Objavljeno u Nacionalu br. 415, 2003-10-28
SUROVA POLITIKA
Markovićev čavao u kovčegu tuđmanizma
Stupac tjedna: TV dvoboj Račana i Sanadera
Srećko JurdanaAnte Marković, bivši šef jugoslavenske vlade – koja se u njegovo vrijeme zvala Savezno izvršno vijeće – svojim svjedočenjem u Haagu zabio je možda zadnji čavao u kovčeg Tuđmanove ideologije nacionalnoga spasa. Još u ožujku 1991. godine – izjavio je Marković pred Sudom – Milošević i Tuđman uspostavili su u Karađorđevu dogovor o podjeli Bosne i udarili temelje za balkanski rat koji je uslijedio. Marković nesumnjivo zna što govori; ljudi njegove sorte rijetko kad previđaju bitne političke činjenice. Bulumenta Tuđmanovih idolopoklonika ulagala je životni napor da opovrgne očito: podatak da je Hrvatska na svome teritoriju vodila kabinetski rat, koji je bio determiniran strateškim savezništvom sa Srbijom na teritoriju Bosne i Hercegovine.
Parlament je izglasavao patetične “deklaracije o domovinskom ratu”; ljudi koji su tvrdili da je Tuđman djelovao u dogovoru s Miloševićem, proglašeni su za nacionalne izdajnike; Zdravko Tomac ogorčeno je napustio SDP zbog koalicije s HNS-om, “strankom koja tvrdi da je Hrvatska bila agresor u Bosni”. I tako dalje; poza do poze, fraza do fraze, prijevara do prijevare. U tu kiblu hrvatskih opsjena Marković je u Haagu udario cipelom, i Tuđmana definitivno demaskirao kao uspaničenoga kolaboranta koji je živote građana prilično bešćutno stavio u funkciju svojih historijskih fikcija.
Vukovar, žrtva Tuđmanova licemjerja
Dogovor u ožujku 1991. presudno je utjecao na cijeli tok rata u Hrvatskoj. U njemu se skriva politički odgovor na pitanje zašto se Tuđman punih pet godina ponašao kao teški strašljivac, koji je – na dužnosti predsjednika i vrhovnoga komandanta – sprečavao formiranje vojske i primjenu plana obrane. Zbivanja u Hrvatskoj za njega su bila periferna epizoda u odnosu na dezintegralističku “epopeju” koja će uslijediti u Bosni. Ginu ljudi, padaju sela i gradovi, ali sve će se to ispraviti kad u Bosni proradi srpsko-hrvatska koalicija. Osim toga – kako je uočio i Marković – Tuđman je veličinom žrtve kupovao političke bodove u inozemstvu, i nije mu odgovarala bilo kakva jača demonstracija hrvatske obrambene sposobnosti. Na bombardiranju Dubrovnika i Vukovara stjecao je političke simpatije koje su na kraju kulminirale priznanjem. Kao licemjer bez premca, Tuđman je plakao nad Vukovarom i u isto vrijeme sprečavao njegovo vojno oslobađanje. Hrvatske prethodnice došle su u listopadu 1991. do Marinaca i mogle su se već dovikivati sa snagama u gradu, ali Tuđman je umjesto očekivane naredbe “Završite operaciju i uđite u Vukovar!”, izdao naredbu koja je sudionike proboja dovela na rub apatije: “Povlačite se!”
Tuđmanov pakt s Miloševićem
Hrvatsku vojsku zamijenio je nekakav humanitarni konvoj, Srbi su se konsolidirali, Vukovar je ubrzo pao a Tuđman i njegova vlada demokratskog jedinstva promatrali bez riječi kako se nad Hrvatima na Ovčari provodi genocid, računajući da će priznanje hrvatske nezavisnosti sve te činjenice potisnuti u kolektivni zaborav. One se, međutim, poput kletve periodički vraćaju u kolektivno sjećanje i provociraju pitanja o svrsishodnosti jedne dramatične politike uzmaka. Bi li Hrvatsku priznali i da Vukovar nije pao? Vrlo vjerojatno. Političko priznanje manje je čin milosti, a više proizvod potvrđene sposobnosti za opstanak. Da se Hrvatska nije obranila u mjeri u kojoj je to učinila unatoč Tuđmanu, priznanje ne bi dobila nikada. Kao ziheraš fasciniran Miloševićem, Tuđman je, međutim – u stilu zagorskoga Kutuzova – zaključio da je beskrajno žrtvovanje ljudi i gradova najkomotniji put prema njegovome historijskome trijumfu. Svoju obitelj i svoju klijentelu financijski je zbrinuo za vijeke vjekova, zabarikadirao se na Pantovčaku i dalekovidno pustio druge da na terenu padaju za njegove ciljeve.
