Zygmunt BaumanKada se ljudi kreću, valja postaviti dva pitanja. Prvo je: odakle se kreću? Drugo je: kamo idu? Na prvo pitanje nije nedostajalo odgovora; dapače, odgovora je bilo i previše - promišljenih i lakoumnih, ozbiljnih i maštovitih, uvjerljivih i fantastičnih. Zasad, međutim, uzalud tražimo odgovor na drugo pitanje. Svi mi - uključujući, što je najvažnije, ljude u pokretu.

To uopće ne iznenađuje. To se može i očekivati u vremenima koje je Antonio Gramsci unaprijed prozvao „interregnum" (izraz koji je nezasluženo i predugo bio zaboravljen, ali je nedavno ekshumiran i očišćen od prašine zahvaljujući profesoru Keithu Testeru): vremena u kojima se gotovo svakodnevno gomilaju dokazi da stari, poznati i isprobani načini obavljanja stvari više ne funkcioniraju, a njihovih učinkovitijih zamjena nema nigdje na vidiku - ili su odveć nezrele, nepostojane i nedorečene da bi ih se primijetilo ili ozbiljno shvatilo kada (ako) budu zamijećene.

Slabost izvršnih sila

Odavno je zamijećena rastuća, i sve izvjesnije neizlječiva, slabost postojećih izvršnih sila. Previše je napadno izložena da ne bi bila opažena. Vođe najmoćnijih vlada sastaju se u petak kako bi raspravili i odredili pravi put djelovanja samo da bi dršćući iščekivali ponovno otvaranje burze u ponedjeljak i saznali imaju li njihove odluke ikakvo uporište. Uistinu, sadašnje stanje interregnuma nije nastalo nedavno, ili barem ne vrlo nedavno. Njegova sve nametljivija prisutnost nije bila samo signalizirana, već prepoznata i odražena godinama prije kroz rastući manjak povjerenja u dokazana sredstva kolektivnog djelovanja, pad zanimanja za institucionaliziranu politiku i neumoljivo širenje već nadaleko raširenog, dapače sveprisutnog osjećaja da spas, ako je uopće pojmljiv, neće i/ili ne može stići odozgo. Mogli bismo dodati da upravitelji i nadzornici gore spomenutih sredstava, bilo da djeluju pojedinačno ili skupno, već dugo pokušavaju na sve zamislive načine porinuti to povjerenje poričući i diskreditirajući prednosti zajedničke akcije, i držati ga neusidrenim opominjući, gnjaveći i silom uvjeravajući muškarce i žene nadaleko i naširoko da, čak i ako im je patnja zajednička, problemi koje dijele imaju u potpunosti individualne uzroke te se stoga s njima mogu i trebaju individualno suočavati i baviti i individualno ih, korištenjem individualnih sredstava, rješavati.

Kost tvrdnje

Možemo sa sigurnošću pretpostaviti da ljudi znaju ili, ako ne znaju zasigurno, da imaju dovoljno mogućnosti za nagađanje ili sumnju, odakle bježe. Oni zasigurno znaju, ili barem imaju dobrog razloga vjerovati da znaju, što ne bi htjeli da se i dalje događa. Ono što ne znaju je, međutim, što bi trebalo učiniti umjesto toga? Još važnije, nemaju pojma tko bi se mogao pokazati dostatno snažnim i voljnim da načini ono što oni smatraju pravim korakom. Poruke na Twitteru i Facebooku prizivaju ih i šalju na javne trgove kako bi prosvjedovali protiv onoga „što jest" - no pošiljatelji poruka ostaju nijemi oko dvojbenog pitanja kakvim „treba" će biti zamijenjeno to „jest"; ili to „treba" prikazuju u dovoljno općenitim, površnim, maglovitim i prije svega „rastezljivim" crtama da bilo koji njegov dio spriječe da se zgusne u kost tvrdnje. Također mudro šute o trnovitom problemu uskladivosti ili neuskladivosti svojih zahtjeva. Pošiljatelji poruka na Twitteru i Facebooku mogu zanemariti takav oprez samo na štetu cilja koji promiču. Kada se ne bi obazirali na željezna pravila učinkovitog digitalnog poziva na oružje i uspješne strategije prelaska s onlinea na offline, riskirali bi da im poruke zamru i prije nego što su objelodanjene: malo bi šatora, ako ijedan, bilo podignuto na javnim trgovima u znak odgovora na njihove pozive i vrlo bi malo njih toliko dugo zadržalo svoje prvotne stanovnike.

