Mora da Jadranka Kosor s dubokom zavišću i teškom ljubomorom promatra ispraćaj Kim Jong Ila. Narod za njim histerično plače, izbezumljeno se baca po ulicama, zapomaže, nariče, suze teku u potocima. I priroda žaluje za njim. Tuguje led na jezeru, bol razdire svrake, vrane, sove, golubice i ždralove. Sve je potreseno, shrvano, od tuge obnevidjelo u nevjerici da više neće slijediti velikog, mudrog, dragog, nepogrešivog vođu.

Šeksova suzica

Voljom birača ispraćena je i Jadranka Kosor. Suzicu je, više zbog sebe, pustio tek Vladimir Šeks, i jedini joj se javno zakleo na vječnu vjernost (oni mudriji, doduše, znaju da u Šeksovu slučaju vječnost ima vrlo ograničeni rok trajanja, a vjernost je za njega prilično elastična kategorija). Narod nije čupao kosu od jada, trgao sa sebe odjeću u šoku, nije bilo javnog samospaljivanja jer nas više ne vodi njena čvrsta ruka koja zna što radi, a nije bome nijedan cvijet dobio ime po njoj. Nije čak ni kiša pala u noći kada je otišla, dok se za Dragim vođom nad Pyonyangom obrušila snježna oluja.

Štoviše, otkako je otišla, narodu se počeo vraćati optimizam. Istina, stidljivi i suzdržani, ali ipak optimizam, kojega je za njene vladavine bilo jedva u tragovima. Tek treba vidjeti ima li taj optimizam bilo kakvog pokrića u novim vlastodržačkim redovima, ili smo opet nasjeli na "obećanje ludom radovanje", ali za sada postoji.

Torpediranje

I tako, još uvijek u dilemi je li izbore dobila ili izgubila, suočena s nezahvalnošću neodgovornog i bezobraznog naroda koji ne zna cijeniti svo ono blagostanje i slobode koje im je omogućila, odlučila se okrenuti svojoj stranci. Neugodno ju je iznenadilo otkriće da ni tamo, kao ni u narodu, ne njeguju kult njene ličnosti, nego, štoviše, iz dana u dan, umjesto suosjećajnih ždralova, raste broj kobaca koji nemilosrdno vrebaju njeno mjesto. Pa se odlučila na metodu koja u njezinom limitiranom shvaćanju demokracije jedina može dati prihvatljive rezultate - lustraciju. Njenim ognjenim mačem, zbog nanošenja štete ugledu stranke, junački je smaknut splitski HDZ-ovac Jerko Rošin, kojemu je glavna referenca za uspon u politici bilo prijateljevanje s Ivom Sanaderom. Sada mu je to glavni krimen, uz izjave u intervjuu Nacionalu kako bi "bilo žalosno da stranka ovisi o Jadranki Kosor koja je do sada izgubila sve izbore" i da bi "volio neka nova rješenja u vodstvu stranke na svim razinama". Nezgoda je za Jadranku Kosor što je prijateljstvo sa Sanaderom i njoj bila jedina referenca za uspon na politički vrhunac. Nevoljno je i to što upravo ona svojim ponašanjem nanosi najveću štetu ugledu HDZ-a (ako je od njega još išta ostalo), pa bi, po slovu stranačkog Statuta, uskoro trebalo očekivati njezino torpediranje iz HDZ-a. Ili, ako nije iluzorno od nje očekivati mrvu osobnog integriteta, svojevoljno povlačenje iz vodstva stranke.

Naramak ždralova

U panici da ne ostane i bez zadnjeg djelića moći, u stranci, paranoično oko sebe vidi neprijatelje, od stvarnih do umišljenih. Protiv svih koji ne misle poput nje (a to su gotovo svi redom) pronašla je lustraciju kao efikasan lijek. Što znači da bi nakon Rošina uskoro na "giljotinu" mogli doći i Hebrang, Milinović, Bebić, Jarnjak, Milošević, Čobanković, Jandroković. Dok joj ne ostane samo Šeks. A i on će se zadržati samo dok ne nađe novog Dragog vođu. S više ždralova.