Objavljeno u Nacionalu br. 417, 2003-11-12

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Tko je od ljudi s plakata zaštitio Antona Belića koji je umro u egipatskom zatvoru?

Letica paradira na lipicaneru, Sanader iskače sa svake stranice novina, esdepeovci iz misterioznih razloga citiraju Joycea, ali nitko od likova s predizbornih plakata nije zaštitio pomorca koji je upravo istrunuo, vjerojatno nevin, u egipatskoj bajbokani

Zoran FerićZoran FerićKad je doktor Letica na bijelome konju krenuo prema Svetoj Geri, obučen kao ban Jelačić, bome sam se uplašio za sve Slovence. Jer ima tamo i dragih ljudi. Uplašio sam se za svog izdavača Mitju Čandera, za pjesnika Jurja Hudolina, za pripovjedača Aleša Čara i kolegicu Mateju Tirgusek, za pjesnika i romanopisca Kajetana Koviča te mnoge druge slovenske pisce koje sam s užitkom čitao ili s njima popio kavu. A sve to zato da ih Letica ne sasiječe sabljom, kao što je Jelačić učinio s onim drugim našim sjevernim susjedima koji su u XIX. stoljeću bili na jako zlu glasu, a danas kupuju naftne kompanije. Letica, srećom, nije krenuo s isukanom sabljom, nego s košarom voća koju je ostavio pred ulazom u vojarnu na Svetoj Geri, što nam daje nade da će Slovenci preživjeti. Slaven Letica zapamćen je, naime, u široj javnosti kao kompetentan i rječit polemičar u svojim sjajnim televizijskim nastupima 80-ih i početkom 90-ih. U to vrijeme uočena je i njegova fizička sličnost s banom Jelačićem i to je bio povod mnogim šalama. Ali zapravo je nevjerojatno kako je tako pametan čovjek odlučio u ovoj kampanji kao najvažniju stvar prodavati upravo svoj izgled. Procijenio je, valjda, da biračko tijelo ne razumije ono što govori, pa da će se zalijepiti za njegovu sliku i sjajnu crvenu nošnju. To što je Letica samoga sebe pretvorio u hostesu HSP-a, već je dobrano na rubu pameti i mnogo govori o ovoj kampanji. Hoće li ta manekenska taktika s retro štihom i upaliti, pokazat će izborni rezultati.

U pecanje glasova Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a, nije krenuo s bijelim lipicanerom i košarom voća, nego s jednom fizikalnom kategorijom: kretanjem. Već nekoliko dana, kad listam Jutarnji, nailazim na Sanadera koji izgleda kao da će doslovno iskočiti iz novina. Čak sam zbog toga odlučio više ne listati novine u zahodu. Zamislite da mi tako uglađen i fin gospodin kao Sanader iskoči dok sjedim na školjci. A stvar s tom novinskom reklamom prilično je čudna. Prvo, listajući, naiđem na njegovo blago nasmiješeno lice koje zauzima čitavu stranicu. Redovito naslinim prst da to što brže okrenem. Ali zna to Sanader, predvidio je to već i njegov izborni tim: da ga okreću. Jer i na toj drugoj stranici, umjesto olakšanja, opet je Sanader. Ali ovaj puta manji, kao da velikom brzinom dolazi odnekud izdeleka, jer je sve oko njega mutno i neprepoznatljivo. Lice mu tu nije nasmiješeno, nego strogo i pravedno. Međutim, mene u svemu tome tješi jedan logički kurcšlus. Sanader je na prvoj fotografiji velik, na drugoj manji, a treće nema. Kao da odlazi, a ne kao da upravo stiže. Jer samo oni koji odlaze su najprije veći, zatim manji, pa ih onda nema. Tako je i ova fizikalna kategorija kretanja, na kojoj se temelji HDZ-ova kampanja, poprimila zapravo u svjetlu ove reklame svoju ironičnu suprotnost.

Esdepeovci su pak u svojoj kampanji odlučili citirati Joycea. Iz nečijeg je čudnog toka svijesti odnekud izronila ona mala i tako važna riječ “da”. Tom riječju, naime, završava Joyceov kultni roman “Uliks” i glasoviti monolog Molly Bloom. Prisjetimo se stoga uz to “da” jasnih misli i poštenih namjera gospođe Bloom iz spomenutoga monologa: “…zalaske sunca i smokve u vrtovima Almede i na sve one čudne uličice i ružičaste i plave i žute kuće i ružičnjake i jasmin i geranije i kaktuse i na Gibraltar u doba kad sam bila djevojka gdje sam bila Planinski cvijet da kada sam stavila ružu u kosu kao što to rade one andaluzijske djevojke ili da stavim crvenu i na to kako me poljubio pod Maurskim zidom i pomislila sam dobro ili on ili netko drugi i onda sam mu očima naredila da opet zamoli da i onda me on upitao hoću li reći da planinski moj cvijete i najprije sam ga zagrlila da i privukla ga dolje k sebi da osjeti moje tako mirisave grudi i srce mu je kucalo kao ludo i rekla sam da hoću Da.” Štovani čitatelji, iz ovih riječi može se jasno vidjeti u kojoj bi mjeri eventualni budući mandat SDP-a mogao biti zanimljiv. Sjetimo li se pri tome i promidžbenog spota socijaldemokrata koji se upravo vrti na televiziji, slika njihova programa postaje posve jasna. Jedino još nije jasno tko će u svemu tome biti jebena stranka. No to možda i nije važno. Važno je da se praši, a stranka će se već profilirati.

Već neko vrijeme, otkako traju frekventne predizborne aktivnosti, mediji i građani jasno upućuju na nisku razinu predizborne kampanje, loše promotivne aktivnosti, nespretnosti, komičnost i grotesku. Problem, čini mi se, proizlazi iz načina na koji ljudi kod nas doživljavaju politiku i političare. S jedne strane, smiješna spomenička ozbiljnost, a s druge, isto tako smiješna spomenička neozbiljnost, pri čemu se jedan kultni spomenik pretvara u živog Leticu na bijelome lipicaneru. Hrvatski političari nalaze se usred zapjenjene bitke za vlast u kojoj neki napadaju, drugi se prave fini, treći oklijevaju i čekaju pobjednika, a svi izgledaju smiješno. Uostalom, kampanja je i takvo vrijeme, kad se svašta trabunja, a onda se svi zajedno nađu na dobroj klopi da rasprave što će s nama, hirovitim glasačima zbog kojih moraju za svoje fotografije potrošiti novac koji bi valjda bila dovoljan da se sto tisuća ljudi deset godina liječi od leukemije. A u novinama od subote, osim šarenih predizbornih fotografija i veselih članaka koji nam obećavaju bolji život, privukla me i tragična vijest o smrti. Hrvatski pomorac Anton Belić, koji je u Egiptu 1985. osuđen za šverc 15 kilograma hašiša, umro je u egipatskom zatvoru El Quantar samo dvije godine prije nego što je odslužio 20-godišnju robiju zbog zločina za koji postoje čvrste indicije da ga nije počinio. Jugoslavenska, a poslije ni hrvatska država nisu mu u tom sporu pomogle, iako je svih 18 godina, koliko je odrobijao, uporno tvrdio da je nevin i da mu je droga podmetnuta. Ako postoji razlog da plaćamo državu, njenu administraciju i političare, to je sigurno zato da nas štite i pomognu nam ma gdje mi bili. A štite li nas ljudi s plakata?

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika