Vlatko Marković u HNS-u tolerira osobe osumnjičene za kriminalNajava Željka Jovanovića, novog ministra znanosti, obrazovanja i sporta, da će skorim promjenama Zakona o sportu ukloniti anomalije poput Zdravka Mamića i Vlatka Markovića primljena je na dva suprotna načina. Zdravko Mamić najglasniji je predstavnik grupacije prema kojoj je gotovo sve u hrvatskom sportu u redu pa "miševi" poput Jovanovića ne trebaju intervenirati, dok s druge strane stoje mediji i javnost koji podržavaju Jovanovićeve ideje. Problem ovih potonjih jest to što rade famu od mijenjanja Zakona o sportu, naprasno i bez ikakvih razloga uključuju Zvonimira Bobana u tu akciju i udružuju ga s Jovanovićem, a jedina je istina da je Zakon o sportu pun rupa koje se vrlo lako i brzo mogu ukloniti. Zato Nacional ovim tekstom predlaže što hitno treba promijeniti u Zakonu o sportu.

SDP-u se ne može prigovoriti da se tek sada sjetio promjena u Zakonu o sportu. Svoje prijedloge napisali su još u listopadu prošle godine, ali ih je nakon rasprave u veljači ove godine odbila HDZ-ova većina, pri čemu je ta većina imala nevjerojatna obrazloženja: "U ovom svom dopisu klub SDP-a kaže da treba maknuti politički utjecaj iz klubova. Ja mislim upravo suprotno." Ili: "Ja ne mogu biti zadovoljan time da Slovenija... ima više medalja nego Hrvatska." Budu li principijelni, za početak će ukloniti mogućnosti za nezakonito bogaćenje.

Kad je Zakon o sportu donesen prije pet i pol godina, najvažnija novost bila je preoblikovanje klubova u sportska dionička društva (s.d.d.). Od preoblikovanja nije bilo ništa, samo je Hajduk postao s.d.d., i to pod sumnjivim okolnostima, navodno po naredbi Ive Sanadera koji je želio da njegov omiljeni klub postane primjer uspjeha novog zakona. Problem je što je preoblikovanje prema 29. članku Zakona bilo i obavezno i dragovoljno. Financijski uspješni klubovi dragovoljno su se odlučivali na preoblikovanje pa je Zdravko Mamić odmah rekao da se Dinamo neće preoblikovati u s. d. d. Zašto i bi, jer ako Dinamo postane s.d.d., klub više nije udruga građana, ne spada pod Zakon o udrugama nego pod Zakon o trgovačkim društvima. Prema Zakonu o udrugama, klub ne mora plaćati porez na profit, nego sav zarađeni novac treba reinvestirati u klub. Reinvestira li Mamić novac u Dinamo ili ne, treba li plaćati porez ili ne, to neće biti upitno kada Dinamo postane s.d.d. i prestane biti udruga građana. Plaćat će porez i on kao i svi ostali preoblikovani klubovi. Dakle, prema novom Zakonu o sportu u članku 29. točka 2. treba stajati: "Preoblikovanje sportskih klubova-udruga za natjecanje u s.d.d. je obavezno", s tim da se ta obaveza odnosi samo na prvoligaške profesionalne klubove, dok se amaterski klubovi ne moraju preoblikovati. Postupak se treba provoditi prema sadašnjem Zakonu o sportu, pri čemu se prvo mora provesti revizija i utvrditi vrijednost kluba. Kako je to vrlo opsežan posao, potrebno je utvrditi redoslijed. Na primjer, 2012. preoblikovat će se 15 klubova prve hrvatske nogometne lige, jer je Hajduk već preoblikovan. Prigovori da se na primjeru Hajduka vidi da preoblikovanje nije dobro neosnovani su. Problem je u tome što su, nakon preoblikovanja, Hajduk vodili pretežno nesposobni ljudi koji ne znaju voditi glomaznu i neuspješnu kompaniju kao što je Hajduk. Sposobni ljudi znaju voditi privatnu kompaniju, nesposobni ne znaju. Pogledajte košarkaški klub Cedevita i sve će vam biti jasno.

