Objavljeno u Nacionalu br. 417, 2003-11-12

Autor: Ilko Čulić

GLAZBA

Bivši učenici elitnih škola nisu budućnost rock'n'rolla

The Strokes nakon prvih dviju pjesama padaju na nisku razinu No Doubt

Ilko ČulićIlko ČulićThe Strokes – ‘Room On Fire’ (Rough Trade – Menart)

.Vrijeme je predizbornih slogana. Sa SDP-om u Europu: sise naprijed, ostali stoj! Ovdašnji rock bandovi očito nisu dovoljno atraktivni za heterogenu publiku na stranačkim mitinzima. Tamo gdje se notornoj turbo-folk pevaljki nudi 200.000 eura za desetodnevni angažman u kampanji stranke koja je preuzela vlast veselo mašući urbanim insignijama, rockeri su otpisani kao zastarjeli VHS video. Još uvijek su prisutni na tržištu, ali u njih nitko neće uložiti veliku lovu. Drugačije vijesti iz globalnog sela ponekad ne dopiru do ovog zabačenog zaseoka. Na dalekom zapadu je rock’n’roll opet u modi, a samo je mlađahni retro-rock band The Strokes prodao 2,5 milijuna primjeraka preklanjskog debut albuma “Is This It?”. Nakon ovog uspjeha njujorška petorka uzdignuta je na mjesto predvodnika planetarnog r’n’r revivala. U neumjerenim hvalospjevima prednjače britanski pop magazini “NME” i “Q” kojima su hitno trebala nova lica za naslovnicu umjesto ofucanog Oasisa, pa su dečke lansirali u orbitu već poslije nastupnog singla “Modern Age”.
The Strokes su preživjeli prvi medijski udar zahvaljujući jako dobrom albumu “Is This It?”, no kako se fama o njima kao spasiteljima rock’n’rolla proširila do neslućenih razmjera, ubrzo su svi kreativni potencijali banda prebačeni na sljedeći studijski projekt “Room On Fire”. Za produkciju zvuka je najprije bio angažiran razvikani Nigel Godrich (Radiohead, Beck), što je savršeno odgovaralo naraslim ambicijama, ali se nikako nije uklapalo u osnovno opredjeljenje Strokesa koji su od prvog dana gradili svoju reputaciju na rekonstrukciji bazičnih rockerskih zvukova iz Warholove “Tvornice” i legendarnog kluba “CBGB’s”. Skoro cijeli album “Is This It?” bio je prožet utjecajima Velvet Undergrounda i Televisiona, pa je bilo teško naslutiti što će “progresivni” Godrich napraviti na takvim “retro” temeljima. Na koncu nije napravio ništa jer su mu Strokesi otkazali suradnju, da bi vratili na posao svog starog producenta Gordona Raphaela. S njim su snimili još jednu zanimljivu posvetu velikanima rockerske “bolje prošlosti”, no čini se da baš i nisu osigurali vlastitu budućnost.
U djetinjstvu cijepljeni protiv bilo kakve autentične rebelije, bivši učenici najskupljih privatnih škola na Manhattanu koje predvodi sin direktora modne agencije “Elite” Julian Casablancas, ne mogu računati na uloge glasnogovornika “No Logo” generacije, i njihov će utjecaj izvan osovine MTV-NME ovisiti uglavnom o atraktivnosti 11 novih pjesama zbijenih u samo 33 minute. Prema početku bi se dalo pretpostaviti kako Strokesi s tim uopće nemaju problema jer se uvodne pjesme “What Ever Happened?” i “Reptilia” dižu čak i iznad visokog prosjeka prethodnog albuma, međutim nastavak je manje blistav. Kadgod zalutaju u crossover njujorškog 70’ new wavea i jamajkanskog 60’ rocksteadyja, The Strokes padaju na nisku razinu No Doubt, a pažljivijem slušatelju šalju signal da budućnost rock’n’rolla ipak treba tražiti u White Stripesima.

Jet – ‘Get Born’ (Elektra – Dancing Bear)

Mladi, energični, glasni i potpuno napaljeni na rock klasike, od Stonesa i The Who do Zeppelina i AC/DC. Glasine o australskom kvartetu Jet putovale su svijetom brže od njegova prvog albuma. U najboljim momentima Jet doista zvuči kao AC/DC iz 1975., a braća Nic i Chris Chester barem izdaleka podsjećaju na Angusa i Malcolma Younga.
No, AC/DC se nikad nisu oslanjali na rock balade, dok kod mladića iz Melbournea one zauzimaju gotovo pola albuma i forsiraju usporedbe s laganijim Zeppelinima ili Stonesima. Nažalost, to su za Jet još uvijek pretvrdi zalogaji jer prosječna vrijednost balada “Look What You’re Done”, “Move On”, “Come Around Again” i “Timothy” ostaje negdje između “Krivo je more” i “Jedina moja”.

Ludovic Navarre (St Germain) presents Soel – ‘Memento’ (Warner Jazz – Dancing Bear)

Polumilijunskom nakladom posljednjeg St Germain albuma “Tourism” francuski future-jazz producent Ludovic Navarre osigurao je dovoljno jako zaleđe da sljedeći ulazak u studio može pripremiti s puno manje tržišnih kalkulacija, bez ultimativnog hit singla kakav je bio “Rose Rouge”. Pod imenom Soel okupio je osam session muzičara i nekoliko gostujućih vokala koji su ga slijedili u istraživanju nekih davno pokidanih veza između glazbe crne Amerike i crne Afrike. Dok se američke r&b primadone tražeći izgubljeni identitet presvlače u hollywoodski stilizirane odore drevnih afričkih kraljica, Navarreov francuski tim spušta se znatno dublje i kroz svih 9 kompozicija na albumu “Memento” uspijeva povući vrlo jasnu paralelu Fela Anikulapo Kuti – Gil Scott Heron.

Unkle –’Never, Never Land’ (Universal Island – Aquarius)

Kad je James Lavelle odlučio staviti na kocku iznimno visok rejting londonskog downtempo-breakbeat labela “Mo Wax” i pretvoriti vlastiti eksperimentalni projekt Unkle u svojevrsnu “all stars” postavu, njegovom su se pozivu spremno odazvali Thom Yorke, Richard Ascroft, Jason Newsted, DJ Shadow i Badly Drawn Boy. Bučno najavljeni album “Psyence Fiction” ispunio je tek manji dio očekivanja, ali Lavelle se nije predavao. Pet godina kasnije napokon je posložio pravu ekipu s dvojicom studijskih asistenata i facama kao što su Brian Eno, Josh Homme, Jarvis Cocker, Robert Del Naja i Ian Brown. Zajedno su snimili zamalo besprijekoran album koji iz prve preskače sve stilske barijere postavljene između rocka i elektronike, a u povoljnijem okruženju mogao bi se nametnuti i kao britanski bestseler.

Zvjezdice:

The Strokes – 3
Jet – 2
Soel – 4
Unkle – 4

Top lista:
1.R.E.M – ‘The Best Of R.E.M In Time 1988-2003’
2.UNKLE – ‘Never Never Land’
3.Asian Dub Foundation – ‘Live Tour 2003 – Keep Bangin’ On The Wall’
4.Sergent Garcia – ‘La Semilla Escondida’
5.The Strokes – ‘Room On Fire’

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika