Nenad PolimacPretpostavljam da glavnina mojih čitatelja zna što znači izraz “user friendly”. Ima mobitela koji su napravljeni tako da i tehnološki bedak poput mene s lakoćom svladava njihove osobitosti i prečace, ali ima ih i neprijateljski nastrojenih, zatvorenih u sebe, napravljenih samo za specijaliste, pa tek nakon bezbroj pokušaja i pogrešaka uspijete njima ovladati. Potonje nazivamo “user unfriendly”.

Kaotičnost i ksenofobija Devedesete godine svjetskog filma u Leksikonu su predstavljene izrazito kaotično, a pregledom hrvatske kinematografije dominira zaziranje od socijalističke prošlosti i ksenofobija Izraz “user unfriendly” – neprijazan prema potrošaču – nametao mi se dok sam prelistavao tek kupljeni primjerak Filmskog leksikona zagrebačkog Leksikografskog zavoda. Ta se knjiga pojavila prije dva tjedna u prodaji i prvi je ambiciozniji pothvat na području filmskog izdavaštva nakon dvotomne Filmske enciklopedije, objavljene 1986. odnosno 1990., također u izdanju Leksikografskog zavoda. Koliko su me obavijestili, njezina novost je u tome što su u njoj – za razliku od Filmske enciklopedije – osim autora i pojmova prvi put zastupljeni i filmovi: koje li sreće za tisuće filmoljubaca da na jednome mjestu nađu sve što se smatra najznačajnijim u filmskoj umjetnosti.

Poput većine leksikona, i ovaj sam počeo prelistavati nasumično. Tog sam jutra čitao na Internetu o premijeri redateljske verzije “Aliena” Ridleyja Scotta i pohitao pročitati što o njemu pišu naši autori. Potražio sam naslov “Osmi putnik”, pod kojim je film prikazivan u distribuciji, ali uzalud – ta natuknica nije postojala. Nisam imao sreće ni s potragom pod “Alien”, no u međuvremenu su mi privukli pažnju neki drugi redatelji i filmovi, pa sam na Scottov film i zaboravio. Tijekom listanja odjednom sam ugledao poznatu fotografiju Sigourney Weaver kako paradira ispred ekipe svog svemirskog broda: istina, nije to bio prizor iz “Aliena” nego njegova nastavka “Aliens”, no svejedno. Ispostavilo se da postoji samo natuknica nastavka – i to prevedenog kao “Tuđinci”.

Pristupio sam problemu obranaški: “Pa što, ispravan hrvatski prijevod riječi Aliens je zbilja Tuđinci, a distributer u bivšoj Jugoslaviji – sarajevska Kinema – nije ga smatrao atraktivnim. Možda je sad prilika da se stvari postave na pravo mjesto!” Zasmetale su mi, međutim, dvije sitnice. Tetralogija o izvanzemaljcu koji se poput uljeza nastanjuje u ljudskim tijelima i uništava ih uistinu je jedna od najglasovitijih ali i najambicioznijih u povijesti kinematografije: tuđinac – netuđinac, ipak bi bio red da postoji natuknica koja se odnosi na sva četiri filma, u kojoj bi počasno mjesto zapremao prvi (pa bez obzira na to koliki broj filmoljubaca smatra da je “dvojka” u režiji Jamesa Camerona najuspjelije ostvarenje). Drugo, kad je već “Alien” prvi put preveden kao “Tuđinac”, na kraju leksikona morao bi biti abecedni indeks izvornih naslova filmova, kako biste se snalazili u traženju onoga što vas zanima. Tako je, naime, u čitavom svijetu. Kad posegnete za njemačkim leksikonima vesterna ili krimića, takvi se indeksi smatraju obvezatnim. Domaći leksikon u prilogu nam daje samo abecedni popis hrvatskih naslova, uz koje su navedeni i originali: nema šanse da zahvaljujući njemu u knjizi bilo što pronađete. Izraz “user unfriendly” najblaža je primjedba koja se može uputiti našem Filmskom leksikonu. Recimo, ako vas zanima vrlo popularni francuski film “Amelie”, uzalud ćete ga tražiti pod tim naslovom, jer je preveden doslovno – “Čudesna sudbina Amelie Pulain” (razumljivo da tako nešto distributera nije zanimalo). Znači, da biste otkrili film koji vas zanima, morate znati njegov izvorni naslov, a zatim ga pokušati sami prevesti. Ima još jedan način: trebate znati ime njegova redatelja (Jean-Pierre Jeunet) te se nadati da je uvršten u leksikon. Tek ćete tako otkriti gdje potražiti priželjkivani film.

