Denis LatinIz dana iz dan sve se više širi atmosfera u kojoj predstojeći izbori izazivaju sveopći defetizam, apatiju, neskriveno razočaranje u politiku kao takvu i opće gađenje prema onima koji su je provodili i koji se tako nametljivo nude da je provode i u budućnosti. Mediji su stvorili privid svejednoće u tome u kojem će smjeru i s kim Hrvatska krenuti u sljedeće četiri godine, a aktualna koalicijska vlast, uspavana kao da je već odlučila unaprijed predati vlast. Račan, Pusić i Tomčić očito misle da je ono što je učinjeno u protekle četiri godine dovoljna legitimacija za iskazivanje povjerenja za još jedan mandat, dok Sanader, Budiša i Granić upravo takvu legitimaciju smatraju sasvim dovoljnom da bi ih skinuli s vlasti.

Bez ikakva temelja i potpuno pogrešno stvoren je iskrivljen dojam da je sasvim svejedno tko će preuzeti vlast, umjesto dizajnirajući Hrvatsku kao zemlju stabilne i napredne liberalne demokracije europskoga tipa. Takvo što pretpostavljalo bi stabilizaciju u ovom dijelu jugoistočne Europe, dokraja izgrađene funkcionalne institucije demokratskog društva, kao i takvu političku praksu. Koliko god se to trudili dokazati, stvarnost svakodnevno pokazuje da stvari stoje sasvim drukčije, pa čak i gore. Istrčavanje pojedinih HDZ-ovih ekstremista koji su se već otrgnuli kontroli reformiranog Sanadera, pokazuje, na žalost, ne samo da kotač povijesti može otići u zabranjenom smjeru, nego i da se može vratiti unatrag.

Htio, ne htio, HDZ iz dana u dan manifestira samo jednu nakanu: da se vrati na vlast neovisno o tome što će nakon toga s njom učiniti. Milijun puta ponovljena varka da Račan još i ne zna da više nije na vlasti, kao i primitivna kampanja koja govori samo protiv, ali ne i za, dovoljno je da se već unaprijed predvidi HDZ-ovo nesnalaženje u prostoru i vremenu. S vlašću u rukama, ili bez nje, sasvim svejedno.

Modernizirani i civilizirani Sanader loša je krinka za nešto što se promijenilo nije i što ne daje odgovore na nikakva pitanja osim želje da raspolaže novcem poreznih obveznika. Andrija Hebrang, Sanaderov izrazito loš igrač, već je izjavio da će u slučaju dolaska na vlast prekinuti sve investicije na Rebru i skrenuti novac u druge svrhe. Nema nikakva razloga da mu čovjek povjeruje kako će to biti nešto drukčije nego što je bilo u 90-ima.

Ukratko, HDZ je, kao i nekoć, uglavnom raspoložen da vadi iz tuđih džepova i preraspodjeljuje po svojim prepoznatljivim parametrima i zaslugama. Sanaderova je stranka, nedvojbeno, u najvećoj mjeri klijentelistička, što se najljepše vidi u Hebrangovim otvorenim najavama ispravljanja nepravdi, što je teško shvatiti drukčije doli navale golog revanšizma kakav je već viđen.

Dio javnosti vrlo je pojednostavnjeno prihvatio tezu prema kojoj je HDZ pod Sanaderom automatizmom dobio profil proeuropske i međunarodno prihvatljive stranke. Najjača oporbena stranka uopće nije javno proklamirala kakvu će politiku voditi prema Haaškom sudu i hoće li je uopće moći ostvariti. Više nego naglašena šutnja iz njenih redova o tom pitanju može se protumačiti jedino kao pristanak na pravila i realne mogućnosti koje je u odnosu na tu instituciju iskazala aktualna vlast.

HDZ nije definirao svoju politiku prema susjedima niti je bilo čime pokazao da će ona biti plodnija ako preuzme vlast.

Sanader se ispričao za zločinačku pretvorbu za prvih HDZ-ovih mandata i pozvao pravosuđe da radi svoj posao, ali upravo zbog takve prošlosti stranke on ne može biti jamac da će biti provedena društveno pravednija privatizacija niti da će pravosuđe baš pod njegovim kormilom postati funkcionalno i nepristrano. Štoviše, postoji realna opasnost da započeti kilavi procesi njegova reformiranja potpuno ugasnu jer ne odgovaraju HDZ-ovim klijentelističkih prohtjevima.

HDZ kao pronositelj konzervativne politike teško može biti društveno koristan jer se u Hrvatskoj nema što konzervirati. Institucije što ih je izgradio Tuđmanov HDZ urušile su se, a trećesijačanjska vlast nije učinila dovoljno da pokrene nove.

I naposljetku, postoji opasnost da HDZ pod Sanaderom neće moći izdržati unutarnje pritiske koji će Hrvatsku neizbježno vući u izolaciju. Nema nikakvih jamstava da do toga neće doći, kao ni realnih analiza koliko bi to moglo pogoršati trenutačno ionako loš položaj Hrvatske.

Račanova vlast doima se slabom i kilavom, no iz svega iznesenog vidljivo je da je snaga i moguća djelotvornost Sanaderova HDZ-a vrlo upitna te da je moguće prepuštanje kormila Hrvatske nereformiranom HDZ-u u ovom trenutku štetno i kobno.

Najveća zabluda Sanaderove, a osobito Granićeve politike, vidljiva je na lažnim obećanjima o povratku onih koji su zbog prekobrojnosti i nedjelotvornosti morali napustiti državnu upravu. Obojica sadašnjoj vlasti pokušavaju nametnuti krivnju zbog smanjenja broja zaposlenih, glumeći da će njihov dolazak na vlast omogućiti politiku koja će u obilju nuditi privilegije tuđmanističkog tipa. Takva su obećanja nerealna, ali i dobar pokazatelj da se bit hadezeovske politike nije promijenila i da ona i dalje svoj iskon vidi u stvaranju društva podobnih i neefikasnih koja je bila izražena u ideji o 200 bogatih obitelji.

Neuvjerljivost takve politike već je prepoznata. Pragmatičnom Tomčiću nije trebalo puno da shvati kako se isplati uletjeti u prostor između Sanaderovih želja i mogućnosti. On je u skladu sa svojom dosadašnjom prodajom magle oblikovao znatno desniji koncept kojim će uzeti dobar dio Sanaderovih birača. Umjesto HDZ-ove, HSLS-ove i DC-ove blage vodice za ispiranje desnila, Tomčić je ponudio privlačniji supstrat za potrošače bučnih nacionalističkih besmislica.

Iako je izgledalo da je Račan jedini pravi Sanaderov protivnik, opasnost vreba s posve druge strane. Tomčićev blitzkrieg gužvu na desnici uskoro će učiniti neizdržljivom i besmislenom, a ponovno formiranje stare koalicije jedinim prihvatljivim rješenjem.