Cijela 2011. godina protekla je u znaku dužničke krize u eurozoni te je održan niz "povijesnih" summita koji su trebali ponuditi rješenje za krizu, kojoj se još uvijek ne nazire kraj i koja će sigurno biti glavnom temom i sljedeće godine.

U protekle dvije godine, od siječnja 2010. do prosinca 2011. održano je ukupno 18 summita, dok se u normalnim vremenima održavaju četiri summita godišnje. Mnogi od tih sastanaka na vrhu označavani su "povijesnim" ili "summitima zadnje šanse" i obično su nakon svakog od tih sastanaka dolazili pozitivni signali s financijskih tržišta, koji bi trajali samo nekoliko dana i onda bi se ubrzo pojavljivali komentari o još jednom neuspješnom summitu.

Ipak, iznimkom od toga pravila mogao bi se pokazati zadnji summit održan 8. i 9. prosinca, koji je također nazvan "povijesnim". Tržišta su odmah negativno reagirala na rezultate toga summita, koji bi se ipak na kraju mogao pokazati ili kao početak rješavanja dužničke krize ili kao početak kraja Europske unije kakvu danas poznajemo.

Povijesni summit

Čelnici Europske unije okupili su se na tom summitu u Bruxellesu, koji će za Hrvatsku postati povijesni zbog potpisivanja pristupnog ugovora, s ciljem da se kroz promjene ugovora zacementira fiskalna disciplina u eurozoni kako bi se ubuduće spriječile nove dužničke krize i što bi, prema očekivanjima, trebalo vratiti povjerenje investitora u sigurnost državnih obveznica zemalja eurozone.

Međutim, zbog protivljenja Velike Britanije odlučeno je da se ide u zaseban međuvladin sporazum, koji će sklopiti 17 zemalja eurozone te još 9 zemalja koje su zasada izvan te zone. Britanija je za svoj pristanak tražila neke iznimke za sebe, koje ostalima nisu bile prihvatljive.

Glavni problem je nepovjerenje financijskih tržišta da će prezadužene članice eurozone moći servisirati svoje dugove pa su investitori tražili sve veće i veće kamate na obveznice tih zemalja, a uspostava kriznog fonda pokazala se nedovoljnim potezom za zaustavljanje krize. Stoga čelnici eurozone pokušavaju naći odgovor na pitanje kako zadobiti povjerenje investitora da je ulaganje u obveznice zemalja članica eurozone sigurno.

Solidarnost - odgovornost

Tu su se isprofilirala dva pristupa. Jedan na prvo mjesto stavlja solidarnost među državama članicama, to je stajalište uglavnom onih koji su u težoj situaciji, dok drugi pristup inzistira na odgovornosti i proračunskoj disciplini. Ta dva pristupa nisu međusobno isključiva, ali je od najveće važnosti redoslijed, odnosno čemu će se dati prednost.

Postoji još jedna podjela - na one koji traže da se kriza riješi jednim velikim, snažnim potezom poput odluke da Europska središnja banka počne tiskati novac kojim bi se financirale prezadužene članice ili uvođenja euroobveznica, a s druge strane su oni koji tvrde da kriza nije nastala preko noći i da će trebati godine za njezino prevladavanje.

Najjača zagovornica drugog pristupa je kancelarka Angela Merkel, koja je na čelu gospodarski najjače europske zemlje.

Lijek

"Ova se kriza neće riješiti jednim potezom, nekim čudesnim lijekom. Uvjerena sam da Europa, ako budemo strpljivi i izdržljivi, ako sustavno budemo napredovali prema proračunskoj i stabilnoj uniji, ako uspijemo ostvariti ekonomsku i monetarnu uniju, neće samo pobijediti krizu, nego će iz nje izaći snažnija nego što je bila prije krize", izjavila je Merkel nedavno u Bundestagu.

Sličnog je mišljenja i predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, koji ističe da će se tek nakon što kriza bude riješena uvidjeti važnost i dosezi poteza koji su povučeni u posljednje dvije godine.

"Kada ova kriza bude iza nas, vidjet ćemo što smo ostvarili tijekom 2010. i 2011. i na ono što danas proživljavamo kao 'annus horribilis' (groznu godinu), jednog dana ćemo gledati kao na 'annus mirabilis' (čudesnu godinu)", rekao je Van Rompuy nedavno u Europskom parlamentu.

Nitko ne dovodi u pitanje potrebu za tješnjom integracijom na području fiskalne i ekonomske politike i za uravnoteženjem proračuna i financijskom disciplinom, ali mnogi ističu da je to dugoročno rješenje, a da sada treba naći efikasno rješenje za trenutačnu situaciju.

Kolaps bankarskog sustava?

Mjere štednje i uravnoteženi proračuni neće riješiti pitanje slabog ili nikakvog gospodarskog rasta, bez kojeg prezadužene zemlje još dublje tonu u dugove. Mjerama štednje smanjuje se potrošnja, što izravno pogađa gospodarski rast, a bez gospodarskog rasta ne mogu se smanjivati dugovi i tako se stvara začarani krug iz kojeg se ne vidi izlaz.

U međuvremenu, Europska središnja banka (ECB) pokušava spriječiti kolaps bankarskog sustava u eurozoni. ECB je u srijedu započela operaciju kreditiranja banaka u eurozoni po fiksnoj kamati od 1 posto na trogodišnje zajmove. Više od 500 banaka uzelo je nešto manje od 500 milijardi eura zajmova.

Tim novcem puno banaka, kojima sljedeće godine stižu na naplatu veliki dugovi, moglo bi izbjeći stečaj. Te banke, koje u svom vlasništvu imaju veliki broj državnih obveznica prezaduženih zemalja eurozone, teško nalaze novac na tržištu zbog straha investitora da će zemlje, koje su njihovi vjerovnici, bankrotirati.

Može li se prevladati kriza?

Sljedeća godina dat će odgovor na pitanje mogu li zemlje članice prevladati do sada najveću krizu od stvaranja Europske unije. Rad na provedbi odluka posljednjeg summita, to jest izrada novog međuvladinog ugovora o fiskalnoj disciplini već je započeo i trebao bi biti dovršen do kraja siječnja. Očekuje se da bi novi ugovor mogao biti potpisan na summitu EU-a početkom ožujka. Po prvom nacrtu toga ugovora, on bi stupio na snagu kada ga ratificira devet zemalja članica. Međutim, postoji puno nedoumica oko budućeg ugovora i njegovih dometa, koje će trebati razjasniti kroz rasprave o pojedinostima njegova sadržaja.

Predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy već je najavio sljedeći izvanredni summit za 30. siječnja. Službeno, na dnevnom redu bi trebalo biti pitanje nezaposlenosti, ali bi se taj dnevni red, kao i na prethodnim sastancima na vrhu, mogao naći u drugom planu, a glavna tema ponovno bi mogla biti traženje odgovora na dužničku krizu.