U prvi mah, Filmski leksikon impresionira obiljem, jer tu doista ima svega. Kad je o filmovima riječ, napravljen je odabir značajnih ostvarenja nijemog i raznog zvučnog razdoblja, hollywoodske klasike te vrijednih izdanaka poznatih i manje poznatih svjetskih kinematografija. Nisu tu zastupljeni samo igrani nego i dokumentarni, animirani i eksperimentalni filmovi, a ista je stvar i s autorima: uz Franka Capru možete naći i Tomislava Gotovca, uz Chrisa Markera i Zlatka Boureka. Ima tu i sva sila filmskih pojmova, koji, međutim, impresioniraju samo pri prelistavanju. Kad pokušate potražiti nešto što vas zanima, nerijetko ćete ostati prikraćeni.

Recimo, stavio sam se u situaciju laika i pokušao potražiti nekoliko pojmova koji često iskrsavaju u mojim i tuđim filmskim kolumnama. Spomenuta “redateljeva verzija” (ili director’s cut) ne postoji kao natuknica, nema ni riječi “blockbuster” (o kojoj su mi se neki dan raspitivali u redakciji), a snimateljske finese kao što je “steadycam” pronaći ćete nakon ne baš jednostavne potrage (pod natuknicom “vožnja”). Bollywood, tj. indijski Hollywood, nema posebne natuknice, uzalud ćete tražiti i hongkonški gangsterski film te još koješta drugo.

Nakon pažljivijeg prelistavanja uočit ćete da je odabir filmova s posebnim natuknicama i više nego proizvoljan. Već sam spomenuo svoje peripetije s “Alienom”, oprostite, “Tuđincem”, no možete li vjerovati da nijedan od “Terminatora”, a ni filmskih pustolovina Indiane Jonesa nisu zavrijedili posebnu natuknicu?! No zato je ima “Ubojstvo kineskog kladioničara” Johna Cassavetesa, koji i dobronamjerniji redateljevi poklonici ne svrstavaju u njegova značajnija ostvarenja. Kad sam ugledao natuknicu “Muha”, pomislio sam da je riječ o znamenitom filmu Kurta Neumanna, odnosno njegovu briljantnom prepravku u režiji Davida Cronenberga. Ni slučajno! Natuknica se, naime, odnosila na kratkometražni crtić hrvatskih autora Marksa i Jutriše.

Znatan dio problema u tom odabiru ponikao je iz određivanja kriterija. Svaki film nagrađen Oscarom, Zlatnom palmom (Cannes) i Zlatnim lavom (Venecija) morao se naći u Filmskom leksikonu (zašto ne i Zlatnim medvjedom: berlinski festival već desetljećima je ravnopravan Cannesu i Veneciji), čak i onda kada je riječ o kompromisnim odlukama koje je vrijeme izvrglo ruglu. Tko li se danas sjeća alžirskog filma “Kronika vrelih godina” ili brazilske “Date riječi”, no u našem ćete ih leksikonu naći zbog robovanja besmislenom principu.

Urednici Filmskog leksikona su Bruno Kragić i Nikola Gilić, dvojica 30-godišnjih filmskih kritičara (obojica su rođena u Splitu), koji kao da su se natjecali kako zatomiti svoje filmsko sazrijevanje u devedesetima. Stječe se dojam da su više paničarili nad prezentacijom tridesetih i četrdesetih prošlog stoljeća nego nad razdobljem koje je današnjim potrošačima Filmskog leksikona – a trebalo bi i njima samima – najživlje u sjećanju. “Crvenoruki Goupi” Jacquesa Beckera iz 1942. je tu (nećete ga lako naći jer je u autorskoj natuknici naveden kao “Goupi crvenih ruku”), ali ne i Tarantinov “Reservoir Dogs” iz 1992. (za koji se, uzgred, nisu potrudili smisliti hrvatski prijevod). Francuskih filmova, inače, ima napretek, valjda stoga što je Kragić diplomirao romanistiku (Jean Renoir i Alain Resnais imaju čak devet filmova u natuknicama, njihov švedski kolega Ingmar Bergman ima ih deset, Robert Bresson, Jacques Rivette i Eric Rohmer također ih imaju napretek), no zato Abel Ferrara nije izborio ni jednu – pa čak ni za “Okorjelog policajca”! Uzalud ćete tražiti “Privedite osumnjičene”, “Jurski park” – film koji je revolucionirao Hollywood uvjerljivom primjenom kompjutorske animacije – također nije tu, a Curtis Hanson i Cameron Crowe nemaju ni autorske natuknice. Mojem najomiljenijem hollywoodskom redatelju Michaelu Mannu nisu izdvojili ni jedan jedini film (začudo, njegov “The Insider” zadržao je grozan distributerski naslov “Probuđena savjest” – očito mu nisu mogli smisliti hrvatski prijevod), kao ni Johnu Woou, uz Tarantina možda najutjecajnijem filmašu devedesetih.

