Srećko Jurdana“Pobjednički tim dr. Ive Sanadera” – kako politbiro HDZ-a sam sebe od milja naziva u porukama koje preko mobitela samoinicijativno šalje građanima – počeo je konkurenciju u SDP-u nervirati do te mjere da je ova kao protuotrov odlučila angažirati Cro Copa. Mirko Filipović, za čiju su zanimljivu profesiju novinari pronašli naziv “gladijator”, uvršten je navodno na treće mjesto SDP-ove liste u Zagrebu, kao sportsko-populistički pandan ili “opposite number” starome hadezeovskome vodonoši Franji Arapoviću. U HDZ-u su na to potegli argument partijskoga staža: “Arapović je naš od početka, a Filipović njihov tek od danas”. Doista; kad se košarkaš Cibone Arapović 1990. godine počeo priklanjati Tuđmanu, budući poglavar zagalamio je u hodniku barake u Savskoj: “Tko mi u stranku bez moga znanja dovlači te sportaše!” Socijalno ograničenome autokratu, čiji su pokret poznatija imena tada uglavnom bojkotirala, trebalo je razdoblje razmišljanja da shvati kako mu – osim naprednih revolucionarnih profila tipa don Ante Bakovića, Hrvoja Šošića, Josipa Manolića, Vladimira Šeksa ili Ćire Grubišića – i sportska klijentela može donijeti nekakve biračke simpatije. Kad je shvatio, Arapovića je na brzinu “kooptirao” u provizorno predsjedništvo “Prvog općeg sabora HDZ-a”, i tako je započela impresivna politička karijera mladog košarkaškog centra, koja se s vremenom razvila do trajnoga volonterskoga angažmana u radu partijskoga gradskoga povjerenstva.

U aktualnoj gigantomahiji HDZ-a i SDP-a počeli su se koristiti najjači aduti. Za SDP je potpisala i narodna ikona Severina Vučković, potvrđujući teoriju da novac ne poznaje ideološke prepreke. Idemo dalje, u sredinu stvari. Što bi dobro naciji mogao donijeti povratak “pobjedničkoga tima dr. Ive Sanadera” na vlast? U HDZ-u govore o “uvođenju reda u državu”, ponašajući se kao da je izazivač nereda pozvan da bude policajac. U komunizmu su uličare i huligane reformirali i pretvarali u pozitivne junake šaljući ih na radne akcije u posebnim brigadama sa zadatkom da postanu udarnici. Analognu terapiju “pozitivne transformacije” Sanader pokušava primijeniti na HDZ. Partija koja je državu dovela na rub propasti, u međuvremenu se psihološki promijenila i sada želi da drugi u njoj pronađu uzor.

Opskurnosti tuđmanizma u kolektivnom zaboravu

Negativci s dobrom dušom koju publika treba otkriti kvalitetan su dramski motiv za filmove tipa “Anđeli garava lica” ili “Gospodinu s ljubavlju”, odnosno za propagandne mehanizme režima zasnovanih na socrealističkoj demagogiji. Problemi nastaju kad se ta filmska imaginacija počne predstavljati kao ozbiljna politička realnost. Opisanu tehniku agresivno razvija HDZ: reformističke mitove koje je stvorio o samome sebi građanima pokušava prodati kao društvenu činjenicu o kojoj se ne raspravlja. Postoji, međutim, evidentna kontradikcija između HDZ-ova realnog i izmišljenog profila. Ideološki čvrsto zasnovan na “neupitnome” Tuđmanu i njegovim nacionalnim zaslugama, HDZ će – dođe li na vlast – demonstrirati savršenu nesposobnost obračuna s korupcijom i banditizmom koje je tuđmanizam naciji ostavio u naslijeđe.

Štoviše, najopskurniji aspekti Tuđmanova režima arhivirat će se i definitivno potisnuti u kolektivni zaborav, ili će se u seriji medijskih falsifikata pretvoriti u svoju suprotnost. Na planu revizije tuđmanizma Račanova koalicija nije napravila ništa i to joj se danas vraća u glavu kod njezinih birača, odnosno građana koji joj nisu neskloni. Ipak, lopovluk u pretvorbi, ratni zločini, pristrani tuđmanizirani sudovi i tako dalje – sve su to fenomeni koji latentno opterećuju režim i koji se uvijek mogu pretvoriti u nacionalne teme prvoga reda. S povratkom HDZ-a, oni će se izbrisati spužvom. Sanader i društvo ne nastupaju u formaciji rigidne desnice, ali rigidna desnica njihov nastup doživljava i kao vlastiti historijski trijumf. HDZ je na načelnoj razini uvijek komplementaran s njezinim interesima, a kod koalicije se ne zna kada će – pod pritiskom lokalne javnosti i svijeta – zaoštriti kurs.

