Objavljeno u Nacionalu br. 841, 2011-12-27

Autor: Nenad Popović

Roman u tranziciji

Nadrealna ruska stvarnost

Ruski suvremeni pisci socijalni i ekonomski kaos tranzicijskog razdoblja promatraju hladnokrvno, ali to se Rusima ne sviđa, smatraju da su, otkad imaju demokraciju, izgubili veliku književnost

Naslovnice ruskih suvremenih romana prevedenih na mnoge jezike (lijevo); među njima je i 'Plavo salo' Vladimira SorokinaNaslovnice ruskih suvremenih romana prevedenih na mnoge jezike (lijevo); među njima je i 'Plavo salo' Vladimira Sorokina"Tranzicijska književnost" nije baš sretno odabrana fraza. Naime, "tranzicija" znači prijelaz, a u mnogim zemljama u tranziciji, pogotovo u Rusiji, jasno je iz čega se krenulo, ali je potpuno nedokučivo u što se stiglo ili se namjerava stići. U romanu "Brojevi" Viktora Pelevina citira se sljedeći vic: "Mercedes 600 zabije se na raskršću u dupe crne Volge s metaliziranim staklima. Bandit iskoči iz Mercedesa, počinje kundakom razbijati staklo na Volgi i vidi u njoj pukovnika FSB-a. 'Druže pukovniče, ja kucam i kucam, a vi ne otvarate... Kamo treba odnijeti novac?'"


U Hrvatskoj se devedesetih slabo objavljivala recentna ruska književnost, ali u posljednjih deset godina pokazalo se da nema tog zapadnoeuropskog autora koji će hrvatskom čitatelju tako uspješno zavidati pretvorbene rane kao jedan Rus, a pritom ne treba zanemariti ni Ukrajince ni Bugare. Nažalost, trenutačno najutjecajniji ruski intelektualac Viktor Pelevin prilično je zahtjevan autor pa hrvatskim širokim narodnim masama ne može zamijeniti utjehu koju im pruža self-help kiosk-literatura ili kutija Praxitena u džepu. Autor knjige "Generacija P", samo u Rusiji prodane u dva milijuna primjeraka, jednako je fantastično upućen u mentalitet oligarha, kao i u budizam, komparativnu književnost, osnove sive ekonomije, numerologiju, psihologiju čečenskih tjelohranitelja i povijest drevnih civilizacija.

"Viktor Pelevin je genij", kaže njegova prevoditeljica, rusistica Irena Lukšić, ovog mjeseca nagrađena Kiklopom za urednika godine u izdavačkoj kući "Disput". "No ruski kulturni establišment blizak vlasti nije pretjerano oduševljen njegovom internacionalnom slavom: osobno sam doživjela vrlo energičan ispad na seminaru gdje sam u razgovoru rekla da prevodim Pelevina - da zašto se bavim nekim tko ne voli Rusiju i piše prozapadne grozomorije. Pisci za koje bi oni željeli da ih predstavljaju u inozemstvu su 'ognjištarci', oni koji se vraćaju nacionalnom biću i pravoslavlju."

Viktor Pelevin ne pojavljuje se javno i ne daje intervjue, ima englesku agenticu i stan u Münchenu. Navodno se povremeno po Moskvi kreće maskiran i preodjeven te živi u nekoj vrsti ilegale. Na pitanje ne bi li ga onaj tko ga želi pronaći svejedno našao, Irena Lukšić objašnjava: "U Rusiji za pisce vrijedi pravilo - 'Ne pucaj u pijanista'. Oni tamo već stoljećima imaju enorman ugled. Književnik je izniman fenomen, on je mesija, nitko ne želi ući u negativnu povijest zbog toga što je naložio likvidaciju pisca. Druga su stvar novinari, kao Ana Politkovskaja, za njih se smatra da nisu toliko važni da bi se njihove smrti dugo pamtile. Ipak, postoje neugodne situacije: suprugu Ilje Stogoffa - književnika također poznata po nimalo laskavim prikazima Rusije - znali su anonimno nazivati i govoriti joj da joj je muž poginuo ili provocirati je na razne načine."