Snobistički elitizam u odabiru stranih filmova (bolje opskurni art film nego intrigantni hollywoodski megahit) tipičan je za dečke čiji se kritičarski prosede u najboljem slučaju može opisati kao suhoparni akademizam (najzanimljiviji tekstovi i izbor natuknica djelo su Damira Radića), što manje-više može biti svejedno svima nama koji ne očekujemo previše od takvih izdanja nego radije pretražujemo po Internetu. No odnos prema hrvatskom filmu već je pitanje kulturne strategije, koje njihovu izdavaču, Leksikografskom zavodu, ne bi trebalo biti svejedno.

Svojedobno je drugi tom Filmske enciklopedije bio kritiziran jer je u razdoblju raspada Jugoslavije podjednak broj redaka posvećivao autorima i kritičarima (potonjih, uzgred, u ovom leksikonu uopće nema) iz Zagreba i Beograda. Filmski leksikon je jedino u tom smislu izdanak devedesetih, tj. tuđmanizma: razdoblje socijalizma predstavljeno je u tmurnom ozračju (navodni problemi Tomislava Radića u dobivanju novih filmskih projekata nakon “Timona”, izmišljanje crnih lista za Antu Babaju i Zvonimira Berkovića i sl.), a partizanske filmove i razdoblje nakon 1945. analizira se s blagim gađenjem (“Zastava” Branka Marjanovića uopće nema natuknicu, ali – ne biste vjerovali – ni 25 godina zabranjeni “Ciguli Miguli”). Ksenofobija se provlači kroz nemali broj tekstova. Za “Deveti krug” se tvrdi da “se ne smatra osobito značajnim za povijest hrvatskog filma”, valjda zato što ga je režirao Slovenac France Štiglic, koji, uzgred, nema ni svoju natuknicu (za razliku od Boštjana Hladnika, za slovensku kinematografiju manje značajnog redatelja od Čeha Františeka Čapa). Nema ni Srbina Žike Mitrovića, a ne spominje se ni njegov izvrstan hrvatski akcijski film “Signali nad gradom”. Nijedan od značajnih filmova koje su hrvatski redatelji snimali u drugim republikama bivše Jugoslavije nije izborio natuknicu (“Tri Ane”, “Lito vilovito”, “Službeni položaj” i dr.), a zapomagati zašto nisu posebno izdvojeni klasični filmovi za djecu “Izgubljena olovka” i “Vuk samotnjak” valjda je bespredmetno. Šijanov “Ko to tamo peva”, recimo, ne pripada korpusu hrvatskog filma, no mnogi bi ga hrvatski filmoljupci stavili na listu deset najboljih filmova svih vremena.

Kod modernog hrvatskog filma kaos je popriličan. Dejan Šorak (solidni “Oficir s ružom” i izvrsni “Garcia”) uopće nije dobio natuknicu, a Jakov Sedlar jest (bez obzira na to koliko negativnu). Tu su Lukas Nola, Branko Schmidt i Davor Žmegač, no nema Snježane Tribuson. Spominje se Sviličićev TV film “Da mi je biti morski pas”, ali ne i slična, ali puno uspješnija TV produkcija “Blagajnica hoće ići na more”. Da Dalibora Matanića autori ne vole očito je i iz mrzovoljne recenzije “Finih mrtvih djevojaka”, no što im je skrivila “Kontesa Dora” manje je jasno: hrvatska kulturna povijest nikad nije s više duha prikazana na filmu, a i Berković bi trebao biti “privilegiran” kao “žrtva” hrvatskog proljeća. Konzistentnost u tom leksikonu očito nema smisla tražiti, jer je napravljen zbrda-zdola, s puno prepotencije, no dobronamjerni će mu možda oprostiti nemali broj mana zbog ono malo povremenih vrlina.