Ogoljene institucije

Gradilišta su, čini se, ovih dana podvrgnuta procesu kolektivnog raščišćavanja u očekivanju drugačijeg upravljanja prostorom. Tu dužnost obavljaju ljudi u pokretu ili se barem iskreno trude. Ali buduće građevine, koje bi trebale zamijeniti one napuštene ili srušene, razbacane su diljem mnoštva privatnih crtaćih ploča i nijedna još nije došla do stadija stjecanja građevinske dozvole; ustvari, ured za planiranje ovlašten i ovjeren za izdavanje takvih dozvola još nije omogućio postavljanje nikakvih temelja. Snage za raščišćavanje terena su, čini se, značajno porasle, ali građevinska industrija u dalekom je zaostatku - a udaljenost između njezinih kapaciteta i grandioznosti zanemarenih građevinskih radova sve je veća.

I odveć vidljiva nemoć i nesposobnost postojeće političke mašinerije zasad je glavna sila koja tjera ljude da se u sve većem broju pokreću i da ostaju u pokretu. No, integracijski kapacitet te sile vezan je uz operaciju raščišćavanja tla. On se ne proteže na dizajnere, arhitekte i graditelje polisa koji bi na tom tlu trebalo izgraditi. Naš „interregnum" obilježen je demontažom i diskreditacijom institucija koje su dosad služile u procesima oblikovanja i sjedinjenja javnih vizija, programa i projekata. Nakon što su zajedno s ostatkom društvenog tkanja ljudskog suživota bile podvrgnute procesima temeljite deregulacije, fragmentacije i privatizacije, takve institucije ostaju ogoljene od velikog dijela svojih izvršnih kapaciteta i većine svog autoriteta i vjerodostojnosti, s neizvjesnom šansom oporavka.

Buldožeri

Svako je stvaranje posve nezamislivo ukoliko mu ne prethodi, ili teče paralelno s njime, čin uništenja. Uništenje, međutim, ne određuje samo po sebi prirodu konstruktivnog nastavka niti čak jamči njegovu neminovnost. Što se tiče institucionalne mreže društva, osobito pokretača kolektivnih, združenih pothvata, prisutan je osjećaj da je 2011. godina značajno doprinijela obujmu i kapacitetu dostupnih buldožera, dok je proizvodnja konstrukcijskih dizalica zajedno s ostatkom građevinske opreme te godine potonula još dublje u već ionako otegnutu recesiju, dok su njihove postojeće zalihe ostavljene u mirovanju - smještene u naftalin u očekivanju povoljnijih vremena koja se, nažalost, tvrdoglavo ustežu oko svog dolaska.

Sve širi ponor između javne svjesnosti onoga što se treba (čitaj: želi) zaustaviti, napustiti ili ukloniti i javne svjesnosti onoga što se treba (čitaj: želi) staviti na njegovo mjesto bio je jedna od najupadljivijih značajki godine na izmaku. Još jedna uočljiva značajka bio je rast sjedinjujuće, društveno integracijske moći prosvjeda usmjerenih protiv razjedinjujućih, društveno razgrađujućih utjecaja ili odsutnosti privlačne moći dostupnih političkih programa.

Raščišćavanje tla

Fotografija jednog od prosvjednika u SAD-u, snimljenog nakn što ih je newyorška policija potjerala iz 'matičnog' parkaŠto se jasnijima i trajnijima pokažu učinci „godine ljudi u pokretu", to je vjerojatnije da će predstojeća godina ući u povijest kao godina obnovljene istaknutosti društvenih sukoba i ponovnog ocrtavanja njihovih prvih linija i granica. Faza „raščišćavanja tla" sav je uspjeh koji je uspjela postići dugovala gušenju ili barem utišavanju izražavanja raznolikih, prečesto oštro suprotstavljenih interesa i programa ljudi pozvanih da se pridruže prosvjedu. Prosvjed je mogao biti onoliko masovan samo pod uvjetom svojevrsnog privremenog zataškavanja, i stoga prividnog ublažavanja, gustog i zapetljanog čvora društvenih proturječnosti - i kao rezultat toga, obustave ili privremene odgode njihove kristalizacije, artikulacije i manifestacije. Jednom kada (ili ako) budu dosegnuti izravni ciljevi prosvjeda koji je privukao ljude u pokretu, tanki sloj jedinstva bit će po svoj prilici rastrgan, razotkrivajući i iznoseći na vidjelo stvarnost diobe i (iz gore navedenih razloga) zatječući protagoniste događaja nespremnima i u opasnom nedostatku jasne predodžbe o vlastitim identitetima i interesima (kao što smo nedavno mogli vidjeti u nastavku Egipatskog proljeća, a vjerojatno ćemo još vidjeti i u Libiji ili Tunisu).

