Najpoznatija slika Johna Martina „Veliki dan Njegovog gnjeva" dio je izložbe prigodnog naslova „Apokalipsa", koja je unatoč visokoj cijeni ulaznica privukla brojne posjetiteljeDugogodišnji suradnik Guardiana Andy Beckett u svom se tekstu 'Vijesti su loše. Je li svijet uistinu osuđen na propast?' bavi apokaliptičnim raspoloženjem koje je obuzelo suvremeni svijet, pitajući se ima li istine u zlim slutnjama koje su prožele sve vidove društvenog života, od politike i ekonomije do kulture i znanosti.

Povod za njegovu analizu je izložba slika 19-stoljetnog umjetnika Johna Martina (1789.-1854.) u londonskoj galeriji Tate. Izložba prigodnog naslova „Apokalipsa" unatoč visokoj cijeni ulaznica privukla je brojne posjetitelje, a jedna od njih je i irska sveučilišna profesorica Caoilfhionn Ní Bheacháin, Beckettova sugovornica koja mu je objasnila razlog privlačnosti Martinovih vizija modernoj publici: „Njegov je rad od velike važnosti za sadašnji trenutak. ... Osjećaj bliske propasti, prizori gradova koji bivaju uništeni - sve se to podudara s današnjim nemirima, s onime što se događa s ekologijom planeta." Beckett opisuje plakat izložbe, detalj s Martinove najpoznatije slike „Veliki dan Njegovog gnjeva", kao križanac Hieronymusa Boscha i omota heavy metal albuma.

Pop kultura prožeta 'apokaliptičnim mislima'

"Apokalipsa", napisao je njemački pjesnik i esejist Hans Magnus Enzensberger 1978. godine, „je afrodizijak, noćna mora, roba kao i svaka druga ... prst upozorenja i znanstvena prognoza ... poziv na ujedinjenje ... praznovjerje ... šala ... stalni proizvod naše mašte ... jedna od najstarijih ideja ljudske vrste. Njezino periodičko pojavljivanje i nestajanje ... pratilo je utopijsku misao poput sjene."

Apokaliptične misli ponovo nas opsjedaju, ustvrđuje Beckett, navodeći kao primjer suvremene filmove koji prenose taj osjećaj bliske propasti poput „Melankolije" Larsa von Triera i „U zaklon" Jeffa Nicholsa te televizijske serije „Preživjeli" prikazivane na BBC1 od 2008. do 2010. godine, „postapokaliptične sapunice ... o borbi običnih Britanaca za opstanak nakon smrtonosne pandemije gripe". Tu je i „književnost smaka svijeta, od iscrpnog i eruditskog 'Života na kraju vremena' slovenske filozofske superzvijezde Slavoja Žižeka do probavljivije 'Knjige o smaku svijeta za svaki dnevni boravak' Stevena Applebyja i Arta Lestera, objavljene baš uoči ovog Božića", kao i mračniji primjerci nove pop glazbe koji dolaze iz „modernih podžanrova dubstepa i techna, gdje blogerski razvikana nova etiketa Blackest Ever Black izdaje odjekujuće, pogrebničke instrumentale s naslovima poput 'We Must Hunt Under The Wreckage Of Many Systems'" britanskog dueta Raime.

Nafta, populacijska bomba, resursi

Beckett se osvrće i na sve brojniji i glasniji niz potkultura posvećenih predviđanju apokalipse kao što su „katastrofičari kraja nafte, koji vjeruju da će se svjetske zalihe energije iscrpiti te će uslijediti masovna glad; kršćani koji iščekuju dan uznesenja kada će se vjernici uzdići na nebo, a nevjernici će iščeznuti; tumači drevnog kalendara Maja koji su, suprotno suvremenom akademskom učenju, uvjereni da će svijet završiti 21. prosinca 2012.; i tradicionalni fanatici opstanka koji gomilaju konzerve i grade zabačena skrovišta u kojima će prosjediti armagedon". Bilježi i ponovnu pojavu u javnosti Paula Ehrlicha, profesora demografskih studija na kalifornijskom sveučilištu Stanford i autora nekadašnjeg bestselera „Populacijska bomba" (1968.), koji je jesenas u povodu rođenja sedam milijarditog stanovnika Zemlje „uskrsnuo u britanskom tisku kako bi upozorio da će potražnja za resursima na planetu uskoro definitivno nadmašiti njihovu ponudu".

