Da bismo znali što je naumila Kukuriku vlada na hrvatskom terenu do njegovih dalekih provincijalnih međa, ne treba slušati SDP-ova premijera Zorana Milanovića zlatoustoga, nagrađivanog retoričara u primjeni stilskih figura klasičnoga rimskog carstva na plebejskome Forumu. Valja motriti ponašanje njegova potpredsjednika Radimira Čačića, doista beskrupuloznoga za volanom svoga Chryslera koji se kreće po asfaltu izlivenom u 21. stoljeću.

Jedno je, naime, Milanovićeva visokoparna riječ za ambiciozne došljake na zagrebačkom Gornjem gradu gdje stoluje nominalna vlast, a drugo je vizija Radimira Čačića dok sjedi za volanom. To iskustvo povremenih putovanja preko nekadašnjih granica SR Hrvatske i Jugoslavije nagomilao je Čačić u svojim studentskim danima, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je u vlakovima na jeftinu iskaznicu ICTY-ja upoznavao grandiozne opsege europskog kontinenta. Ali je kao praktičan hrvatski stvor naučio ponešto o lokalnom društvu: bez političko-pravnih stečevina roditeljske generacije, ne bi daleko dogurao, unatoč talentima. Njegov je tata bio tajnik Sabora u epohi frakcijske dominacije, pa i poraza hrvatskoga proljeća u Savezu komunista Hrvatske. Premda osobno nije nadrapao u okršaju Beograda i Zagreba, njegov sin Radimir postao je jedan od ljubimaca Savke Dabčević Kučar kada se nakon 1990., u formi HNS-a, upustila u okršaj s Franjom Tuđmanom oko povijesnoga pitanja: tko je iskrčio političke zasade za samostalnu Hrvatsku?

Sve u svemu, dok Milanović, premijer nove vlade, priča kako će bezbolnije od HDZ-a obaviti sve što je nužno za opstanak mladog postkomunističkog i postjugoslavenskog neoliberalizma na hrvatskom terenu, prometno kontroverzni Čačić svako malo brutalno veli barem djelić istine: država je preskupa, valja otpustiti poveći dio birokracije i skresati prava statusno definiranih radnika, prema njihovim realno radno aktivnim mjerilima. Time ruši oba povijesna mita unutar kojih se klati službena hrvatska memorija; kako izmišljotinu o "državotvornom" snu od stoljeća sedmog, tako i kontinuitet klasne pobune od Matije Gupca. Obje su toliko skupe da ih živa čeljad ne može održavati. U isti rang Čačićevih istina ulazi posljednja od njegovih izjava. "Budući da je riječ o najvećoj privatnoj kompaniji na hrvatskim prostorima, interes Agrokora nužno je interes svih hrvatskih građana", rekao je Čačić komentirajući Agrokorovo natezanje oko kupnje Mercatora. Za razliku od njegovih loših automobilskih vožnji, kojima se mediji danima bave, nije bilo nikakvih komentara na račun čudnovate konstatacije da je jedna privatna tvrtka postavljena kao faktička razina novog hrvatskog patriotizma. Kao prvo, znači da je odzvonilo domovinskom fetišizmu vojske, policije i teritorijalnih granica. Kao drugo, svekoliko hrvatsko pučanstvo ima stati iza Agrokora kao oružja kolonijalnog prodora na slovensko tržište. Kao da je ratna mobilizacija, samo drugim sredstvima. Osim toga, još je zanimljivije da vlasnik Agrokora, u krajnoj instanci, ima čačićevsku političko-povijesnu podlogu: i njegova tatu, komunističkog menadžera SR Hrvatske, smatraju osobito zaslužnim za hrvatsku republičku stvar unutar nekadašnje Jugoslavije, nazvanu hrvatskim proljećem. Ono što nikad nije objašnjeno jest činjenica da vlasnik najvećeg postkomunističkog koncerna, dakako trgovačkog, sebe vidi kao vlastelina u dvorcu na obroncima Zagrebačke gore. Dok Čačić kuburi s automobilima, sin negdašnjeg imotskog kmeta leti privatnim helikopterima.

Ispada da su dva sina uspostavila prešutnu generacijsku kolaboraciju u raspodjeli društvenog prostora i transportnih resursa: Ivica Todorić kao lebdeća vlast nad selom, Radimir Čačić kao projektant urbanog supstrata. Zoran Milanović, zlatousti, tek će vidjeti što mu preostaje.

Riječ je o nesvakidašnjem liku na političkoj sceni kojeg najbolje oslikavaju prometne nesreće. Najpoznatiji je njegov sudar u Mađarskoj. Koješta je rečeno i napisano o toj Čačićevoj nezgodi iz 2010. kada je jureći u gustoj magli dokrajčio dva života, njemu nevažna, sve do policijske intervencije i optužnice. Nakon toga učinio je sve što nalaže uljuđena verbalna empatija: pokajnička isprika ožalošćenoj obitelji koja pak vapi za osvetom do neba, što je inače tradicionalni običaj i na Balkanu. Ali budimo realni, za Hrvatsku, povijesno krcatu leševima, nije nevolja u smaknuću nekakvih ljudi, osobito nekakvih Mađara, nego što Čačiću prijeti zatvor.
Premda je njegova hladnokrvnost ostavila prilično dobar dojam u Hrvatskoj zasićenoj kuknjavom, oplakivanjem i žalopojkama, manje je riječ o racionalnu postavu, a više o sitnim ljudskim manama umiješno ušminkanim socijalnim šarmom. Bitna je jedna karakterna osobina koju njegovi znanci nazivaju lakomislenošću. "Ne gleda kamo vozi, nestrpljiv je, želi što prije stići do odredišta", reći će članovi njegove stranke koji Čačića obožavaju unatoč fatalnim posljedicama njegovih nesavršenosti.

Nije to privatno svojstvo toliko urođeno koliko je stečeno, čak školovano i usavršavano kod jednog političkoga pomlatka. Čačić je, naime, arhitekt i projektant, odgojen i obrazovan da svijet zamišlja unutar imaginarija crta i čistih ploha u službi privatno-državnog partnerstva. To fundamentalno Čačićevo svojstvo, koje ga čini nestrpljivim i površnim, u punoj raskoši ukazalo se još krajem devedestih kada je obitelji Gojka Šuška, tadašnjega ministra obrane, gorljivo i nestrpljivo uputio brzojav sućuti zbog njegove smrti iako je čovjek još uvijek bio živ. Na isti način upravlja svojim automobilom: cestu percipira kao smetnju koja mu oduzima vrijeme, unaprijed videći sebe na konačnom cilju. Navodno, efikasnost koja ne trpi sporost sredstava i sustavne metodologije počesto ga dovodi u sukobe s Vesnom Pusić koja slijedi maksimu da je politika vještina mogućeg. Čačić voli reći da je na djelu njegova potreba za efikasnošću naučena u SAD-u na postdiplomskom studiju. Nevolja za četverogodišnju sezonu nove hrvatske vlade jest činjenica da se Amerika odonda uvelike promijenila, ogrezla u krizi. No Radimir Čačić ostao je isti.