Kritični trenutak

Nadolazeća godina mogla bi se pokazati kritičnim trenutkom u priči o sadašnjem interregnumu. Sa sve vidljivijim društvenim podjelama u potrazi za političkom strukturom u kojoj bi se mogle odraziti, kao i političkim alatima sposobnim poslužiti tom odrazu, vrhunac, osobina gotovo najbitnija za određenje stanja „interregnuma" (naime, njegovo omogućavanje da se dogodi gotovo sve, a opet da se ne postigne ništa u ikojoj mjeri samouvjereno i sigurno u rezultate), mogao bi se ukazati s još nezapamćenom snagom i značajnošću posljedica. Savezi sklopljeni u fazi raščišćavanja tla (šarene koalicije inače nespojivih interesa, zloglasne po težnji da se osipaju ubrzo nakon obustave izljeva koji ih je sastavio) vjerojatno će se smjesta raspasti ili čak eksplodirati, razotkrivajući - izlažući svačijem pogledu - istinu svoje ad hoc prirode „braka iz interesa". Faza raščišćavanja tla nema potrebe za jakim vođama: baš naprotiv, jaki vođe s jakim vizijama i jakim uvjerenjima mogu samo odvesti takve šarene koalicije u propast davno prije dovršenja zadatka raščišćavanja tla. Glasnogovornici ljudi u pokretu mogli bi proglasiti svoje zadovoljstvo (iako ne nužno zbog pravih razloga) činjenicom da ne trebaju ni nemaju vođe - videći, uistinu, vođe lišeno stanje ljudi u pokretu kao znak političkog napretka i jedno od svojih glavnih postignuća. Kada je Vladimir Putin proglasio (najvjerojatnije preuranjeno) poraz masovnog javnog prosvjeda protiv prezira s kojim ruski moćnici tretiraju svoje izborno tijelo, pogodio je bit kada je taj pretpostavljeni neuspjeh opozicije pripisao odsutnosti vođe sposobnog za sastavljanje programa koji bi prosvjednici bili voljni prihvatiti i sposobni poduprijeti.

Dekadentne strukture

Vođe ad hoc saveza mogu biti samo ad hoc vođe. To nije privlačan posao za ljude s istinskim liderskim kvalitetama, opremljene osobinama koje nadilaze osobni fotogenični šarm i vještine pogađanja te apetit za trenutačnu, iako krhku, ozloglašenost. Svaki skup izvanjskih okolnosti stvara vlastiti skup stvarnih mogućnosti za pojedinačne odluke, ali svaka mogućnost privlači vlastitu kategoriju potencijalnih prihvatitelja. Otvoreno nemoćna politika zainteresirana uglavnom za zadržavanje svojih podanika na sigurnoj udaljenosti, sve više predvođena tvorcima javnog mnijenja i inscenatorima fotogeničnih javnih nastupa, i sve udaljenija od svakodnevnih građanskih preokupacija i briga, teško može biti magnet za pojedince s vizijama i projektima koji sežu dalje od datuma idućih izbora - pojedince s kvalitetama neophodnim za političke vođe koji bi se razlikovali od političkih strojovođa. Potencijalni politički vođe nisu se prestali rađati; pokvarljive, sve dekadentnije i nemoćnije političke strukture su te koje sprečavaju njihovo sazrijevanje.

Prije nekoliko su dana stotine tisuća, možda i više od milijun ljudi, zauzele ulice i javne trgove Praga kako bi se oprostili s Vaclavom Havelom, koji je prema mnogim promatračima bio posljednji veliki politički i duhovni vođa (duhovni zahvaljujući u velikoj mjeri svojoj političkoj veličini - a politički zahvaljujući u velikoj mjeri svojoj duhovnoj veličini) kakvom teško da ćemo ponovo svjedočiti za svog životnog vijeka. Ono čemu ćemo također teško svjedočiti je usporedivi broj ljudi koje je na ulice natjerala zahvalnost i poštovanje prema državniku, a ne masovna ozlojeđenost, zamjeranje i prezir prema ljudima na vlasti i politici „kakvu znamo". Havelov odlazak ožalošćeni su shvatili kao trenutak koji je pridao moć nemoćnima, ali ih je istodobno učinio još više napuštenima, zbunjenima i razjedinjenima. Taj je odlazak - u oštroj opreci odlascima koje su zahtijevali movimientos los indignados - bio oplakivan jer je ljude činio slabijima, a ne jačima.

Razmontiranje

Ali možda je „naš životni vijek" nepravedno i nekarakteristično preduga vremenska perspektiva da bi bila od ikakve koristi u našem fluidnom i promjenjivom stanju. Jedan od vjerojatnih učinaka prijelaza od faze „razmontiranja" do „sastavljanja" u interregnumu mogao bi - samo možda - učiniti naše stanje privlačnijim i gostoljubivijim za napola zaboravljenu vještinu političkog i duhovnog vodstva, a prezrivijim prema i odbojnijim za majstore postavljanja političke pozornice i manipulacije porukama, ugovaranja i kršenja obveza i igara laži.

Preneseno s portala Social Europe Journal

Prevela Diana Robaš