U Markovićevim dvjema tvrdnjama – da je Tuđman s Miloševićem dogovorio podjelu Bosne, i da su mu politički odgovarali napadi na Dubrovnik i Vukovar – sublimirana je cijela jedna psihologija kvaziobrane koju je nacija preko hadezeovske propagande prinudno usvajala kao veličanstveni proizvod Tuđmanove genijalnosti, analogno Titovu rušenju mosta na Neretvi. U tom kontekstu jasno je da je bilo kakav pakt s Miloševićem mogla 1991. godine sklopiti samo osoba koja pati od sindroma moralne oligofrenije (moral insanity*). Teoriju da je Tuđman 1991. “spasio Hrvatsku” paktirajući s Miloševićem na račun Bosne, i da se o tome paktiranju danas mora šutjeti iz viših nacionalnih razloga, razvijaju isti nacionalni profili koji tvrde da je Pavelić 1941. “spasio Hrvatsku” uvodeći je u savez s Hitlerom. Prema takvim shvaćanjima, za Hrvatsku u prijelomnim trenucima nema drugoga puta osim kaskanja za fašističkim ideologijama. Sastanak u Karađorđevu Tuđman je doista doživio kao spasonosnu avanturu. Impresioniran Miloševićevim ubilačkim instinktima, pokušavao se ubrzano pozicionirati kao njegov dugoročni saveznik, vjerujući da će se time – uz taktiku neodupiranja – ograničiti intenzitet agresije Srba i JNA na Hrvatsku. Milošević je Tuđmanovu benevolentnost eksploatirao na svoj tipično ciničan način: bez obzira na dogovor o suradnji u Bosni, u Hrvatskoj je proizveo pustoš.
Tuđmanova servilnost prema Miloševiću
Naredio je bezrazložno eksterminiranje ljudi, naselja, kuća, spomenika, a kao specijalan dar savezniku Tuđmanu poslao je MiG-29 s pilotom Ljubomirom Bajićem da na Banske dvore ispali raketu. Kad mu je stigla špijunska dojava o njihovome sastanku u Banskim dvorima, Milošević je pokušao zračnim napadom likvidirati Tuđmana, Stipu Mesića i Antu Markovića, potvrđujući da mu je zločinački karakter jači od razuma. Napad je u svakom slučaju urodio efektom zastrašivanja i Tuđmana fiksirao u ideji da s Miloševićem treba surađivati bez okolišanja. Njegova servilnost prema Miloševiću u jednom trenutku uključila je čak kalkulacije oko prepuštanja istočne Slavonije i Baranje Srbiji, odnosno Prevlake Crnoj Gori. Po zadatku testirajući javnost, Tuđmanov adlatus Žarko Domljan nastupio je u novinskome intervjuu s tezom da je Prevlaka za Hrvatsku nevažna. Ideja je zamrznuta kad je u javnosti detektirano ogorčenje.
Činjenica je da je Milošević prijetnju zračnim udarima po vitalnim hrvatskim ciljevima neprestano koristio kao sredstvo ucjenjivanja i pritiska na Tuđmana da poštuje dogovor iz Karađorđeva bez obzira na nečuveno ponašanje agresorskih snaga u Hrvatskoj. Činjenica je također da se Tuđman bez otpora sagnuo pred Miloševićevim prijetnjama, ne toliko zbog njihove vjerodostojnosti – jer i avioni su bili ranjivi, a Hrvatska je do napada na Bosnu u svijetu uživala velike političke simpatije – koliko zbog činjenice da su njegov najuži politički krug zapravo činili Miloševićevi tajni saveznici, personificirani u liku Gojka Šuška. Za Šuška i njegovo mafijaško društvo koje je kontroliralo Tuđmana, rat u Hrvatskoj uvijek je bio sporedan fenomen u odnosu na stvaranje hercegbosanske enklave pod njihovim suverenim nadzorom, koje se moglo realizirati samo u suradnji sa Srbima.
Tuđmanovo ponašanje određivala su, dakle, tri faktora: rani dogovor s Miloševićem o zajedničkome razbijanju Bosne, snažna hercegovačka grupa za pritisak u HDZ-u koja je spomenuto razbijanje Bosne forsirala kao strateški cilj hrvatske države, i – last but not least* – njegov osobni strah od radikalne konfrontacije s Miloševićem kojeg je intimno doživljavao kao velikoga gazdu na Balkanu, čak i u trenucima kad bi mu ona donijela vojnu pobjedu. Milošević je na svoje perfidne načine partneru ponekad uzvraćao usluge: uzeo je poklonjeni Vukovar, ali nije, na primjer, ušao u Dubrovnik. Uoči izbora, na kojima Tuđmanovi nasljednici pretendiraju ponovno doći na vlast, građani bi morali razmisliti i o pozadini ključnih historijskih događaja koje je u Haagu u sažetoj formi evocirao pouzdani svjedok Ante Marković.
STUPAC TJEDNA: TV DVOBOJ RAČANA I SANADERA
Državno izborno povjerenstvo (DIP) usprotivilo se mogućnosti da se na televiziji izravno konfrontiraju Ivica Račan (SDP) i Ivo Sanader (HDZ) kao lideri najjačih stranaka u izbornoj areni, jer bi to navodno diskriminiralo stotinjak drugih pretendenata na vlast. Bilo kakva forma atrakcije u Hrvatskoj je unaprijed osuđena na propast. Veliko lijevo ništa i veliko desno ništa mogli su pred gledaocima oblikovati zajednički prostor sretne praznine, ali nije im suđeno.
Komentari
Ovaj članak nema komentara.
Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.
Najnovije
-
05.07.2012. / 10:38
Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište
-
29.06.2012. / 16:26
Šokantna i provokativna modna predstava
-
29.06.2012. / 16:20
'Nakon pravomoćne presude moći ćemo razgovarati o Čačiću'
-
29.06.2012. / 16:09
Uživajte u sekundu dužem vikendu