još uvijek nije dobila službenu odluku Hrvatske energetske regulatorne agencije o visini tarife. Ukratko, EVN ulaže iako još uvijek ne zna koliko će zarađivati. Bude li tarifa premala, razvoj će biti usporen, a bude li previsoka, plin će potrošačima biti preskup, pa neće biti interesa da ga se koristi. Država bi cijeli proces mogla potpomoći i tako da uvede obvezu da veliki javni objekti, poput bolnica i škola, počnu koristiti plin kao energent, a te bi se investicije u značajnijem dijelu prelile u domaće gospodarstvo.
Posljedni veliki plinski projekt je gradnja plinske termoelektrane u okolici Obrovca, a nedavno ga je javnosti predstavio Institut građevinarstva Hrvatske. U IGH-u tvrde da će elektranu snage 500 megawatta i vrijednosti 500 milijuna eura projektirati austrijski stručnjaci te da već bilježe interes stranih ulagača, no poznavajući sklonost kompanije Jure Radića da najavljuje i otkazuje projekte, plinsku elektranu u Obrovcu trenutačno se može smatrati tek idejnim rješenjem do čije će realizacije proći još godine. Goleme investicije aktualna vlada najavljivala je i u sektoru obnovljivih izvora energije, posebice vjetroenergetike, no demantirala ih je stvarnost. Naime, prema planovima, Hrvatska je do 2010. godine trebala 5,8 posto svoje električne energije proizvoditi iz vjetroelektrana, no danas proizvodi tek 0,5 posto. Glavni razlog tome su goleme birokratske prepreke s kojima se susreće svaki investitor u vjetroelektrane, ali i ostale obnovljive izvore energije.

Vjetar

Primjerice, za gradnju vjetroelektrane potrebno je dobiti više od 60 različitih dozvola, a u prosjeku razvoj jednog projekta traje duže od devet godina. Problem je dodatno potenciran i nelogičnom odredbom da se temeljna dozvola za gradnju takvih objekata, HEP-ova suglasnost za spoj na elektrodistribucijsku mrežu, dobiva nepovratno i prije izdavanja lokacijske dozvole. Rezultat je da su potencijalnim investitorima podijeljene velike količine takvih suglasnosti, a oni su potom projekte stopirali bez ikakve obveze da ih realiziraju u određenom vremenu. Veći dio njih nikad neće biti realiziran, a situacija je opterećenje za kvalitetne ulagače. Nova vlada izmjenama regulative tu može poboljšati ulagačku klimu, no od ulaganja u sektoru vjetroenergetike ne treba očekivati značajnije makroekonomske efekte. U tim projektima vjetroagregati čine i do 80 posto ukupne investicije, a u Hrvatskoj ih proizvodi samo Končar. Unatoč poticajima za korištenje domaće opreme, investitori ih uglavnom uvoze, pa je multiplikativni faktor tih ulaganja nizak.

Bioplin

Nešto bolja situacija vezana je za ulaganja u gradnju bioplinskih energetskih postrojenja. Velike hrvatske kompanije koje se bave poljoprivrednom proizvodnjom i preradom, poput Agrokora i Nexe Grupe, planiraju velika ulaganja u razvoj takvih elektrana, prvenstveno zato što na taj način mogu efikasnije iskoristiti sirovinu kojom raspolažu. Samo Agrokor najavio je da će potrošiti oko milijardu kuna u tu svrhu, a kako rijetke hrvatske tvrtke, osim Đure Đakovića, raspolažu tehnologijom za gradnju takvih postrojenja, moguće je da će opet značajan dio tog novca završiti u inozemstvu. Slično je i kod nekoliko projekata gradnje elektrana na šumsku biomasu, koji su tijekom proteklih godina bučno najavljivani, ali su onda zastali. Ključna prepreka njihovoj gradnji je cijena drva koju im omoguće Hrvatske šume, no osim toga nije jasno je li uopće isplativo i oportuno vrijednu sirovinu poput drva koristiti kao energent.

Puno se očekivalo i od projekta gradnje malih hidroelektrana tvrtke Hidraforce, vrijednog 200 miljuna eura, no kako je tvrtka, prema podacima Ministarstva gospodarstva, već gotovo godinu dana u potrazi za investitorima, nameće se pitanje o isplativosti cijelog projekta. Slična je situacija i s geotermalnom elektranom Marija 1 tvrtke Geoen, u vlasništvu poznate poduzetničke obitelji Jurilj, koja je još uvijek u fazi pregovora s potencijalnim investicijskim partnerima, a rafinerija biodizela u Vukovaru, tvrtke bivšeg vlasnika naftne kompanije Europa Mill, Miodraga Gadže, nikad nije zaživjela u zamišljenom obliku zbog krize i nepovoljnih uvjeta na domaćem tržištu naftnih derivata.
Takva situacija na tržištu determinirat će i ulaganja u proizvodnji nafte i plina, a kako je nositelj takvih investicija u Hrvatskoj Ina, prijepori oko vlasničke strukture u toj kompaniji između Vlade i MOL-a sigurno će utjecati i na investicije.

Godine gorkog razočarenja

Primjerice, Vladina nedavna odluka da Ini oduzme koncesije za nalazišta u istočnoj i sjevernoj Hrvatskoj, sigurno će rezultirati smanjenjem takvih investicija. Ulaganja u modernizaciju rafinerija i prodajne mreže su planirana, ali će također ovisiti o prilikama na tržištu i drugim faktorima, kao što je, primjerice, odnos s lokalnom zajednicom. Ipak, dođe li do normalizacije odnosa između Vlade i MOL-a, a situacija na tržištu bude povoljna, Ina bi vrlo lako mogla biti najveći domaći energetski investitor, a Vlada bi svoj utjecaj u kompaniji mogla iskoristiti da što veći dio tih poslova pripadne domaćim kompanijama.

Ipak, te investicije teško da mogu funkcionirati kao zamašnjak domaćeg gospodarstva. Ciklus razvoja velikih energetskih projekata takav je da ih se teško može realizirati u jednom četverogodišnjem vladinom mandatu. Upravo zbog toga nova vlada imat će mogućnost da stvori i pripremi regulatorne uvjete za jak ciklus u razdoblju između 2016. i 2020. godine.

Učini li to, neosporno će zaslužiti novi mandat, no svima onima koji vjeruju i uvjeravaju da će energetika Hrvatsku spasiti od krize - predstoje godine gorkog razočaranja.

Tekst je originalno objavljen u Nacionalovom energetskom prilogu Megawat