Mainstream mediji & pesimizam

Proučavajući britanski tisak, Beckett primjećuje da su pesimistične prognoze svačija omiljena tema, od desničarskog Daily Maila opsjednutog klimatskim promjenama do ljevičarskog New Statesmana zabrinutog zbog ekonomske depresije u Britaniji. Čak i Economist u svom godišnjem pregledu „Svijet u 2012." „napušta svoje uobičajeno kapitalističko navijanje radi upozorenja o ekonomskoj 'Velikoj stagnaciji' i daljnjim 'uličnim nemirima' na zapadu." Uočen je i porast učestalosti spominjanja riječi „apokalipsa" u britanskim novinama kako se godina bliži kraju: 60 u srpnju, 70 u kolovozu, 92 u rujnu i 100 u studenome. Čak su i „obično smireni kolumnisti Guardiana počeli razmišljati o armagedonu", ne bez ironije piše Beckett prozivajući svoje kolege Zoe Williams, Simona Jenkinsa i Iana Jacka.

Beckett navodi riječi političkog filozofa Johna Graya koji je pokušao objasniti zašto je ovakav pesimizam dosad bio rijetka pojava u bogatim zemljama: „Postojao je duboko ukorijenjeni osjećaj da se pojavio model - zapadni kapitalizam - koji će nadživjeti sve poteškoće i proširiti se svijetom". To je vjerovanje ostalo čvrsto unatoč ratovima, terorističkim napadima 11. rujna i „masovnim, od medija pothranjivanim strahovima od globalnih epidemija poput ebole i ptičje gripe, od milenijskog buga" koje se ili nisu ostvarile ili su bile kratkog vijeka dok se „u međuvremenu nastavio stabilni uspon popularnog kapitalizma".

Potrošena petoljetka

Taj se optimizam sada čini naivnim, smatra Beckett, jer su gospodarski i politički šokovi u posljednjih pet godina značajno izmijenili zapadnjački svjetonazor. „Napravili smo pomak od varljivog optimizma do osjećaja da su pred nama nepremostive zapreke: oskudnost resursa i ogromni dugovi; erozije buržoaskog života; nesposobnosti političara da riješe velike probleme; spoznaje da ekonomski problemi 70-ih nikad nisu bili riješeni kako treba; spoznaje da ćemo vrijeme koje nam je na raspolaganju za djelovanje u vezi s klimatskim promjenama - idućih pet godina - potrošiti na pokušaje ponovnog pokretanja gospodarskog rasta", napisao je John Gray.

Utjehu zapadnjacima više ne pruža, kaže Beckett, ni ugledanje na druge zemlje kojem su nagonski pribjegavali u takvim situacijama: „SAD je na ekonomskom zalasku i politički disfunkcionalna. EU je oštećena i možda u stanju raspada. Izgleda da se socijalna demokracija europskih poslijeratnih zlatnih desetljeća nije u stanju modernizirati. Sposobnosti tačerizma i njegovih međunarodnih varijanti i nasljednika da spase zemlje od nacionalne propasti ... istekao je, izgleda, rok trajanja."

Beckett se referira na Žižekov argument po kojem je „u posljednjih pet godina zapad pretrpio neki oblik gubitka", a raspoloženje koje je uslijedilo filozof je opisao pomoću slavnog modela „pet stupnjeva žalovanja" švicarsko-američke psihologinje Elisabeth Kübler-Ross iz 1969.: poricanje, bijes, pogađanje, depresija i prihvaćanje. Trenutno javno raspoloženje, procjenjuje Beckett, ima elemente središnjih triju stadija.