Da je hrvatski sport okupio priličan broj suspektnih kriminalaca, jasno je odavno, pa je Zakon o sportu jasno propisao u članku 13: "Osoba osuđena za kazneno djelo protiv Republike Hrvatske, za kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom za kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, za kazneno djelo protiv života i tijela, osim ako je počinjeno na mah ili iz nehaja te za drugo kazneno djelo za koje joj je izrečena bezuvjetna kazna zatvora, ne može sudjelovati u sportskim natjecanjima, organizirati i voditi sportska natjecanja, obavljati stručne poslove u sportu ni sudjelovati u radu skupštine ili tijela upravljanja sportske udruge ili trgovačkog društva dvije godine od izdržane, oproštene ili zastarjele kazne". Problem je nemogućnost provođenja ove točke, a primjer vrha Hrvatskoga nogometnog saveza je najeklatantniji. Miroslav Uljan, član izvršnog odbora HNS-a i bivši predsjednik NS-a Primorsko-goranske županije, 2007. je bio optužen za zlouporabu položaja i odmah je rekao da neće poštivati zakon.

"Smatram, naime, da je taj zakon protuustavan jer sportske djelatnike stavlja u neravnopravan položaj. Tako, primjerice, jedan bivši ministar i dalje sjedi u Saboru, iako je osuđen na zatvorsku kaznu", mrtav-hladan tada je izjavio Uljan, uspoređujući se s na izborima izabranima i tražeći imunitet za sebe, što Zakon o sportu ne poznaje. HNS je morao, prema Zakonu o sportu, Uljana razriješiti svih dužnosti, nije to učinio i - nikom ništa. Nije učinio ništa ni u slučaju Pere Vićana, također člana Izvršnog odbora HNS-a, koji je optužen zbog zlouporabe položaja, a predviđena kazna zatvora je od tri do deset godina. Ministar Zoran Jovanović i njegova ekipa hitno moraju unijeti promjenu u Zakon o sportu prema kojoj će disciplinirati onaj sportski savez koji ne provodi Zakon o sportu.
Sve to Jovanović može jer članak 84. kaže: "Nadzor nad zakonitošću rada pravnih osoba iz sustava sporta i njihovih općih akata obavlja Ministarstvo." Međutim, već sljedeći članak 85. glasi: "Inspekcijski nadzor nad provedbom ovoga Zakona i na temelju njega donesenih propisa provode sportski inspektori Ministarstva i drugi državni službenici koje za to ovlasti ministar u skladu s posebnim zakonom." Je li tko čuo da je u posljednjih pet i pol godina neki sportski inspektor Ministarstva posjetio neki klub ili savez da bi utvrdio provodi li se zakon? Je li sportski inspektor posjetio HNS i provjerio zašto su Uljan i Vićan još uvijek članovi Izvršnog odbora HNS-a? Ministarstvo nema dovoljno sportskih inspektora i stoga Jovanović odmah mora ovlastiti nekoliko desetaka osoba za obavljanje tog posla.

A da je Ministarstvo imalo dovoljno sportskih inspektora, oni bi, a ne novinari, otkrili da je Zdravko Mamić kršio točku 3. članak 27., gdje piše: "Članovi tijela sportskog kluba-udruge za natjecanje ne mogu biti osobe koje s menadžerima u sportu i članovima pravnih osoba te članovima tijela pravnih osoba koje obavljaju djelatnost organiziranja sportskih kladionica djeluju zajednički u smislu članka 34. stavka 3. ovoga Zakona", koji kaže: "Smatra se da fizičke osobe djeluju zajednički ako su u krvnom srodstvu." Eduardo da Silva prodan je u srpnju 2007., godinu dana nakon donošenja ovog Zakona, a Zdravko Mamić nedavno je priznao da je njegov sin Mario kao menadžer radio na tom transferu. Usput je javno priznao da je lagao kad je svojedobno rekao da njegov sin nije bio uključen u taj posao. Dakle, zakon je prekršen, Zdravko Mamić je to i priznao i - nikom ništa. Članak 86. kaže: "Novčanom kaznom od 30.000 do 100.000 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako", prema točki 3., "obavljanje stručnih poslova u sportu povjeri osobi koja za to ne ispunjava uvjete." Mario Mamić ne ispunjava zakonske uvjete za taj posao, ali kazna od 30 do 100 tisuća kuna je smiješna. Kazna mora biti rigorozna i treba promijeniti Zakon kako bi se osobe uključene u takvo protuzakonito djelovanje (otac i sin Mamić) kaznile s godinu dana suspenzije rada u hrvatskom nogometu.