Etnogenetski kriteriji u sudstvu

Činjenica da se HDZ u Hrvatskoj ideološki nametnuo kao nekakva konzervativna alternativa zapravo je nacionalni paradoks. Konzervativizam, među ostalim, implicira tendenciju prema jačanju pozitivističke funkcije državnoga aparata, a HDZ funkciju tog aparata želi reducirati na “zaštitu nacionalnih interesa” u formi u kojoj ih on definira kao takve. “S Haagom ćemo surađivati na način koji ne vrijeđa Domovinski rat”, kaže Sanader. Što to znači? Za prijevod Sanaderovih fraza potrebna je doza mašte. Suradnja s Haagom u njegovoj varijanti može se ostvariti kao odbijanje izručenja bilo koga tko je sudjelovao u domovinskome ratu, ili kao izručenje svih koje Haag zatraži, uz kategoričku popratnu poruku da Hrvatska s indignacijom uočava kako se time vrijeđa domovinski rat. U potonjem HDZ ima iskustva. Tuđman je izručio mnoge, i zatim ih u javnosti počeo predstavljati kao heroje.

Postoji temeljna razlika između Sanaderova HDZ-a i europske konzervativne desnice koja prema njemu pokazuje određene afinitete. Europski desničari možda također glorificiraju svoju naciju, ali nisu je zato opljačkali do gole kože. Nisu formirali parazitsku oligarhijsku kastu koja je državnim novcem stvorila privatne financijske imperije. Nisu iseljeničke donacije trpali u privatne džepove. Ratne zločince ne proglašavaju nacionalnim herojima. Nisu instalirali sudove koji donose presude na temelju etnogenetskih kriterija. Nisu od države uzimali luksuzne stanove i vile kako im je palo na pamet, a prijateljima i ortacima uz proviziju dijelili firme za djelić njihove stvarne vrijednosti. Bliskost koja navodno postoji između europske i hrvatske desnice doista je vrlo ezoterične prirode i svodi se na zajedničko apstraktno ideologiziranje o nacionalnim vrijednostima.

Klub za proizvodnju nacionalnih mistifikacija

Uostalom, HDZ je prije svega klub za proizvodnju nacionalnih mistifikacija, čiji je društveni stil organski nepromjenjiv i svodi se na agresiju, aroganciju i opsjene. Od osoba koje prati takva legenda, elementarna politička pristojnost zahtijevala bi u novim okolnostima nekakvu odmjereniju retoriku. Decentnost je, međutim, s HDZ-om psihološki nespojiva. Uz Tuđmana su godinama prodavali bahatost i stjecali privatna bogatstva; danas, kad ponovno njuše vlast, obratili su se svojim prirodnim izražajnim formama, nedostupnim za bilo kakvu vrstu logike osim logike čuvanja egoističnih interesa. U političkoj borbi s pravocrtnim utilitarnim umovima kakvi su Sanader, Šeks, Glavaš ili Hebrang – prožetima osjećajem za građansku demokraciju koliko i velebitska riđovka – Račan je počinio niz amaterskih pogrešaka. Prva od njih je otvaranje mogućnosti za oslobađanje HDZ-a od historijske odgovornosti za stanje u Hrvatskoj.

Malo tko danas, zahvaljujući Račanovoj politici nekonfrontiranja s desnicom, spominje činjenicu da vlast u Hrvatskoj želi preuzeti ista garnitura koja je sudjelovala u proizvodnji hrvatskoga kaosa: Tuđmanovi zadrti ideokrati, feudalni provincijski namjesnici, zataškavači ratnih zločina, kreatori, čuvari i branitelji partijske tiranije koji namjeravaju donijeti novi duhovni preporod lepezi Tuđmanovih ksenofoba, i dokazati da je socijaldemokracija – pa makar i u ovako bijednome izdanju – u Hrvatskoj samo privremeno stanje.

STUPAC TJEDNA: “CRVENO-CRNA” KOALICIJA?

Razgovori o mogućnosti formiranja postizborne velike koalicije HDZ-a i SDP-a kao dviju nosećih stranaka, vjerojatno uz sudjelovanje manjih partnera, potvrđuju dramatičnu idejnu i svjetonazornu raspolovljenost hrvatske scene. Dođe li do toga, stvorit će se zapravo vlada nacionalnoga spasa sa zadatkom da pomiri tuđmaniste i pobornike građanske države. Ukratko: ako je to izlaz iz situacije u kojoj se ne može stvoriti stabilna demokratska vlast, on nije dokraja neprihvatljiv. Takav bi izlaz, međutim, bio i svojevrstan trijumf HDZ-a: pod pritiskom okolnosti, historijski krivac za nacionalnu krizu postaje nezaobilazan dio rješenja.