Točnost ove tvrdnje dokazuje statistika: od u nas prevedenih ruskih pisaca samo je jedan bio teško isprebijan, Oleg Kašin, autor romana "Rusija u banani", kojemu su - kao što se može vidjeti na snimci na YouTubeu - napadači vrlo temeljito polomili obje noge, prste na rukama i čeljust. No on je po profesiji i novinar, pa njegovi kolege smatraju da je ovo upozorenje "ne hodaj, ne tipkaj, ne govori" trebalo zaustaviti Kašina novinara, a ne Kašina književnika; uostalom, tu je knjigu objavio nakon napada. Na pitanje zašto bi se bilo koji pisac odvažio na kritiku jednog tako vrlo uvredljiva i pritom do zuba naoružana establišmenta - u "Makedonskoj kritici francuske misli" Pelevin izmišlja pridjev "makedonski" za tehniku pucanja objema rukama bez nišanjenja - rusist Fikret Cacan kaže: "Ruski pisci imaju veliku odgovornost zbog svojih prethodnika. U posljednjih 10-15 godina objavljuju se nekadašnji samizdati, djela pisaca koji su u komunističkom režimu prošli kalvariju. Jedan od njih je Vasilij Grosman, autor cenzuriranih romana 'Sve teče' i 'Život i sudbina'." U Hrvatskoj je objavljen prvi, stravična priča o logoraškim životima i izgladnjivanju seljaka na smrt u vrijeme industrijalizacije. Cacan o Grossmanu kaže: "Piscu su rukopisi svojedobno zaplijenjeni i do kraja života je vjerovao da su uništeni. Nakon njegove smrti na misteriozan su način prokrijumčareni u inozemstvo i objavljeni. Današnji pisci ne mogu ići ispod razine svih onih koji su držali glavu u torbi. U Rusiji je tradicija da se piše hrabro, sa srcem i da se riskira. Oni su uzor publici koju čini više od sto milijuna stanovnika među kojima je uvriježena izreka da je lakše naći sveca nego građanina." No to nije spriječilo Putinovu stranačku mladež da spaljuje primjerke Sorokinove knjige "Plavo salo" ispred teatra Boljšoj. Roman u kojem su Hitler i Staljin raznijeli London atomskom bombom, a Staljin se s Hruščovom pojavljuje u eksplicitnoj sceni seksa, proglašen je "pornografskim".

Rusistica Ivana Peruško ne misli da su pisci pošteđeni zbog svog bogomdanoga statusa, nego zato što ipak ne diraju izravno Putina nego se bave revidiranjem prošlosti, FSB-om, KGB-om i ludilom konzumerizma. Dokle to ludilo seže, svjedoči, osim Pelevinove "Generacije P", i "Ruski party" bivšeg bankara Sergeja Minaeva, roman koji je u Rusiji prodan u prvih devet mjeseci nakon izlaska u pola milijuna primjeraka, te "Košulja" Evgenija Griškovca. Iz sva tri može se iščitati svakodnevica uspješnog ruskog poduzetnika, svedena na kokain, automobile nalik na tenkove kojima putuje s posla i na posao te strastan odnos prema robnim markama - Irena Lukšić kaže da su danas u Moskvi redovi pred dućanima Calvina Kleina jednaki onima u kojima su ljudi nekoć stajali da kupe kruh.

Ruski pisci srednje generacije pišu s distancom, u svoju satiru ne izlijevaju privatnu žuč i, u skladu s devizom o "iznimnoj literaturi", socijalni i ekonomski kaos promatraju prilično hladnokrvno. U "Telefonskim bajkama" Egali Ger opisuje različite načine na koje "kroz trnje do zvijezda" prolaze majka i kći: prva si osigurava lagodan život ilegalnom trgovinom alkoholom, a potonja promišljenom prostitucijom. Irena Lukšić misli da podudarnost između često egzaktnih studija ruskih pisaca - Pelevin je inženjer energetike i avijacije, Grossman je također bio inženjer, a Ljudmila Ulickaja genetičarka - i njihove sposobnosti da stvarnošću ovladaju s određene "znanstvene", laboratorijske distance nije slučajna. Napominje da je to u ruskoj povijesti bio čest slučaj te da su i Čehov i Bulgakov bili liječnici. Ivana Peruško pak upozorava da se stvari mogu promatrati i obrnuto, naime, u Rusiji obljetnice Puškina ili Dostojevskoga zauzimaju novinske naslovnice, a na tehničkim fakultetima književnost je obavezan predmet, pa ne postoji takav rascjep između tehničkih i humanističkih znanosti kao u nas, a i njihov je društveni položaj izjednačen: inženjeri građevine ne smatraju da su profesori književnosti tipovi koji nisu vični ozbiljnu poslu i koji dane provode prelijevajući iz šupljeg u prazno.