Povratak 70-ima

On podsjeća da se zapadnjaci nisu tako osjećali još od 1970-ih, kada je nekolicina loših godina razasutih između 1970. i 1981. prouzročila slična previranja i neizvjesnost u Britaniji i na zapadu. To je urodilo i pesimističnim valom u kulturi: „1970. godine, 'Knjiga sudnjeg dana' Gordona Rattraya Taylora predvidjela je i globalno zatopljenje i novo ledeno doba; između 1970. i 1972. godine, BBC1 je prikazivao dramsku hit seriju 'Stražari sudnjeg dana' o fiktivnoj vladinoj agenciji koja se bavi ekološkim katastrofama. Između 1975. i 1977., BBC1 je prikazivao raniju i jezovitiju verziju 'Preživjelih'." Beckett spominje i apokaliptični roman „Betonski vrt" Iana McEwana (1978.), film Chrisa Petita „Radio On" (1979.) i hit singl grupe UB40 „The Earth Dies Screaming" (1980.), kao i obnovljenu popularnost dotad ignoriranog i čak ismijavanog slikara Johna Martina s početka teksta, čiji je triptih 1974. godine kupila galerija Tate.

Enzensberger se, navodi Beckett, rugao paranoji dežurnih paničara, napisavši 1978. godine: „Apokaliptična metafora jamči oterećenje od analitičkog razmišljanja. Sve se tumači kao skriveni znak ... katastrofe." Urednik magazina Scientific American Michael Moyer napisao je prošle godine u specijalnom broju posvećenom apokalipsi: „Svi volimo vjerovati da živimo u iznimnom vremenu, možda čak i kritičnom trenutku u povijesti ljudske vrste. ... Zamišljanje kraja svijeta daje nam osjećaj posebnosti."

Spora bitka

Ipak, naglašava Beckett, pesimizam 70-ih imao je ograničen doseg. Kako je mnoštvo Britanaca već iskusilo daleko gore životne okolnosti tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, njihova je reakcija na nestašice energije i nafte bila smirena i praktična te je kriza ostala „daleko prisutnija u mislima vodećih pisaca i političara nego stanovništva u cjelini". Međutim, danas su njegovi sunarodnjaci možda manje otporni, jer sve ih se manje sjeća krize 70-ih, a kamoli Drugog svjetskog rata. „Za mnoge ljude, ključno formativno razdoblje u odrasloj dobi bila je Blairova era sa svojom dobroćudnom ekonomijom i menadžerskom, promjenama nesklonom politikom. Te su godine obilja ispunile naše živote materijalnim dobrima koja mogu na dulje vrijeme poslužiti za ublažavanje loših vremena, kako fizički tako i psihološki", piše Beckett, nadovezujući se na to još jednim citatom Johna Graya, koji postavlja pitanje: „Što će biti kada se ovi materijalistički, nestrpljivi građani, navikli u najgorem slučaju na kratke nestašice, budu morali suočiti s dugom, sporom bitkom?" Čini se da ni emigracija, koja je bila masovna 1970-ih godina, nije odgovor jer ni SAD ni ostatak Europe, nekoć omiljena odredišta Britanaca, više ne nude mogućnosti boljeg života.

Normalni tijek stvari

Najsličnije razdoblje sadašnjemu, zaključuje Beckett, ipak nisu 70-e nego 30-e godine, doba Velike depresije kada je „Britanijom vladala još jedna koalicija kojom su dominirali torijevci, Nacionalna vlada. Kao i sada, kontinentalna je Europa bila u previranju, a britanska se vlada držala podalje od njihove borbe. Kao i sada, trajala je recesija u Britaniji, ali dijelovi Londona i jugoistok Engleske svejedno su napredovali." Britansku sklonost racionalizaciji, kako tada tako i sada, objašnjava pomoću još jednog Žižekovog citata: „Jednom kada se katastrofa ... dotad odbacivana kao nemoguća ... dogodi ... ona može biti nanovo normalizirana, može se prihvatiti kao dio normalnog tijeka stvari."