Mitt RomneyMitt Romney je lud za Amerikom. Njegov je autobus ukrašen sloganom "Vjerujte u Ameriku", a on sam voli se stavljati u opreku s državnikom koji (navodno) "iz dna duše vjeruje da je sljedeće stoljeće post-američko stoljeće". Ali Romney ne vjeruje samo da je Amerika najbolja zemlja na svijetu, on vjeruje da je ona "najveća nacija u povijesti planeta".

Pa je li? Zaslužuje li Amerika uistinu Romneyjev strastveni žar?

U ljeto 2010. godine, Newsweek je zaključio da je Finska, u pratnji Švicarske, najbolja zemlja na Zemlji, navodeći ukupni rezultat na temelju obrazovanja, zdravlja, kvalitete života, ekonomskog dinamizma i političkog okoliša. Netko bi mogao ustvrditi i da kvaliteta života sama po sebi određuje koja je zemlja najbolja, u kojem bi slučaju pobjednik po Newsweekovoj skali bila Norveška. Amerika je zauzela 11. mjesto u ukupnom poretku i 9. po kvaliteti života. UN-ov Indeks ljudskog razvoja stavlja nas na 4. mjesto, iza Australije, Nizozemske i opet Norveške. Indeksu ekonomskih sloboda zaklade Heritage Foundation najviše se sviđaju Singapur i Hong Kong, ali njih ćemo diskvalificirati iz natjecanja za ukupnu pobjedu zbog njihovog nedostatka političkih sloboda. Zatim slijede Australija, Novi Zeland, Švicarska, Kanada, Irska, Danska i konačno Sjedinjene Države.

Ove brojeve možete kombinirati na različite načine, ali njihova poruka ostaje ista: Amerika je sjajna, ali nije baš broj 1. Ovisno na koje oko zažmirite, jedna ili više nordijskih zemalja (ponekad u pratnji Švicarske ili Nizozemske) nas uvijek pobijede, kao i bar jedna od anglofonih "Amerika light" zemalja. No mora se reći, mi smo stvarno veliki, a Norveška i Australija su sićušne. Prilagodite li izvrsnost broju stanovnika, jasno je da smo vodeći u svijetu po životnom standardu u cjelini, baš kao i po BDP-u, vojnoj moći i drugim pokazateljima. Naš spoj veličine i blagostanja ostavlja druge daleko na začelju.

Photomontage: CheesRomneyjeva je tvrdnja, međutim, historijska. Ne samo da smo najveća nacija današnjice, već smo najveća nacija u povijesti. Stvarno?

U smislu čiste moći, teško je nadmašiti Mongolsko carstvo koje su osnovali Džingis-kan i njegovi nasljednici. Protežući se od Kine preko Rusije pa sve do današnjeg Irana, s vojnicima koji su nadirali ka zapadu sve do Budimpešte, ono je predstavljalo uistinu zadivljujući pothvat. No unatoč svojoj vještini jahanja na konjima i ispaljivanja strijela iz lukova, Mongoli su zakazali u mnogim važnim stvarima. Ne postoje velika djela mongolske književnosti iz carske ere, nema velikih mongolskih filozofa, nema čak ni nekih impresivnih spomenika. Antička Atena, naprotiv, postiže rekordne rezultate na polju kulture, ali je njezin politički utjecaj bio posve beznačajan.

Britansko carstvo, koje na njegovom vrhuncu sunčev sjaj nije mogao u potpunosti obuhvatiti, vrlo je jak takmac. U vojnom je smislu opkoračivalo Zemlju poput kolosa. Dominiralo je globalnom ekonomijom u još većoj mjeri nego što je "vladalo valovima". U području kulture, Britansko carstvo služi kao primjer. A osim glazbe, slikarstva, arhitekture i nekolicine istaknutih muzeja i palača, Britanija (daleko više nego Grčka ili Rim) je mjesto gdje su stvoreni moderni stupovi liberalne demokracije - predstavnička vlada, građanske slobode i nezavisno sudstvo. Britanija, međutim, podbacuje na polju dugovječnosti. Više od 400 godina je prošlo između ubojstva Julija Cezara i Alarikove pljačke Rima. S druge strane, isti liberalizam i težnja za proširenjem koji su od Britanije učinili tako značajnu velesilu također su je učinili razmjerno kratkotrajnom, s naseljeničkim kolonijama koje se neprekidno odvajaju od krune i podjarmljenim narodima koji se uspješno bore za nezavisnost.

Kina se izdvaja iz gomile time što nadživljava uspon i pad pojedinačnih vođa, pokazujući zapanjujuću kulturnu cjelovitost i kontinuitet. Utjecaj kineskog jezika i društva toliko su jaki da su se uzastopni valovi vladara, bili oni podrijetlom Mongoli, Mandžurci ili marksisti, na kraju podređivali većoj kineskoj civilizaciji. Današnja Kina, s oko 15% svjetskog stanovništva, zapravo je razmjerno mala u usporedbi s dinastijama Qing ili Tang koje su po nekim procjenama bile dom za preko 25% čovječanstva. Pa ipak Kina nije širila blagotvorne ideje na svijet izvan svojih granica onako kako su to činili Grčka, Rim, Velika Britanija i Sjedinjene Države. U tom kritičnom pogledu još imamo prednost.

Autor: Matthew Yglesias

Preneseno s portala magazina Slate

Prevela Diana Robaš