Naravno, u tranzicijskom razdoblju i jedni i drugi završili su na dnu društvene ljestvice, tako da u "Ruskom partyju" sveučilišnu diplomu u poduzeću ima samo dostavljač, a Pelevin u jednom od svojih romana objašnjava da se u marketinškim konceptima pojmovi kao što je "kolektivno nesvjesno" mogu koristiti onako odoka, jer svi oni koji precizno razumiju njihovo značenje, intelektualci, upravo preprodaju cigarete na stanicama podzemne željeznice. Ruska je stvarnost u očima pisaca lišena svih uobičajenih društvenih konvencija, a jednako je nadrealna i ruska ekonomija. Pelevin jedinim važnim ruskim proizvodima proglašava kalašnjikov, votku i naftu, a i ozbiljni poslovni ljudi bave se pranjem novca, podizanjem kredita koje će vratiti novim kreditima te proizvodnjom reklama koje trebaju biti što neuvjerljivije i lošije da bi naručitelj televizijskim gledateljima demonstrirao da je dovoljno imućan da može za potpuno neuspjelo oglašavanje potrošiti milijun dolara. Stoga ne čudi to što Rusi taj potpuno bestežinski svijet, lišen gravitacije kao Chagallove slike, u svojoj literaturi često sasvim pretvaraju u fantastiku: kloniranje velikih vođa, čarobna sredstva za ubrzan rast svinja, ali i ljudi, pretvaranje FSB-ovaca u vukodlake kako bi zavijali nad presušenim izvorima nafte, prostitutke kao tisuću godina stare lisice. Jesu li to mogući smjerovi u koje vodi tranzicija ili će se raspetljati u nešto prizemnijim okvirima, posve je irelevantno. Važnije je demonstrirati da u budućnosti nema ni jedne jedine čvrste točke prema kojoj se društvo kreće ili barem umišlja da se kreće. U "Dobrom Staljinu" Viktor Jerofejev za Ruse piše da su posjetili svjetove u kojima još nitko nije bio i koji imaju neljudske dimenzije; nakon toga je povratak u sustav normalnih vrijednosti nestvaran, a zdrav razum se samo oponaša.

Premda se iz svega navedenoga čini da ruskom književnošću trenutačno dominiraju muškarci, najveće tiraže postižu tri žene. Ljudmila Ulickaja i u nas neprevedena Ljudmila Petruševskaja ne bave se izravno tranzicijom, nego svakodnevicom i sudbinom Ruskinja. Tatjana Tolstoj, unuka Lava Nikolajeviča, pišući o postkataklizmičkom dobu stvara razornu kritiku i ruskog i zapadnog društva.

Novom uzletu ruske književnosti zacijelo pomažu i brojne nagrade (ruski Booker, mali Booker, anti-Booker, Solženjicin, Najbolje prodavana nacionalna knjiga...), čije su komisije, tvrdi Cacan, neusporedivo etičnije i stručnije od naših. Premda su im pisci prevedeni na sve veće svjetske jezike, Ivana Peruško tvrdi da prosječni Rusi danas nisu zadovoljni svojom književnošću. Tvrde da su, otkad su dobili demokraciju, izgubili veliku literaturu. Kaže da su Rusi veoma naivni čitatelji, naviknuti na život pod cenzurom, gdje je književnost jedina istina, tako da vole autore koji educiraju i propovijedaju te da ne podnose nikakvu dekonstrukciju žanra. I danas najčešće čitaju svoje devetnaestostoljetne klasike, Dostojevskog i Tolstoja. I ruski su vladari, koliko god surovi bili, bili poznati kao pasionirani čitatelji. Knjige pronađene u Staljinovoj biblioteci bile su strastveno ispisane po marginama. No nitko od naših sugovornika nije imao nikakvu predodžbu o tome što i čita li uopće Vladimir Putin.

Vezane vijesti

Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište

Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište

Iako je od početka devedesetih Hrvatska s Rusijom potpisala 30-ak međudržavnih ugovora o raznim oblicima suradnje – od gospodarske do obrazovanja i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika